Torcidi nema tko da zviždi
Prolaze dani, a u navijačko-gledateljskim kuloarima ne stišava se komentiranje navijanja na nedavnoj utakmici Hajduk – Zenit u Europskoj ligi. Jedino čudi kako to ekscesno navijanje Torcide nije dobilo baš neki medijski odjek. (Znamo iz daleke i bliske povijesti da jedan prešućeni zločin vodi u drugi.) Torcidi nema tko da zviždi? Nema tko da zviždi kao što je poljudski istok i zapad zviždao igračima Hajduka za lošu izvedbu na utakmici sa Zenitom. Torcida sa sjevera je manje zviždala, a više pjevala “I kad gube i kad tuku uvijek vjerni svom Hajduku”. Kao da smo bili na predizbornom skupu HSP-a, komentiraju pojedinci poljudsko navijanje. Što se dogodilo?
Drugo poluvrijeme. Zenit vodi (0:3), Hajduk nemoćan, velika razlika u klasi (a za klasu trebaš i kasu: Zenitov godišnji budžet najmanje deset puta je veći od Hajdukova). Tek je početak drugog poluvremena, a nema smijenjenog trenera Špace srećkovića i čudotvorca, ali ipak prvenstveno znalca. Sluti na katastrofu. Navijačke frustracije na visokoj su razini, čak i kod onih koji su čitav dan pili mlijeko. Poljudski istok i zapad u više navrata izviždao je igrače Hajduka. Ne vjerujem da igrači Hajduka na terenu nisu htjeli, gledao sam ih izbliza, jednostavno su ih kondicijski superiorniji i na pressing spremni igrači Zenita stisnuli. No nogomet je igra, pa su se i Zenitovci poigravali, otpustivši malo ručne, teško je u takvoj brzini voziti cijelu utakmicu. Na kraju je Hajduk uvalio 2 gola i umalo izjednačio. Završilo je 2:3, dakle Hajduk je izgubio.
Izgubila je i Torcida, jer u onim trenucima visokih frustracija (a na mukama se poznaju junaci) vođe navijanja zaigrale su na verbalnu kartu koja je mnogima prije ogadila odlazak na susrete hrvatske nogometne reprezentacije u Maksimir. Torcida je u tim minutama navijala navlas isto kao kad mračni duhovi izađu iz boce na Maksimiru. Prvo je pozvala istok da “poludi”, a onda je krenulo ono: “Za dom!” (sjever). “Spremni!” (istok). I tako u krug neko vrijeme. Zatim su Hajdukovim igračima, isto po maksimirskom obrascu, vikali “Ajmo, ajmo, ustaše!” Najviše se vikalo “Ubi, ubi, ubi Srbina!”. Forte je bio: “Srbe na vrbe!”.
Inače, takvo navijanje nije imanentno ni Boysima ni Torcidi, ali kad igra hrvatska nogometna reprezentacija (osobito na Maksimiru) ustašijanje i verbalni fašizam je priličan, a često se u razgovoru pravda dolaskom veće količine navijača iz “primitivnijih krajeva”, ma što to značilo, te inozemstva gdje pojedini Hrvati još uvijek žive u ozračju odnosa iz 2. svjetskog rata. Što se dogodilo na Poljudu? Kako to komentira Torcida? Vjerovatno: “bez komentara”, što je uobičajeno kad se zglajza, a nema elemenata za samoobranu. Možda bi bilo funkcionalnije upotrijebiti onu staru navijačku “nismo prvi počeli!” Doduše, Torcida i nije prva počela!
Počeli su ruski navijači još u Rusiji kada su vikali “Ubij ustašu!”. (Kad se hrvatski narod naziva ustašama to vrijeđa, zar ne?) Nastavili su tabloidi dječačko-prištavo nebuloznom najavom da će se “ruskoj braći” pridružiti ekstremni srpski navijači koji će u Split doći i, zamislite, zapaliti Poljud i Split. Znači, doći će njih dvadeset strašnih - i Split će gorjeti u ruševinama. Naravno da nisu došli, niti su namjeravali, a niti je to bilo moguće. No, ako su mediji notornu glupost prigrlili iz razloga montaže atrakcija, Torcida je trebala biti pametnija, kao često dosad. No, izgleda, da su nasjeli poput pubertetlija.
Šteta. Višestruka šteta. Jer, čitavu utakmicu Torcida (sjever) je bila za -5 kada je u pitanju navijanje, a bila je i pod povećalom UEFA-e. Navijanje je čak pohvalio UEFA-in superkontrolor. Bio je bio u pravu, jer Torca se pridržavala euroregula kada su u pitanju baklje, dimne i ostala pirotehnika, a kontrolor pak ne zna hrvatski. I bolje mu je. Navijala je Torcida na utakmici svo vrijeme, primjereno glasno i uporno bodrila je svoj klub. Nije zviždala. Suzdržala se od pirotehnike (tek manji ekscesi). No, bez obzira na silan trud, dobar rad i prije i poslije utakmice - uprskali su proslavu 60 godišnjice. Verbalno.
I bacili sjenu na višedesetljetni navijački trud u Splitu.A upravo ova Torcida, odnosno ovo vodstvo Kluba navijača Hajduka “Torcida” Split istakli su se intelektualizmom, dovitljivošću i konceptualizmom. Znali su suvremeno i duhovito odgovoriti na političke devijacije lokalne sredine i slične izazove.
I taman kad pomisliš da je odgoj mladića u Splitu, na sjeveru Poljuda, krenuo u dobrom smjeru dogodi se šok poput šake u čelo. Pošalješ dijete na utakmicu, daš ga “na čuvanje” tim momcima organiziranim u klub navijača, pametnim momcima..., ali... tvoj golobradi tinejdžer vrati se na kućni prag s povikom “Ubi, ubi, Srbina!” na usnama, ni ne shvaćajući dimenziju te grozote. Dođe ti da ga pogodiš cipelom s drvenom potpeticom u glavu i izrekneš stegovnu mjeru – obećanje da ga više nećeš pustiti na “čuvanje” tim tipovima s poljudskog sjevera. Ima roditelja koji će dječake s onom pjesmom na usnama prihvatiti objeručke, ali nadam se da je malo takvih, jer to nije nimalo kršćanski. A u kršćanstvo, katoličanstvo (Bog i Hrvati!) busamo se u prsa, štoviše u Hrvatskoj (prema popisu) ima 88,7 posto katolika.
Mladići, naša djeca kojoj smo dozvolili da ode na sjever Poljuda, nisu glavni krivi, oni, pa još u “čoporu” na sjeveru pojačano vole sve što miriše na proteset, provokaciju, kao i svi mi tijekom svih godina navijanja. Međutim, ustašoidno-fašistoidno navijanje na utakmici sa Zenitom nije protest. Provokacija jest, ali provokacija zdravog razuma. Ima li pojašnjenja za to navijanje koje ne vrijeđa um?
Budimo pošteni, ne može Torcida drastično pokvariti ono što je već višegodišnjom praksom pokvareno i to tijekom devedesetih u udžbenicima, te stavom političkih elita na vlasti i posvemašnjoj pošasti prekrajanja i redefiniranja povijesnih činjenica. Pa su tako pobjednici antifašisti (zbog kasnijih devijacija u komunističkom sustavu) gotovo označeni crnima, a crne ustaše koji s Poglavnikom na čelu prodali Dalmaciju Italiji - osvijetljeni su kao uzor. Bilo je to u vremenima sveopće kakofonije, kada su nam pod ljubav za domovinom podvaljivali fašizam. Plodove tog zla beremo i danas.
Da je školovanje mladića (i djevojaka) u Hrvatskoj u zadnja 2 desetljeća bilo korektno, ne bi ni jedan mladić preko usta olako prevalio “Srbe na vrbe!” I na podstrek putem megafona koordinatora navijanja Poljud bi zamukao. Naša djeca nisu glupa, ali u pojedinim segmentima jesu pogrešno obrazovana. I time zbunjena.
Poistovijetiti cijeli srpski narod sa šačicom huligana koji će “spaliti Split”, štoviše šačicom virualnih huligana, zapravo medijskom tabloidnom patkom - ista je pogreška kao i poistovjetiti cijeli srpski narod s ekstremistima i četnicima, Miloševićem i njemu sličnima. Vrijeđa nas, većinu nas, kada Hrvate netko naziva ustašoidnima i izjednačava s Pavelićevim koljačima, a u ovom poljudskom primjeru sami sebi tepamo da smo ono što zaista nismo - ustaše. I to kličemo usred Dalmacije koju su upravo ustaše - na čelu s Poglavnikom koji je svoju poraženu vojsku u korist svoje guzice izručio osvete gladim pobjednicima i mnoge tako osudio na smrt - prodali tada fašističkoj Italiji. Tu Dalmaciju oslobodili su i vratili matici Hrvatskoj antifašisti, partizani. To je nepobitna povijesna činjenica.
Ali ipak, unatoč svemu tome: ne sudite strogo ovoj Torcidi, nemojte je otpisati. Dosad su se pokazali dobrim navijačima i dobrom komentatorima političke zbilje. Ovo im je prvi veliki gaf ovakve vrste. Šteta bi bilo da on nadjača sve ono dobro navijačkog što su dosad napravili i što dalje očekujemo od njim. A dio navijanja na utakmici sa Zenitom - ne ponovio se.
Zvonimir Krstulović
100% dobro rečeno!