Još jedan gost Lupige - Vladimir Vuleta - i još jedno svečano obilježavanje. Ovaj put nije u pitanju godišnjica kakvog junačkog djela ili rođenja kojeg od velikih vođa, nego skromna proslava dana kojeg je opjevao Branimir Jonny Štulić - estradni umjetnik iza kojeg je na ovim prostorima ostala duboka brazda. Štulić je na koncu glavom bez obzira izbjegao pred ludilom svojih obožavatelja, ali 13. u decembru je ostao. Doduše, sve rjeđe nas na ovaj dan - ili bilo koji drugi - posjeti proljeće, ali što je tu je

Ne sjećam se lektire iz koje sam dobio pet. Većinu nisam ni pročitao, a one rijetke, tanke sa slikama, uvijek su mi govorile nešto drukčije nego nastavnici. Mi svi uzalud čitamo, jedino nastavnici znaju ključ...

Bez ključa nije imalo svrhe gubiti vid pa sam počeo slušati. Namjerio sam se na Štulića i to mi je ostalo do danas. Od njega nitko nije imao ni doslovan tekst a kamo li ključ. Različita tumačenja i pajseri koji su glumili ključ otvarali su i različita vrata: nekoga su čekali svijetli vrtovi, nekoga mračni podrumi... Napisao je mnogo stihova, ali to nije ništa u usporedbi sa brojem stihova koje smo ispjevali misleći da ih je tako napisao. A, opet, to nije ništa u usporedbi sa brojem razmišljanja o tome što ti stihovi znače...

Proljeće je trinaestog u decembru

Vrijeme klijanja je poprilično očekivano i događa se otprilike u isto doba godine. A usuditi se klijati u decembru, čista je ludost. Ali luđake, misliš da ne pamte? Potrebe njihove se kasnije pravdaju i, štoviše, promiču u ideale. Cijena puta u nebo, kao i nebo, sigurno je visoka, ali za što je vrijedilo klijati ako je uzalud? Pa ponekad više dojmi kad ozeleni jedna grana nego cijelo ljeto, isto kao vidjeti curicu u kratkoj suknjici u po zime nego sva rastopljena tjelesa nudističkog priobalja.

Gledao sam sa školom nekoliko filmova, i uvijek sam se pitao kako jedan golobradi švabo može voditi na strijeljanje stotine partizanima naklonjenih rodoljuba? Da su samo dvojica, trojica skočila na njega svi bi ostali živi, osim možda njih. I ta dvojica, trojica, dok ne žele ništa osim života, sigurno sa bijesom u sebi, ne zbog švabe već zbog svih ostalih koji će živjeti umjesto njih, i vjerojatno sjećati ih se tih dana u godini, sada moraju da krenu.

Ko se na kraju smije najslađe se smije

Gladni osmjesi između dva tobožnja plakanja u kojekakvoj godišnjici, nekontrolirano ispuštaju slinu pohotno zureći u njihove udovice...

E ta ih slika možda najviše provocira, pa će ona dvojica, trojica ostaviti nekome drugome golobradog švabu, pa će s nakanom tamnijom od noći, skontati: kurac ćeš se ti meni smijati, radije ćemo svi izginuti nego ćete na mojoj ženi godišnjicu obilježavati.

Vlado Vuleta/Lupiga.Com