Kerum kaže da nije istina da nema posla, posa’ može naći ‘ko god ‘oće. Ako ne u Splitu, kaže on, neka iđu na selo, u Zagoru, odakle su i došli, jer ako more njegov “brat Jure gore saditi luk i antibiotike, mogu i oni. E, to je ideja – saditi antibiotike po Zagori! A tko ima malo veću livadu i ozbiljnije ambicije, može saditi antihistaminike ili kortikosteroide. Moj prijatelj Vlado, koji radi u Dugopolju, odmah je došao na ideju da “zasadi lijehu diuretika” jer, kako kaže, “danas ima dosta bubrežnih bolesnika”, a ni plantaža “Persena” ili “Normabela” “ne bi imala šanse propasti, aman koliko je crno pod noktom”

Nisu Kerumi blesavi pa da drže pare kod sebi sličnih. Oni sigurno posluju preko neke talijanske banke. Hrvatstvo je ovoj ricavoj skupini dobro samo za predizborne parole

RADIO DALMACIJA

Željko Kerum je kao smrt. On ne bira, kosi sve pred sobom! U sada već antologijskom nastupu na splitskoj Rivi, brat najbolje računovotkinje u državi ustanovio je da je recesija jedna velika laž, odnosno da je to, kako bi rekao dr. Franjo Tuđman, “tek jedna mitska himba i pričimba”.

Naime, kaj. Ljudi u Hrvatskoj, tvrdi Kerum, danas dobro žive. Splitski gradonačelnik odlično se sića vrimena prije 1990. kada su se ljudi vozali u pet “pruga bez klime” (u pet autobusa bez klimatizacije), a danas samo na Rivi ima naočala u vridnosti od pet milijuna kuna. No, nije to najveća baza. Kerum kaže da nije istina da nema posla, posa’ može naći ‘ko god ‘oće. Ako ne u Splitu, kaže on, neka iđu na selo, u Zagoru, odakle su i došli, jer ako more njegov “brat Jure gore saditi luk i antibiotike, mogu i oni…”

E, to je ideja – saditi antibiotike po Zagori! A tko ima malo veću livadu i ozbiljnije ambicije, može saditi antihistaminike ili kortikosteroide. Moj prijatelj Vlado, koji radi u Dugopolju, odmah je došao na ideju da “zasadi lijehu diuretika” jer, kako kaže, “danas ima dosta bubrežnih bolesnika”, a ni plantaža “Persena” ili “Normabela” “ne bi imala šanse propasti, aman koliko je crno pod noktom”.

PREDIZBORNO SUČELJAVANJE

Prolupalih je sve više. Vladimir to obrazlaže nastupom nekog Pantelije kod Hloverke i Togonala. Starac kao svoj predizborni program izlaže ideju da se “smanje ovlasti uredu bivšeg predsjednika” (Stjepana Mesića) i da se uvede “porez na opljačkanu imovinu”. Još da je rekao da treba kupiti kabanice za lanjsku kišu, dosta bi logično naznačio glavne odrednice svog programa. Sve to zvuči kao recept za “Normabel”, ali kad malo bolje pogledamo tzv. ozbiljnije kandidate, vidimo da je stari relativno manje iščašen no što izgleda na prvi pogled.

DNEVNIK NOVE TV

Ekshibicionisti su, naime, preplavili mainstream scenu. Dnevnik Nove TV prekida topla ljudska tragedija: načelnik Općine Matulji Mario Ćiković priznaje da je općinske pare deponirao kod Credo banke – to je ova što je šaptom pala – i to samo zato jer je bio domoljub! “Htio sam da novac bude u hrvatskoj banci”, reče načelnik koji je 30 milijuna kuna dao u ruke ovim dobrim ljudima…

Lista tragičara širi se iz dana u dan. U Credu su novac držali rukometaš Ivano Balić, nogometaši Ivica Mornar i Milan Rapaić te mnogi drugi sportaši. O.K., sportaši su to, pa razumijemo. No uskoro se otkriva da je novac splitskog Ekonomskog fakulteta Credo banci povjerio i Branko Grčić, dekan te ustanove, budući preporoditelj hrvatskoga gospodarstva. Po našem skromnom kritičarskom mišljenju, to ga prilično diskvalificira kao budućeg potpredsjednika vlade. U malom Splitu ne znati društveni bonitet neke uprave znak je autizma. Kasnije se ispostavlja da je novac Credu dao prošli dekan, ali Grčić ga nije izvukao, samo je podijelio jaja u više košarica, a većinu ostavio propaloj banci.

No tko je na vrijeme povukao novac iz Creda? Sunce bratovo, najbolja računovotkinja u državi, Nevenka Bečić. Znala je Neva s kim ima posla. Hej, pazi, dati pare Šimi Luketinu?! Pa nije Nevenka pala s Marsa!

Kako kaže Groucho Marx: “Nikada ne bih bio član kluba koji prima ovakve kao ja.” Nisu Kerumi blesavi pa da drže pare kod sebi sličnih. Oni sigurno posluju preko neke talijanske banke. Hrvatstvo je ovoj ricavoj skupini dobro samo za predizborne parole, ali banke i računi, to je ozbiljna stvar, to bira mozak a ne srce.

NEDJELJOM U DVA

Potrošili smo sve što smo naslijedili, ono što smo proizveli također smo potrošili i još smo se zadužili 45 milijardi eura, objašnjava Vladimir Ferdelji, direktor Elektrokontakta, tvrtke koja proizvodi 35 posto svih regulatora za staklokeramičke ploče električnih peći na svijetu. Ferdelji podsjeća da je Hrvatska prije rata bila dužna tri milijarde dolara – to je smiješno prema ovom dugu danas – a onda su došli kojekakvi škegre, kerumi i slični nusproizvodi stihije rata, tržišta i negativne selekcije, koji državno gospodarstvo ocjenjuju brojem naočala na glavi stanovnika, ne želeći vidjeti da su one kupljene zaduživanjem i da ćemo za otplatu morati pre-dati pro-dati ili jednostavno dati sve ostatke ostataka nacionalnog bogatstva.

Kerumova politika vatrenog domoljuba vodi zemlju izravno u kolonijalni položaj. Ferdelji već duže vrijeme predlaže jedan “masterplan” koji bi naglavce izmijenio tu rodijačku ekonomsku paradigmu ove zemlje. Ukratko, on predlaže povratak na matricu proizvodnje, uz potrošnju po formuli “koliki ti je poplun, toliko se pruži”, no u toj je kratkoj poslovici sadržana filozofija koju mrzi 7/8 hrvatske elite. Jer, proizvodnja nosi dva do tri posto dobiti i nema muljanja, mora se pljunuti u šake i raditi. Nije bogat Jure Kerum koji gore po brdima sadi antibiotike, nego Željko koji preprodaje.

Iduća godina bit će najgora koju smo ikad imali, a svaka naredna bit će bolja ako se uđe u promjene, kaže Ferdelji. Ne uđemo li u njih, pad će se nastaviti, a to će se zvati “‘hrvatskim sindromom’ i kasnije će se proučavati u ekonomiji. Ne možemo vječito živjeti na dug…”

TV KALENDAR

Obrad Kosovac radi samo dvije vrste emisija. Najbolje i najgore. Ovaj je tjedan imao jednu doslovce sjajnu u kojoj se – među masom zanimljivih priloga – izdvajao onaj o Witoldu Pileckom, kod nas posve nepoznatom liku, koji spada u malobrojne istinske heroje antitotalitarizma.

Witold Pilecki bio je utemeljitelj Tajne poljske Armije i član Armije Krajowe. No, u svjetsku se povijest upisao time što je bio jedini čovjek u Drugome svjetskom ratu koji se javio kao dobrovoljac – u Auschwitz! Bio je to čin upravo nerazumljive hrabrosti. U rujnu 1940. Pilecki je u Varšavi namjerno izašao iz kuće u vrijeme policijskog sata. Uhićen je s još 2.000 civila i nakon dvodnevnog mučenja u Wehrmachtovoj kasarni prebačen u Auschwitz, gdje je dobio broj 4.859. Prema svemu što znamo o toj ustanovi, trebao je iz logora izaći na dimnjak. No, u logoru, prema kojemu su i slike pakla vjerojatno ružičaste, organizirao je Pilecki široki pokret otpora koji je trebao preuzeti vlast u slučaju savezničkog napada. Ipak, zapadni saveznici, kao ni partizani u Jugoslaviji, nikad nisu napali te tvornice smrti. Zašto? Jer su bile u ravnici ili zato što su u njima bili Židovi? Nikad to nećemo znati.

“Witoldov izvještaj” prvi je dokument na temelju kojeg su saveznici stekli potpun dojam o holokaustu. Iz logora je Pilecki pobjegao u travnju 1943. godine. Za noćne smjene napao je čuvare, savladao ih i pobjegao s velikom njemačkom dokumentacijom. Pilecki je sudjelovao i u Varšavskom ustanku 1944. godine, ali su ga Nijemci opet zarobili, pa je kraj rata dočekao u logoru za zarobljenike. Po okončanju rata, uhitila ga je staljinistička tajna policija Urząd Bezpieczeństwa. Podvrgnut je teškom mučenju, no nije odao svoje istomišljenike, suradnike u pokušaju borbe protiv sovjetske okupacije Poljske. Poljski sud osudio ga je za suradnju sa “stranim imperijalistima”, imputirajući mu suradnju s engleskom obavještajnom službom MI6, i pogubio ga 1948. godine. Iako je Pilecki bio jedinstvena pojava u relacijama globalnog antifašističkog pokreta, sve do 1989. njegovi su podvizi bili prešućivani po naredbi satelitskog varšavskog režima. Mjesto njegova ukopa nije nikad otkriveno.

Da nije te čudnovate biljke, bivšeg komunista Obrada Kosovca – koji preko Pileckog vjerojatno hoće izvesti neku svoju političku parabolu – za heroja Witolda Pileckog nitko nikad u Hrvatskoj ne bi čuo, iako taj čovjek sigurno zaslužuje ulicu ili trg, jer je ljudi poput njega na svijetu bilo jako, jako malo. Slava mu.

Tekst preuzet iz tjednika Novosti

Boris Rašeta