„Odvojena od realnosti, većina Izraelaca nastavlja vlastiti dnevni život. U njihovom viđenju situacije, svijet je uvijek protiv njih, a okupirane zone kućnog vrta su daleko od njihove zone interesa. Ako se netko usudi kritizirati politiku okupacije biva etiketiran kao antisemit, svaki akt otpora se interpretira kao smrtna opasnost. I sedam milijardi stanovnika planete – od kojih je velika većina protiv okupacije – u krivu su, a sedam milijuna izraelskih židova – gdje velika većina podržava okupaciju – u pravu su“, piše Gideon Levy, poznati izraelski novinar i kolumnist Haaretza, najstarijih izraelskih novina. Tako, tvrdi Levy u ovoj zanimljivoj i izuzetno oštroj analizi, izgleda stvarnost s točke gledišta prosječnog Izraelca.

Piše: Gideon Levy

Izrael ne želi mir. Ništa se od onog što sam do sada napisao nije bolje potvrdilo od ovoga. Takvih tekstova je napretek. U biti, može se reći da Izrael nikada nije ni želio mir – pravedan mir, onaj baziran na fer kompromisu obje strane.

Na hebrejskom se riječ „shalom“ („mir“) upotrebljava dnevno – kada netko odlazi ili kada dolazi. I na prvi pogled, čini se očitim da svaki Izraelac govori kako želi mir. Ali, nigdje se ne spominje onaj mir koji donosi pravdu, bez koje nema i ne može biti mira. Izraelci hoće mir, ali ne i pravdu, svakako ne onu baziranu na univerzalnim principima. Dakle, „mir, mir, pošto mira nema“. Ne samo da nema mira: zadnjih godina Izrael se udaljio od svake namjere da gradi mir. Potpuno je izgubio želju da ga gradi. Mir je nestao za bilo koju perspektivu Izraela, a njegovo je mjesto zauzeo kolektivni strah koji je sustavno ugrađivan, i osobni, privatni problemi koji prevladavaju nad svim ostalim.

Gideon Levy na dodjeli ugledne nagrade 2012. godine (FOTO: Bvyas10)

Vrlo jednostavno, u Izraelu je želja za mirom mrtva već desetak godina, nakon neuspjeha susreta u Camp Davidu 2000. godine, kada se proširila laž prema kojoj Palestinci nisu partneri za mir, i očito, nakon krvavog perioda Druge Intifade. Ali istina je da izvan svega toga, Izrael nikada nije uistinu želio mir.

Odabrani i niža bića

Izrael nije nikada, niti jednu minutu, tretirao Palestince kao ljudska bića s jednakim pravima. Nije nikada vidio njihovu patnju s razumijevanjem ljudske i nacionalne patnje. Također je i izraelska mirovna scena – ako je takvo što ikad postojalo – mrtva tijekom duge agonije stvorene šokantnim scenama Druge Intifade i lažima o nepostojanju druge pregovaračke strane (one, palestinske). Preostala je tek šaka organizacija, veoma ograničenih i neefikasnih da se odupru napadima na njih od strane onih koji su ih delegitimirali. Tako je Izrael ostao sa svojim stavom odbacivanja.

Činjenica koja najočitije potvrđuje odbijanje mira od strane Izraela je, naravno, projekt kolonizacije. Od samog začetka, pouzdano nema jasnijeg i nepobitnijeg dokaza o stvarnim namjerama Izraela nego što je ova posebna inicijativa. Ukratko: onaj tko gradi naselja želi konsolidirati okupaciju, a tko želi konsolidirati okupaciju taj ne želi mir.

Ovo je srž problema. Ako kažemo da bi odluke Izraela mogle biti racionalne, nemoguće je prihvatiti da bi građenje kolonija i aspiracije ka miru mogle ići zajedno. Svaka aktivnost usmjerena ka gradnji naselja za koloniste, svaka prikolica i svaki balkon svjedoče o odbijanju toga. Ako bi Izrael želio graditi mir temeljem Ugovora iz Osla, trebao bi, najmanje, zaustaviti gradnju kolonija svojom vlastitom inicijativom. Činjenica da se takvo nešto ne najavljuje govori da su dogovori iz Osla jedna obmana, ili u najboljem slučaju najava očekivanog neuspjeha. Da je  Izrael želio mir u Tabi, Camp Davidu, u Sharm el-Sheiku, u Washingtonu ili Jeruzalemu, njegov bi prvi potez trebao biti okončanje bilo kakve gradnje na okupiranim područjima. Bez postavljanja uvjeta. Bez protuzahtjeva. To što Izrael nije tako učinio znak je da on ne želi pravedan mir.

Prosječni izraelski mladić neće nikada susresti svoga palestinskog vršnjaka, osim tijekom služenja vojske (FOTO: Almapater44)

Kolonije su samo pokazatelji namjera Izraela. Njegovo odbijanje mira je duboko utemeljeno u njegovoj DNA, u njegovim venama, načinu postojanja, u njegovim izvornim uvjerenjima. Tu, na mnogo dubljoj razini, počiva koncept po kojem je ta zemlja namijenjena samo židovima i na toj razini je utemeljena odredba „am sgula“ – Božji „odabrani narod“. Praktično, ovo treba značiti kako židovi na tom području mogu raditi ono što je drugima zabranjeno. Ovo je polazišna točka, te nema načina da se unutar ovog koncepta dođe do pravičnog mira. Nema mogućnosti da se dođe do pravednog mira kada se cijela priča zasniva na dehumanizaciji Palestinaca. Nema načina da se dođe do pravednog mira kada se demoniziranje Palestinaca svakodnevno ugrađuje u misli ljudi.

Razdvajanje ljudi

Oni koji smatraju sumnjivom svaku palestinsku osobu i misle kako svaki Palestinac hoće židove baciti u more, neće nikada napraviti mir s Palestincima. Većina Izraelaca je uvjerena u istinitost ovakvih izjava. Posljednju deceniju dva naroda su odvojena jedni od drugih. Prosječni izraelski mladić neće nikada susresti svoga palestinskog vršnjaka, osim tijekom služenja vojske, i to samo ako služi vojsku na okupiranim područjima. Ni prosječni mladi Palestinac ne može sresti svoga židovskog vršnjaka, osim kao vojnika na graničnom prijelazu, ili koji mu upada u kuću u pola noći, ili kao kolonistu koji mu uzurpira zemlju i koji pali njegovo drveće.

Dakle, jedini susret između dva naroda je onaj između okupatora koji su naoružani i nasilni te okupiranih koji su očajni, a neki i potencijalno nasilni. Prošla su ona vremena kada su Palestinci radili u Izraelu, a Izraelci išli u Palestinu u kupovinu. Prošla su vremena donekle normalnih i odgovarajućih odnosa između dva naroda koji dijele isti teritorij. U takvoj je novoj situaciji mnogo lakše započeti i rasplamsati dva naroda jedne protiv drugih, razvijati strahove i usađivati nanovo mržnju. I to je siguran recept protiv mira.

Tako je Izrael došao do jedne nove želje, one za odvajanjem: „Oni neka budu tamo, a mi ovdje (a također i tamo)“. Upravo kada većina Palestinaca – ovu konstataciju izvodim nakon desetljeća pisanja o okupiranim područjima -  još uvijek želi koegzistenciju, iako sve manje, većina Izraelaca želi distanciranje i odvajanje, ali bez plaćanja cijene. Ideja o dvije države dobivala je jednu difuznu podršku, ali bez i najmanje intencije da se ostvari u praksi. Većina Izraelaca je za, ali ne sada i svakako ne ovdje. Naviknuti su vjerovati kako nemaju partnera za mir – naime, palestinsku stranu – te da preostaje samo jedna, ona izraelska.

Detalj nakon jednog od raketiranja Gaze (FOTO: Marius Arnesen)

Nažalost, istina je potpuno suprotna. Ne-partner, Palestinci, nemaju više nikakvu mogućnost pokazati da su kolegijalna strana: ne-partner, Izraelci, uvjereni su da oni to jesu. Tako je iniciran proces u kojem su se uvjeti, smetnje i teškoće, postavljeni od strane Izraela, počeli povećavati, u vidu novog kamena spoticanja, onog vojnog, zbog izraelskog odbacivanja. Prvo se postavio zahtjev za prekid terorističkih akcija; zatim zahtjev za promjenu palestinskog vodstva (Yasser Arafat kao smetnja miru); potom smetnja postaje Hamas. Sada je to odbijanje Palestinca da priznaju Izrael kao židovsku državu. Izrael svaki svoj korak – počevši od masovnih hapšenja političke opozicije na okupiranim područjima – za legitimne, dok je svaki palestinski potez „unilateralan“.

Niti mrvica nade?

Jedina zemlja na svijetu koja nema (konačne) granice, apsolutno nema namjeru definirati koji dogovor o (vlastitim) granicama je spremna prihvatiti. Izrael nije usvojio činjenicu da je za Palestince granica iz 1967. godine baza za svaki dogovor, crvena linija pravde (ili jedna nepravda). Za Izraelce ove su „granice samoubojstvo“. To je razlog zbog čega je očuvanje statusa quo postalo stvarni cilj Izraela, glavna meta njegove politike, praktički temeljni i jedini cilj. Problem je što aktualna situacija ne može zauvijek trajati. Povijesno, malo je naroda pristalo živjeti stalno pod okupacijom, bez otpora. Tako će jednog dana međunarodna zajednica biti spremna izreći osudu ovakvog stanja stvari, uz primjenu kaznenih mjera. Proizlazi da je cilj Izraela nerealan.

Odvojena od realnosti, većina Izraelaca nastavlja vlastiti dnevni život. U njihovom viđenju situacije, svijet je uvijek protiv njih, a okupirane zone kućnog vrta su daleko od njihove zone interesa. Ako se netko usudi kritizirati politiku okupacije biva etiketiran kao antisemit, svaki akt otpora se interpretira kao smrtna opasnost. Svaka međunarodna opozicija se iščitava kao „delegitimiranje“ Izraela i kao prijetnja opstanku te zemlje. I sedam milijardi stanovnika planete – od kojih su velika većina protiv okupacije – u krivu su, a sedam milijuna izraelskih židova – gdje velika većina podržava okupaciju – u pravu su. Ovako izgleda stvarnost s točke gledišta prosječnog Izraelca.

Ovome treba dodati represiju, prikrivanje i iskrivljavanje stvarnosti, i eto još jednog objašnjenja za stav odbacivanja: čemu se truditi za mir kad je život u Izraelu dobar, miran život je vidljiv, a realnost skrivena? Jedini način na koji opkoljeni pojas Gaze može podsjetiti ljude na svoje postojanje jeste ispaljivanje raketa, i Cisjordania dolazi natrag na naslove u danima kada teče krv. Sa istih pozicija polazi i međunarodna zajednica koja uzima u obzir samo kada nastoji uvesti bojkot i sankcije, što odmah generira kampanje pune tupog samosažaljenja - a ponekad čak i neumjesno – optužbe koje se oslanjaju na povijest.

Tako dakle izgleda tamna slika situacije. Ne može se naći niti mrvica nade. Promjena neće doći iznutra – iz izraelskog društva, dok se ovo društvo nastavlja ponašati na taj način. Palestinci su napravili puno grešaka, ali njihove su greške marginalne. Temeljno, pravda je na njihovoj strani, dok su temeljni stav odbijanja i povlastice na izraelskoj strani. Izraelci žele okupaciju, ne mir. Samo se nadam da sam u krivu.

 

Za Lupigu prevela i prilagodila: Š. Dumanić

Lupiga.Com