Sevdah unatrag: seks i Carigrad by Boris Dežulović
Aman, aman ... (FOTO: Karike)
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo, ko veli da pita nešto. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Ili da nešto pita. Što se dobije kad se križaju pudlica i rotvajler, i sve takve stvari.
- Znaš li – veli – šta se dobije kad se sevdah pusti unatrag?
- Ne znam - reko.
- Dođeš u selo na dženazu sa nakim žutim dunjama, a tamo mrtva leži lijepa Fatma, najljepša djevojka u Federaciji. Ti je poljubiš, a oni je na to pokriju čaršafom i daju ti trista maraka. I malo to, nego je u to podignu zajedno s nosilima i daju ti još dvjesto maraka. Ona onda bogami oživi, al' hem gadno bolesna, hem hoće da je ženiš, hem te dušmani, kad čuju za to, traže po selu. Ti na to s onih petsto maraka pobjegneš u Carigrad, tamo prodaš one dunje i pune tri godine lumpuješ po turskim kafanama dok Fatmu ne prođe huja. Nakon tri godine vratiš se iz Turske pun para, i ona od sreće ozdravi za heftu. Ne samo što je zdrava ko dren i lijepa ko boginja, nego ni vjenčanje više ne spominje, samo joj seks na umu. I malo to, nego vas i dušmani, čuvši da nema vjenčanja, već samo seksa, puste na miru. Pa vodite ljubav bez prestanka šest mjeseci, bogami i godinu. Aman, aman.
Reverzibilan proces, međutim & nažalost, u sevdahu nije moguć, kao što nije moguć ni u svakodnevnom životu. Barem ne u takozvanim uređenim društvima. Sva je sreća pa u Bosni i Hercegovini svakodnevnog života nema.
Bit će, naime – odmah mi je palo na pamet - da je koncept sevdaha unatrag na umu imao dopremijer Vlade Federacije BiH i ministar prostornog uređenja Desnica Radivojević, kad je nekidan ekskluzivno za Dnevni avaz komentirao rekonstrukciju vlasti i izguravanje SDA iz koalicijskih kombinacija.
- Građani su dali mandat upravo zbog evropske politike, a SDA danas provodi svoj stav da više ne bude u funkciji razvoja standarda u približavanju Evropskoj uniji. Dobili smo volju naroda, a ona nije zaustavljanje reformskih procesa nego ulazak u NATO i EU. SDA je odstupila od toga i u funkciji je sprečavanja reformskih procesa - tvrdi Radivojević. - Narod se opredijelio za novu parlamentarnu većinu, čiji je politički cilj ubrzavanje reformskih procesa na putu ka evroatlantskim integracijama.
Valja ponoviti posljednju rečenicu, jer riječ je o posve revolucionarnom novumu, koji će se na političkim naukama ubuduće izučavati kao „bosanska demokratija".
- Narod se opredijelio za novu parlamentarnu većinu.
Kad se i kako točno narod opredijelio za novu parlamentarnu većinu, vama je, naravno, prilično nejasno. Prilično vam je, doduše, nejasno i kad se i kako narod zapravo opredijelio i za dosadašnju parlamentarnu većinu, a kamoli za novu, ali to je zato što vam nije dano vidjeti ono što vidi Desnica Radivojević. Zato što robujete uvriježenim predrasudama o linearnosti vremena i svakodnevnog života, te drugim zabludama klasične fizike. Zato što zaboravljate da u Bosni nema svakodnevnog života. I vremena.
Stoga se nedostatak svakodnevnog života i vremena – ovo je sad razmjerno komplicirano, pa se koncentrirajte – nadoknađuje korištenjem već potrošenog. Riječ je, shvatili ste ako ste se koncentrirali, o konceptu sevdaha unatrag.
Da pojasnimo: u klasičnom, zapadnom modelu demokracije narod se najprije opredijeli na takozvanim izborima, nakon čega pobjednici izbora formiraju izvršnu vlast. Taj je model pokazao mnogo dobrih strana, ali i jednu lošu. Kako je pak po općoj teoriji svega poznato da svaka stvar i pojava koja ima jednu lošu stranu tu svoju lošu stranu pokazuje u Bosni i Hercegovini, tako se u Bosni pokazala i ona jedina loša strana demokracije: ona po kojoj iznimno postoji mogućnost da na izborima nema apsolutnog pobjednika, pa se narod opredjeljuje za onu vlast koja bira samu sebe. Znate tu – biralo se dvoje mladih, šest mjeseci, godinu, kad su htjeli da koaliraju, dušmani im ne dadoše. Sve dok jedan, kako to već ide u pjesmi, ne ode u Istanbul.
Princip je zapravo jednostavan: najjače stranke u parlamentu međusobno se dogovaraju o formiranju vlasti - sve nalikuje na partiju pokera u kojoj se ulažu ministarstva, ambasade, javna poduzeća, upravni odbori, pa i gotov novac – nakon čega se javno objavljuje nova parlamentarna većina, za koju se na kraju opredijeli i oduševljeni narod.
Ima Kožo i o tome vic, onaj o Crnogorcu što stoji pred ogledalom i veli sam sebi: „Kad se istuširam, namirišem i stavim gel u kosu, pa obučem talijanske cipele i novo odijelo, nabačim zlatni sat, lanac i naočale za sunce – nema te đevojke koja neće da mi se dopadne!"
Slično u Avazu govori Desnica Radivojević: „Kad se dogovorim sa Zlajom, pa glasam za reformske procese na putu ka evroatlantskim integracijama i nove upravne odbore javnih preduzeća – nema toga glasača koji se nije opredijelio za mene!"
To je bosanska parlamentarna demokracija. Ista kao obična, samo puštena unatrag: najprije se parlamentarne stranke dogovore oko formiranja vlade, onda slijede izbori, pa predizborna kampanja - u kojoj vam se objašnjava politička i ekonomska strategija koju ćete izabrati - da bi koji mjesec kasnije stranke postigle novi koalicijski sporazum, za čiji ćete se program na kraju, jasno, opredijeliti i vi.
I tako nekoliko puta.
Nakon čega vam – ako upali plan nove parlamentarne većine - slijedi rat, pa ujedinjenje Jugoslavije, i na kraju vodite ljubav šest mjeseci, bogami i četrdeset godina. Poslije će biti lako. Istina, bit će još ratova, mirova, ujedinjenja i raspada velikih carstava, bit će još novih parlamentarnih većina, ali sve što bude – i to je najgenijalnije u konceptu politike sevdaha unatrag – bit će stvar vašeg jasnog i slobodnog opredjeljenja.
Možda će na kraju izgledati da su vas cijelo vrijeme pravili majmunima, ali to je, vjerujte, jedini način. U protivnom, nikad nećete na zelenu granu.
Boris Dežulović, Oslobođenje
