„Predrasude nastaju zbog nepoznavanja, mi o većinskoj kulturi i stanovništvu sve znamo, ali većinsko stanovništvo o nama ništa ne zna, osim da imamo lijepu glazbu. Sada nitko ne može reći da Romi nemaju pisani trag“, kazao je saborski zastupnik Veljko Kajtazi u dvorištu Arheološkog muzeja u Zagrebu gdje je prošlog tjedna predstavio svoju autobiografiju „Snovi jednog Roma“.

Motiv da napiše ovu autobiografiju njegova je težnja da čitatelji shvate koji je istinski san svakog Roma. 

„Moj san je da ne postoje predrasude i diskriminacija i da ne mora Rom četiri puta više raditi da bi bio ravnopravan s većinski stanovništvom. To je moj san i san svakog Roma. Kada sam došao u Hrvatsku, zaljubio sam se. Bio sam joj šest mjeseci i zgodan i lijep i pametan, a onda sam joj rekao da sam pripadnik romske zajednice. Počela je plakati i pita me: Što će moja mama reći? Ja sam nju pitao: A što će moja reći?“, prisjetio se Kajtazi u razgovoru za Lupigu te istaknuo kako nije lako biti Rom, a još je teže biti čovjek.

Kajtaziju ovo nije prva knjiga. Između ostalih knjiga, autor je i prvog Romsko-hrvatskog i Hrvatsko- romskog rječnika, a prvu knjigu „Karate“ objavljuje 1997. godine.

„Prije je bilo jako teško tiskati knjigu jer je bilo teško naći donatora. Kada je 1997. godine izašla knjiga 'Karate' moji prijatelji su rekli da je jednostavno napisati knjigu, a nije bilo. Tada sam išao od jedne do druge institucije pa opet sredstva nisu bila dostatna. Danas to ipak nije tako“, kazao je.

Autobiografiju „Snovi jednog Roma“ posvetio je svojoj majci, autorici krilatice „Budi bolji od Dragoljuba“ koja će ga pratiti čitav život.

Majčina poruka postala je njegov životni moto (FOTO: Facebook/Veljko Kajtazi)

„Dragoljub je inače moj susjed koji nije Rom, njegova majka se družila s mojom. Dragoljub je bio stariji od mene i dva puta se kandidirao za upis u vojnu školu i bio odbijen. Treći put je uspio, kada sam i ja upisao školu. On je bio iz većinskog stanovništva, a ja sam bio Rom i bilo je teško boriti se za poziciju i ravnopravnost u društvu, moja majka je bila nepismena, ali joj je bilo važno obrazovanje. Otac nikada nije došao na roditeljski sastanak, uvijek je to činila majka. Govorila bi profesorima: Moje dijete zna, pitajte ga! I onda kada sam upisao vojnu školu, majka mi je rekla da zna da će mi biti jako teško, ali da probam biti bolji od Dragoljuba“, govori nam Kajtazi.

Majčina poruka postala je njegov životni moto. Uvijek ima, kaže, nekog Dragoljuba. 

„Uvijek sam se morao dokazivati u svemu. I kada sam trenirao karate, i kada sam postao profesionalni trener, a onda i u Saboru. Ne želim da se za mene kaže da se nisam uključio, pogotovo u raspravama u Saboru. A pogotovo kada se radi o gorućim romskim pitanjima. Ja sam spreman i poginuti za boljitak romske zajednice“, kaže nam.

Kroz smijeh nam priča kako svoje suradnike već u pola osam vodi na grah. To je zato što, kaže, zna kad će krenuti s radnim danom, ali nikad ne zna kad će isti završiti. 

„Ne znam nikad hoćemo li stići jesti tijekom dana jer nas posao „melje“, ali ipak sam u svemu tome sretan jer imam mnogo prijatelja koji žele pomoći romskoj zajednici, a kada imate ljude koji žele pomoći onda imate i dobre rezultate“, reći će ovaj saborski zastupnik. 

Na pitanje osjeća li se nakon svih ovih godina djelovanja u javnom prostoru ravnopravno, odgovara negacijom - „Naravno da se ne možete osjećati ravnopravno. Uvijek postoji ono 'ali' – predrasude. To je nešto s čime se cijeli život borim.“

Ističe da je jedini način da se predrasude prema romskoj zajednici izbjegnu ili barem ublaže jest obrazovanje Roma. 

„Treba nam društvo pomoći. Ima jako dobrih modela koji se mogu implementirati u hrvatski obrazovni sustav. Primjerice, model obrazovanja Albanaca na Kosovu“, uvjeren je Kajtazi.

No, to je, priznaje, jako teško. Pomak, se, ipak, kaže nam, vidi, primjerice, na zagrebačkom Zdravstvenom veleučilištu koje je dobilo visoko priznanje za doprinos u radu s romskom zajednicom. 

„Postiglo se jako puno jer sada moji Romi znaju da kada završe medicinsku srednju školu, moraju položiti maturu i imaju direktan upis na Zdravstveno veleučilište. I znaju da će ih sigurno čekati posao jer svi znamo za nedostatak kadrova u zdravstvu“, optimističan je naš sugovornik.

"Ne želim da se za mene kaže da se nisam uključio, pogotovo u raspravama u Saboru" (FOTO: HINA/Dario Grzelj)

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku iz posljednjeg popisa stanovništva iz 2011. godine u Hrvatskoj živi 16.975 Roma, dok je procjena Vijeća Europe o broju Roma bila između 30.000 i 40.000, a s tom se procjenom slaže i Kajtazi. 

„Zamislite takav veliki narod, a kada biste me pitali koliko uposlenih Roma imate, odgovor bi bio da ih je šest uposlenih u javnim ustanovama. A opstaju, od čega i kako? Govori se da Romi ne žele raditi, a to uopće nije točno. Nedjeljom na Jakuševcu u pet ujutro koga vidite da uređuje štandove? Vidite Rome. Dakle, oni žele raditi. Oni su ti koji pokušavaju opstati na sve moguće načine“, kaže Kajtazi.

Pradomovina Roma je Indija, a danas su oni „raštrkani“ po cijelom svijetu bez vlastite zemlje. Kajtazi smatra da to nije slučaj s Romima u Hrvatskoj. 

„Naša domovina je Hrvatska i vjerujem da 99 posto Roma u Hrvatskoj misli isto. Više od 80 posto Roma ovdje se izjašnjavaju kao katolici, a oko 99 posto Roma ima hrvatska imena. To samo po sebi dovoljno govori“, reći će na tu temu Lupigin sugovornik.

Romski jezik sačinjava oko 60-ak dijalekata, a većina Roma govori jezikom romani chib (romani ćib) iako je sam jezik i dalje nestandardiziran. Oko standardizacije romskog jezika i dalje postoje brojne polemike, prvenstveno iz razloga jer Romi nemaju vlastitu državu, a samim time i vlastite javne ustanove. 

„Teško da će romska zajednica postići standardizaciju jezika jer nemamo javne ustanove. Ono što nas čini sretnima jest činjenica da imamo nekoliko rječnika, imamo gramatiku i književnost. Na to se naslanjamo kako bismo sačuvali romsku kulturu i njezino bogatstvo“, objašnjava Kajtazi. 

Istaknut će kako je i on osobno imao utjecaja na to da se Dan romskog jezika počne obilježavati u cijelom svijetu. Svjetski dan romskog jezika obilježava se svake godine 5. studenog. Prvo obilježavanje praznika održano je 2009. godine u Zagrebu, Hrvatski sabor službeno ga je priznao tri godine kasnije, a UNESCO je 5. studeni proglasio Svjetskim danom romskog jezika 2015. godine.

„Imao sam viziju, a imam je i danas. Već razmišljam što se može učiniti u sljedećih 20 godina. Između ostalog, pokrenuo sam i Međunarodni dan sjećanja na stradale Rome za vrijeme Drugog svjetskog rata. Treba biti hrabar i pričati o stradanju Roma. Nakon 70 godina pojavi se neki blesavi Kajtazi i počne pričati o stradanju Roma, a zapravo oni nisu stradali nego su ubijeni“, napominje saborski zastupnik.

Sav prihod od novoizdane knjige, a i ostale prihode, Kajtazi planira uložiti u dovršetak izgradnje Zida boli u Ušticama pored Jasenovca gdje je za vrijeme Drugog svjetskog rata od strane ustaškog režima ubijeno oko 17.000 Roma, od čega je oko 5.600 djece, a oko 4.900 bilo žena. Projekt košta više, kaže, nego što je bio slučaj s izgradnjom Romskog memorijalnog centra. U ovoj godini su napravljene 33 ploče, a trebat će ih otprilike još 120. Vjeruje da će Zid boli, na kojem će biti ispisana imena stradalnika, biti završen prije isteka njegovog mandata. 

„Nije problem da Romi nešto naprave, ali ja to ne želim tako, nego želim da mogu reći da smo to napravili zajedno. I Hrvati i Romi. To onda šalje važnu poruku“, zaključuje Kajtazi. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook/VeljkoKajtazi

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda

 Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost udruge Lupiga