POSLJEDNJI ISPRAĆAJ IGORA MANDIĆA: „Ti si nam predavao slobodu - najteži, ali nama najdraži predmet“

Lupiga.Com

18. ožujka 2022.

POSLJEDNJI ISPRAĆAJ IGORA MANDIĆA: „Ti si nam predavao slobodu - najteži, ali nama najdraži predmet“

Na zagrebačkom Mirogoju u petak je održan posljednji ispraćaj Igora Mandića. Odmjereno i dostojanstveno, točno onako kako bi to, vjerojatno, i sam Stari poželio. 

UMRO JE IGOR MANDIĆ: Takvog hrvatska kultura više neće imati

U SJEĆANJE NA IGORA MANDIĆA: Eto stari Mandiću, nismo ti upropastili smrt

Posljednju počast velikom književnom kritičaru, novinskom uredniku, esejistu, kolumnistu, vrsnom polemičaru i dugogodišnjem Lupiginom suradniku došli su odati brojni prijatelji, poznanici i štovatelji njegovog djela. 

Prije nego što je pogrebna povorka krenula prema posljednjem Mandićevom počivalištu okupljenima je Rade Šerbedžija pročitao dirljivi nekrolog koji je napisao Boris Dežulović.

Mirogoj
Posljednju počast došli su odati brojni prijatelji, poznanici i štovatelji Mandićevog djela (FOTO: Lupiga.Com)

„Dragi Igore, znam da bi - da to već nisi obavio - ovoga časa umro od smijeha slušajući kako ti se Rade i ja obraćamo sad, kad se više obratiti nemamo kome. Znam, rekao si kako smrti za čovjeka nema, zato je se nisi ni bojao. Dok ima živa čovjeka, nema smrti, a kad ima smrti, nema živa čovjeka. Zaobilazili ste se tako smrt i ti, pa se zauvijek zaobišli. Nema za tebe smrti, nema za smrt tebe. Kad ljudi stoga govore ovakve stvari opraštajući se od suputnika, oni se obraćaju njima dok su još živi, njima u svom životu, a zapravo sebi samima u njihovom, pa ću i ja tako. Jer tamo, u životu – u Slavičinom, u Radinom, u mom, u našem životu – ti si, hvala na pitanju, živ i zdrav“, započeo je Šerbedžija na što je mnogima na Mirogoju zasuzilo oko

Rade Šerbedžija
"Bio si pravi vuk samotnjak koji si imao hrabrosti da svim političkim sistemima u kojima si živio kažeš svoje historijsko NE" - Rade Šerbedžija (FOTO: Lupiga.Com)

„Život i ti, uostalom, niste se nikad mimoišli. Tražili ste se i nalazili, nerazdvojni drugovi, život i ti: ti si nalazio život i tamo gdje je izgledalo da ga nema niti će ga ikad biti, život je nalazio tebe i onda kad je izgledalo da te nema i da te nikad nije bilo. Najzad, nikad u svih šezdeset godina neumornog pisanja nijednu riječ nisi napisao za povijest i vječnost, već samo za novinski papir, samo za život – dobri stari obični, prekrasni ljudski život. Smrt se gadno zajebala kad te uskratila povijesti i vječnosti. Ljudski je život mnogo duži. Iz toga ti se, eto, života javljam - mog, našeg, a tvog - samo da ti javim da ne brineš, i da je ovdje sve kako treba biti. Ti znaš, pričali smo o tome, da sam ja rođen na isti dan kad i ti, 20. studenoga, točno dvadeset pet godina poslije tebe. Tim trivijalnim horoskopskim, kako bi rekao Arsen, „podatkom naše mladosti“, više puta sam se igrao kao znakom: naš Feral Tribune službeno smo utemeljili 19. travnja 1993., točno dvadeset pet godina nakon tvog prvog Notesa u VUS-u. Dvadeset pet godina točno je, kažu, jedna biološka generacija, pa sam volio vjerovati da je tako baš mene za sljedeću generaciju dopalo čuvati tvoju živu, razigranu, razuzdanu i bezobraznu slobodu. Zato sam te zvao učiteljem. Imala je moja generacija više učitelja, a ti si nam predavao slobodu. Najteži, ali nama najdraži predmet. Slobodu si poznavao dobro kao život, sloboda je bila tvoj horoskopski znak. Na ovaj svijet došao si nekoliko dana nakon početka Drugog svjetskog rata, a otišao s njega nekoliko dana nakon početka Trećeg. Što je Marku Twainu bila Halleyeva kometa, tebi su bili svjetski ratovi. Dok su drugima tako bili svjetski ratovi, nama si bio ti. Dok si drugima bio Igor Mandić, nama si bio Halleyeva kometa. Bljesak slobode koja se javlja u zla vremena, da nas podsjeti da iza rata uvijek bude cijeli jedan tvoj život. Sada, kad te više nema nigdje osim u tom životu i toj slobodi – tvojoj, a mojoj i našoj - konačno smo, eto, generacija. U istih smo onih dvadeset pet godina, ali njih će od danas biti sve manje, sve dok se opet ne nađemo zajedno u nečijem drugom dobrom, starom običnom, prekrasnom ljudskom životu. Zato – a malo, priznajem, i zato da Rade barem jednom i mene izgovori kao tvog Arsena – kažem ti: ne brini, Igore, ne brini generacijo. Bit će još mladosti, u prosjeku 1939. Ona tvoja sloboda u sigurnim je rukama, ne damo je nikome. Do viđenja učitelju, do viđenja generacijo. I ne čekaj me, neću ja brzo“, drhtavim je glasom Šerbedžija zaključio Dežulovićev nekrolog, a potom i sam uputio nekoliko riječi o pokojniku

Slavica i Igor Mandić
Slavica i Igor Mandić snimljeni prošle godine (FOTO: Lupiga.Com)

„Dragi moj Igore, napisao si neke od najvažnijih knjiga koje su bile napisane, ovdje u nas. Bio si svjetionik slobodne misli, nepokolebljiv u svojim bitkama u kojima si događaje i pojave u svijetu u kojem si živio nazivao pravim imenom. Bio si Don Juan našeg vremena koji se obračunavao s licemjerjem, lažnim moralom, birokracijom, političkim silnicima i, nadasve, ljudskom glupošću koja je svemirska sila nad nama. Bio si tvrđava s jedinom zastavom srca, tvrđava koja se ne predaje, kako je pjevao naš Jure Kaštelan. Bio si pravi vuk samotnjak koji si imao hrabrosti da svim političkim sistemima u kojima si živio kažeš svoje historijsko NE, i da se svih tih dugih godina svoga života zaogrneš plaštem jednog konstantnog i pravednog disidentstva, bez obzira koliko te to nepogoda koštalo i koliko si zbog takvih svojih stavova bio persona non grata za sve one koji su željeli gospodariti našim vremenom i našim životima. I na koncu si, kao pravi Don Juan izgubio bitku s tim kamenim gostom koji te nevidljivom strijelom spržio. Ali nije te uspio pobijediti. Ti si sam izrežirao svoju posljednju večeru - školjke na buzaru i najbolji francuski šampanjac, Slavica i ti. Adieu, dragi moj prijatelju Igore. Hvala ti na svemu što si bio, hvala ti na onom tvome, po Ujeviću, drugom i trećem ja koji si znao tako bogovski reći, hvala ti na tvojoj dobroti, čestitosti i silnoj nježnoj ljubavi koju si davao i pružao svojoj Slavici i svojim bliskim prijateljima. I sad ću dati znak da se pusti jedna pjesma koju smo mi odabrali od bezbrojnih pjesama koje si obožavao od našeg, od tvoga, Arsena“, riječi su kojima se od Igora Mandića oprostio Šerbedžija, nakon čega je krenula pjesma Arsena Dedića „Tko stoji iza mene“.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupitga.Com