“U plusu tri plaće, a ne u minusu da ti se plače”. U odnosu na ovaj minusinteligentni predizborni slogan Kukuriku koalicije čak i Magazinova pjesmica Minus i plus, k’o Amer i Rus, u mom svijetu ti si korov a ja hibiskus djeluje kao refleksivna lirika, nekakav Kavafis, Maruna ili, štajaznam, Krleža. Bilo bi vrlo interesantno saznati jesu li autori čudesnog slogana Bruketa i Žinić i, ako jesu, na čemu su, jer ovakva inspiracija ne pere čovjeka bez pejotla ili dietilamid lizerginske kiseline. Bravo, majstori!

Željko Kerum očito svaku rečenicu doživljava kao mogućnost da se između početka i kraja zgura što je moguće više bedastoća (FOTOMONTAŽA: JaZmaj)

DNEVNIK TRI

Željko Kerum ide u koaliciju s HDZ-om. “Naši glasači i njihovi glasači su jedni te isti glasači”, kaže on. Teza zvuči privlačno, ali čini se da se glasači baš i neće složiti. Na pitanje što ga je motiviralo na ovaj potez – koji Arsen Bauk tumači kao kraj Kerumova početka, a Puhovski kao početak Kerumova kraja – splitski gradonačelnik veli nešto tipa “Bog i Hrvatska”.

Ostat će zauvijek nepoznato zašto se svi ti tipovi, koji se redovito naslikavaju po kasnonoćnim političkim emisijama, tako verbalno fanatično drže Boga i domoljublja. Kolega Jurica Pavičić jednom je prilikom zapitao istog tog Keruma zašto 1991. nije otišao na ratište, nego se bavio trgovinom. Tada je bio u muževnim godinama i bilo bi ga baš lijepo vidjeti u odori, s puškom u ruci i redenikom preko prsiju. Izgledao bi borbeno i seksi, kao Eli Wallach (“Ugly”) u “Dobar, loš, zao”, pa bi unučići mogli biti ponosni. Duplo stariji glumac Sven Lasta ili Joža Horvat bili su, recimo, na prvoj crti, ali naš je heroj tada, dok je grmjelo i sijevalo, čuvao vlastite gluteuse, takozvanu guzicu, ljubovao i gomilao kapital, da bi tek godinama docnije, kad je pucnjava stala, u sebi osjetio vreli žar patriotizma s kojim nam jebe nanu naninu sve do dana današnjeg. “Stoljećima mi Židovi čekamo državu, i kud baš meni da se to dogodi”, reče Efraim Kišon, a nije državotvornog Keruma ni vidio!

DNEVNIK NOVE TV

Mislav Bago, u pozi meteorologa, u 19.30 suvereno komentira svaki događaj u hrvatskoj političkoj galaksiji i uz pomoć statistike, analitike i touch screen ekrana naciji plastično objašnjava smisao političkih događaja. Nerazumljivo prevodi u samorazumljivo. U nekoliko rečenica vrlo plastično objašnjava koaliciju Keruma i Jadranke Kosor (Ke-Ko, Koske, Koker), na način koji u našem eteru još dugo vremena neće imati premca. Kerum dobiva jedan mandat, sigurno, HDZ gubi, ali gubi i Kukuriku. Sve jasno.

Dobro došli u najgledanijih 30 minuta, mogao bih reći kad bih bio kapriciozan, ali Bago je samo marljiv i jako ga zanima i raduje posao koji obavlja, što u ovoj zemlji još uvijek predstavlja spomena vrijedan izuzetak.

OTVORENO, PAŠTETA…

Evo ga opet! I opet briljira! Željko Kerum očito svaku rečenicu doživljava kao mogućnost da se između početka i kraja zgura što je moguće više bedastoća. TV nastupe, pak, uvijek koristi da izgovori što više rečenica u kojima zbir pojedinačnih gluposti, kao jedna sama po sebi impresivna kvantiteta, preraste u novu kvalitetu. Kad god završi neka emisija s Kerumom kao gostom, njemački pisac Erich Kästner dobiva dokaz da je bio u pravu kad je tvrdio da nas svaki fenomen može impresionirati ako naraste do impresivnih dimenzija, ma bila to i glupost. Fakat, može.

Željko Kerum je, dakle, u “Otvorenom” rekao da ga na koaliciju s HDZ-om tjera potreba da se okupi sve što hrvatski diše; da su njihovi protivnici za Jugoslaviju i da državi nisu potrebne promjene jer je ovdje dobro, osobito njemu i njegovoj obitelji. Arsen Bauk – s dojmljivom crvenom kravatom – majstorski ga, u dvominutnom solilokviju, podsjeća da je proljetos tvrdio da HDZ vodi u novu Jugoslaviju, da će kadrove za listu izabrati na javnom natječaju, pa se onda odlučio za sestru, šogora i zeta; da je HDZ-ove kadrove pljuvao uzduž i poprijeko (kreteni, glupani, luđaci). Ništa to našeg Bracu ne smeta, on je danas u punoj kondiciji da dobije prošli rat, ne boji se čak ni ako postoji neka mogućnost da pogine od starih rana, kao u Arsenovoj pjesmi.

Ranije, prijepodne, Kerum je izjavio da ga je na koaliciju s HDZ-om natjeralo sažaljenje, jer su slabiji, pa mu ih je bilo ža’.

Jedini koji se u našem eteru donekle ozbiljno može nadmetati s Kerumom – čiju bismo metodu, u skladu s terminologijom Bahtina, mogli nazvati “karnevalizacijom” – jest neki Šola, koji često gostuje u ovoj emisiji, ali njegovi pokušaji da između prvog slova i zadnje točke u rečenici ukrca što više gordozvučećih besmislica nemaju Kerumov medijski eros, premda koji put dosežu njegov intenzitet.

Kerumova privlačnost ima nekoliko uporišta. U prvom redu, on je najbolji glumac u državi nakon Sanadera, a vjerojatno i prije Sanadera. Kerum, naime, ima jedan jedini osjećaj – osjećaj za dobru trgovinu zemljištima, robama, placevima, stanovima, dućanima – ali ga je, svaki put zažarenog pogleda, u stanju predstaviti kao neki ultimativni patriotizam. Drugo, Kerum – to dokazuju sve naše dramske uspješnice – govori dijalektom, i treće, on je jak u žanru koji je u Hrvatskoj rijedak. To su humor i satira. Nakon Kerumovih nastupa, cijela zemlja danima prepričava njegove zadnje dosege, tresući se od smijeha. To nije lako postići. Pravi treš – a Željko Kerum najjači je primjer te vrste – jednako je teško proizvesti kao i remek-djelo, i da nam nije ža’ dobrog Sinjanina, rekli bismo da je Kerum Bore Lee hrvatske politike. To što će taj majstor treša ući u Sabor nije, nažalost, njegov problem, nega naš. Jebaji ga, tako nam pa’ grah…

DNEVNIK 3

Povijesna snimka! U Belom Manastiru, na svečanoj sjednici Gradskog vijeća, razočarani hadezeovac drži tiradu usred Šeksova govora. “Sudit će vam narod”, “Vi ste sramota ovoga grada”. Nakon njegova istupanja, drugi nezadovoljnik vraća stranačku iskaznicu riječima: “Vraćam vam iz crnog fonda…”

Jedna loša vladavina postaje predmet ismijavanja. To liči na kraj. Čak se ni SKJ u fazi raspada, nakon 40 godina totalitarne vlasti, nije suočio s takvom demonstracijom očaja, nemoći i srama. Napredovanje kolektivnog uma u svijesti o pljački proželo je totalitet. Zato jer su razmjeri bestijalnosti bili takvi da zapanjuju čak i najtuplji mozak. U istom Dnevniku 3 gostuje Dražen Rajković, autor knjige “Kako je Ivo Sanader prodao Hrvatsku”, u kojoj je na temelju 2.700 članaka izveden zaključak o ukupnom iznosu štete iz Sanaderove epohe: riječ je o nevjerojatnih 98 milijardi kuna. Odmah nakon Rajkovića dolazi Milan Bandić, promukao, neuvjerljiv, otrcan, unatoč kravati i odijelu izgleda kao da ga je poplava izbacila…

Jedna epoha dolazi do svog zakonomjernog finala. No, hoće li biti bolje? “Da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj…”

Sumnjamo, najviše čemu se možemo nadati jest da nikad više neće biti reprize ovog čuda.

PETI DAN

Nino Raspudić izborne je slogane Kukuriku koalicije u “Petom danu” vrlo precizno ocijenio katastrofalnima, ističući jedan koji se nameće u-nebo-vapijućom glupošću: “U plusu tri plaće, a ne u minusu da ti se plače”. U odnosu na ovaj minusinteligentni slogan čak i Magazinova pjesmica Minus i plus, k’o Amer i Rus, u mom svijetu ti si korov a ja hibiskus djeluje kao refleksivna lirika, nekakav Kavafis, Maruna ili, štajaznam, Krleža. Bilo bi vrlo interesantno saznati jesu li autori čudesnog slogana Bruketa i Žinić i, ako jesu, na čemu su, jer ovakva inspiracija ne pere čovjeka bez pejotla ili dietilamid lizerginske kiseline. Bravo, majstori!

Tekst preuzet iz tjednika Novosti

Boris Rašeta