Predstavljamo optužnicu protiv Josipa Perkovića, jugoslavenskog i hrvatskog obavještajca kojem u Münchenu počinje suđenje zbog sudjelovanja u ubojstvu emigranta Stjepana Đurekovića. Taj slučaj iz 1983. godine pogledat ćemo očima Generalnog saveznog državnog odvjetnika pri Saveznom vrhovnom sudu u Karlsruheu. Predstavit ćemo vam okrivljenog, žrtvu, navodni motiv, rekonstrukciju ubojstva i navodne nalogodavce. Otkrivamo detalje optužnice iz sudskog procesa desetljeća, koji će u Hrvatskoj još jednom probuditi duhove UDBE i "neprijateljske emigracije" te operacije jugoslavenske obavještajne službe u Njemačkoj.

O OPTUŽENOM – JOSIPU PERKOVIĆU:

rođen: 17. svibnja 1945. godine u Ličkom Novom Selu

posljednje prebivalište: Pantovčak 194a, Zagreb

Josip Perković studirao je na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, gdje je diplomirao 1969. godine. Dana 15. siječnja 1970. godine pristupio je Službi državne sigurnosti. Radio je u njezinom Centru Osijek. U rujnu 1979. godine premješten je na rad u Zagreb, na poziciju voditelja SDS-ovog Odjela II, koji se bavio neprijateljskom emigracijom. Godine 1986. postavljen je za suradnika u Republičkom Sekretarijatu za unutarnje poslove, gdje je 1990. godine zauzeo dužnost podsekretara. U ožujku 1991. godine započinje s radom u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske, gdje je do 10. listopada 1992. godine obnašao dužnost pomoćnika ministra obrane. Nakon toga je uslijedilo njegovo imenovanje na mjesto prvog savjetnika ministra obrane. Uhićen je i izručen 24. siječnja 2014. godine, na temelju europskog uhidbenog naloga Generalnog saveznog državnog odvjetnika pri Saveznom vrhovnom sudu u Karlsruheu. Neprekidno u istražnom zatvoru od 25. siječnja 2014. godine. Sada u zatvoru u Münchenu, Stadelheimu. Njegovi branitelji su Peter Wagner, Richard Beyer i Anto Nobilo.    

Josip Perković, bivši hrvatski i jugoslavenski obavještajac na optuženičkoj klupi (FOTO: Novilist.hr)

OPTUŽUJE SE: 

Da je u Luksemburgu i na drugim mjestima, na do sada nepoznate dane prije 28 srpnja 1983. godine, drugima s umišljajem pružio pomoć pri izvršenju ubojstva s umišljajem. Dana 28. srpnja 1983. godine, između 11.00 i 11.30 sati ubijen je s nekoliko hitaca, kao i udaraca po glavi, jugoslavenski državljanin Stjepan Đureković u jednoj garaži koja je korištena kao tiskara, na adresi Sauerlacher Strasse 1, u Wolfratshausenu. Identitet počinitelja, koji su svoju žrtvu vrebali u garaži, nije točno utvrđen. Kao daljnji suučesnik u ovom djelu učestvovao je i Krunoslav Prates, koji je zbog toga već pravomoćno osuđen. 

Đureković je ubijen uz učešće pripadnika bivše hrvatske Službe državne sigurnosti u Zagrebu, kojoj je okrivljeni Perković pripadao. On je u razdoblju od 1979. do 1985. godine bio rukovoditelj takozvanog Odjela II (neprijateljska emigracija) Službe državne sigurnosti. Njegov pretpostavljeni Zdravko Mustać, koji se posebice goni, bio je u periodu od 1982. do 1986. godine šef ove službe. Okrivljeni je od 1975. godine kao vodeći oficir tajne službe bio nadležan za Krunoslava Pratesa, koji mu je pod pseudonimom "Stiv" i "Boem" dostavljao informacije o Hrvatima u egzilu, koji žive u Njemačkoj, između ostalog i o Stjepanu Đurekoviću. Okrivljenom je od strane njegovog pretpostavljenog Zdravka Mustaća, u vrijeme prije ubojstva koje se ne može odrediti (vjerojatno u proljeće 1982. godine), na mjestu koje se nije moglo bliže odrediti (najvjerojatnije u Zagrebu), naloženo da planira i logistički pripremi ubojstvo Đurekovića. Adekvatno ovom nalogu okrivljeni je planove o ubojstvu povjerio svom informatoru Krunoslavu Pratesu, koji je živio u Njemačkoj. Prates je imao bliski kontakt sa žrtvom ubojstva i uživao je njegovo povjerenje.    

 

O ŽRTVI, STJEPANU ĐUREKOVIĆU:

 

Ubijeni Stjepan Đureković, kriminalac i(li) politički emigrant? (FOTO: screenshot Bavarska televizija)

Stjepan Đureković je u Njemačku pobjegao krajem svibnja 1982. godine, iz političkih razloga, kako bi u Njemačkoj oponirao jugoslavenskom režimu. Između ostalog, činio je to objavljivanjem knjiga u kojima se razračunavao sa, po njegovom mišljenju, lošim prilikama u domovini. Rukopise je već ranije, prilikom svojih brojnih službenih putovanja, deponirao na zapadu. U Jugoslaviji je Đureković prije bijega više godina radio kao direktor marketinga INA-e. Ta je funkcija bila povezana s visokom plaćom. Prije bijega u Njemačku prodao je nekretnine u Jugoslaviji pa je tako raspolagao znatnim novčanim sredstvima, koja je transferirao na bankovne račune u Njemačkoj i drugim europskim državama. S obzirom na svoju visoku funkciju, Đureković je imao kontakte s jugoslavenskom nomenklaturom, a time je stekao i detaljna saznanja o njihovom načinu političkog mišljenja i ponašanja. Namjera mu je bila uz pomoć tih saznanja i znatnih financijskih sredstava voditi aktivnosti protiv jugoslavenskog režima. 

 

O NALOGODAVCIMA:

Mika Špiljak, visoki dužnosnik Komunističke partije i navodni inicijator ubojstva
(FOTO: yugopapir.blogspot.com)

Okrivljeni Perković, kao i njegov pretpostavljeni Zdravko Mustać, pri pripremi likvidacije djelovali su po nalogu članova Komunističke partije Jugoslavije, čiji pojedinačni identitet nije utvrđen. Ovo se odvijalo izvan njihovih zadataka i nadležnosti, koje su im kao pripadnicima Službe državne sigurnosti bile zakonom utvrđene.  (...) Ubojstvo Stjepana Đurekovića je inicirao Mika Špiljak, visokorangirani jugoslavenski političar, koji je htio spriječiti da Đureković da podatke o umiješanosti njegovog sina Vanje Špiljka u ilegalne poslove naftnog koncerna INA. Đurekovićeve režimski kritične izjave i izdanja bili su samo prividni motiv njegove likvidacije. 

 

POZADINA UBOJSTVA: 

Stjepan Đureković je od 1956. do 1964. godine bio komercijalni direktor u rafineriji nafte u Sisku. Godine 1964. osnovan je koncern INA, čiji je zadatak bio opskrba Jugoslavije naftom i naftnim derivatima. Godine 1964. Đureković je postavljen za komercijalnog direktora trgovinskog odjela INA-e. Zadatak mu je bio osigurati proizvodnju i prodaju rafinerijskih proizvoda na domaćem tržištu. U svibnju 1980. godine imenovan je direktorom marketinga u INA koncernu. Bio je nadležan i za pripreme pribavljanja sirove nafte iz privatne proizvodnje, kao i za uvoz iz inozemstva, tako što bi sastavljao planove potreba i pribavljanja deviza iz republika. Đureković je spiskove s potrebama i devize iz republika prosljeđivao komercijalnom odjelu INA-e (vanjska trgovina) koji se bavio kupnjom sirove nafte. U tom je odjelu Vanja Špiljak, sin Mike Špiljka, bio na rukovodećem mjestu. Vanja Špiljak se bavio uvozom nafte u Jugoslaviju, koji se, između ostalog, obavljao preko jedne talijanske podružnice, kojom je rukovodio Vojko Santrić.

Vanja Špiljak (prvi s lijeva) na pogrebu svog oca Mike
(FOTO: Željko Peratović)

Kada je za vrijeme nestašice nafte (1980. – 1982.) Jugoslavija morala pojačati uvoz, Vanja Špiljak je koristio svoju poziciju kako bi se osobno bogatio, a i drugima to omogućio. Vanja Špiljak je temeljem spiskova potreba iz Đurekovićevog odjela kupovao za INA-u sirovu naftu na slobodnom tržištu. Tom prilikom je u dogovoru s prodavačima dodavan određeni iznos, koji se deklarirao kao prodajna cijena, a taj bi iznos prodavači, po takozvanom kick back sistemu, kao proviziju isplatili Vanji Špiljku, jednim dijelom na račun u inozemstvu, tako i drugim učesnicima, među ostalima i Vojku Santriću preko kojeg se obavljao posao. I Stjepan Đureković je imao manjeg udjela u tim kriminalnim poslovima, međutim nije se mogao utvrditi točan iznos. Savezni financijski inspektorat Beograd već je početkom 1982. godine započeo predistragu oko otkrivanja ilegalnih poslova u INA-i. Mika Špiljak je kao član Centralnog komiteta KPJ preko tamošnje veze doznao za tu istragu. Svim sredstvima je htio spriječiti istragu protiv svog sina Vanje. Bojao se kako bi to moglo štetiti njegovom političkom položaju i ugledu. Mika Špiljak je posebno strahovao od moguće izjave Stjepana Đurekovića.  Zbog toga je inicirao njegovo ubojstvo.    

 

UBOJSTVO, REKONSTRUKCIJA: 

Prilikom izvršenja naloga Zdravka Mustača za pripremu ubojstva, Krunoslav Prates je okrivljenom u Luksemburgu kratko prije djela predao duplikat ključa za prostorije tiskare u Wolfratshausenu. Okrivljeni je ključ predao neposredno ili preko trećih lica osobama koje su izvršile krivično djelo, a koje su time, kako je okrivljeni i namjeravao, osigurale neprimjetan i nesmetan pristup garaži u Wolfratshausenu. Đureković se 24. srpnja 1983. godine dogovorio s Pratesom da će u njegovu tiskaru donijeti jedan članak. Prates je ovu informaciju dostavio okrivljenom ili u dogovoru s okrivljenim jednom nepoznatom agentu Službe državne sigurnosti. O planiranom dolasku Đurekovića u tiskaru obaviještene su i osobe koje su počinile ubojstvo, kako bi tamo dočekale svoju žrtvu. 

Tijelo ubijenog Stjepana Đurekovića (FOTO: hkv.hr) 

Dana 28. srpnja 1983. godine Stjepan Đureković je, između 10.00 i 11.00 sati, napustio svoj stan u Sankt-Cajetan-Strasse 26 u Münchenu i odvezao se putničkim vozilom za Wolfratshausen, kako bi – po dogovoru s Pratesom – tamo ostavio svoj članak. Tamo su ga sačekala trojica plaćenih ubojica naoružanih pištoljima – jedan sa "Českom" s prigušivačem, a jedan s "Berettom". Dvojica su otvorila vatru na Đurekovića, ali su ga najprije pogodili samo u desnu ruku i obje nadlaktice. Đureković je pobjegao u pravcu ulazne kapije. Dok je bježao pogođen je dva puta u leđa te je od zadobivenih rana pao prije ulazne kapije. Još u pokretu ili dok je ležao na podu pogođen je još jednom u potiljak. Na podu su mu potom jedan ili više počinitelja, udarnim alatom – najvjerojatnije mačetom, nanijeli više udaraca po glavi. Đureković je preminuo nekoliko trenutaka kasnije, a počinitelji su neopaženi pobjegli.   

 

O RADU SLUŽBE DRŽAVNE SIGURNOSTI U INOZEMSTVU: 

Otmice i ubojstva državnih neprijatelja tajne jugoslavenske službe su u svom žargonu nazivale ofenzivnim akcijama ili specijalnim zadacima. U tome kontekstu može se naći i izraz – pasivizacija. S ciljem prikupljanja informacija potrebnih za pripremu takvih mjera sistematski su se od radnika na privremenom radu u inozemstvu (gastarbeitera) skupljala saznanja o "državnim neprijateljima", a u prikladnim slučajevima oni bi bili vrbovani kao informatori. Također su i kriminalci, koji su u Jugoslaviji bili na odsluženju kazne, bivali vrbovani time što im se obećavalo prijevremeno otpuštanje iz zatvora. Kaznena djela bi se, čim bi postojala odgovarajuća naredba za njihovo izvršavanje, sprovodila pod kodnim imenima. Tako su primjerice akcije protiv Đurekovića i drugih učesnika, kad je bila u pitanju njegova uloga u koncernu INA, dobile kodno ime "Lugano" i "Brk".

(ILUSTRACIJA: desertpeace.wordpress.com)

Jedna dezinformacijska kampanja vođena protiv njega u vezi s pripremama za ubojstvo nosila je imena "Dunav" i "Pismo". Cilj dezinformacijskih kampanja bio je skrenuti pažnju s pravih ljudi u pozadini kaznenog djela, a unutar emigracije sijati neslogu. (...) Spektar mjera koje su se provodile po nalogu odgovornih jugoslavenske države, bilo na saveznoj ili republičkoj razini, obuhvaćao je kampanje koje su klevetale vodeće članove opozicije, zatim otmice i kao zadnje sredstvo – likvidiranje. Mjere su se provodile protiv protivnika režima u inozemstvu. Od 1970. do 1989. godine u Saveznoj republici Njemačkoj samo su nad Hrvatima počinjena 22 djela ubojstva, gdje se vjerojatno radilo o državnom terorizmu. 

 

O HRVATSKOJ EMIGRACIJI U NJEMAČKOJ:     

Samo je u Saveznoj Republici Njemačkoj 1982. i 1983. godine postojalo oko 25. jugoslavenskih emigrantskih organizacija. Hrvati su među emigrantima koji su živjeli u Njemačkoj predstavljali jaku grupu. Imali su brojna udruženja, u kojima je bio zastupljen širok spektar političkih mišljenja, od fašističko diktatorske ideologije sve do ljevičarskih ideja. Stjepan Đureković je, između ostalog, radio za  Hrvatsko narodno vijeće, krovnu udrugu nacionalističkih hrvatskih emigrantskih udruženja sa sjedištem u New Yorku. 

 

PERKOVIĆEVA OBRANA: 

Josip Perković poricao je sudioništvo u pripremi ubojstva već na prvom informativnom razgovoru, koji je s njima na ovu temu obavljen 1994. godine.

"Radi se samo o glasinama koje je Branko Traživuk plasirao u beogradskom tisku. On nema nikakve veze sa Stjepanom Đurekovićem", rekao je Perković.

Nadalje je naveo dijapazon zadataka II. Odjela Službe državne sigurnosti, kojem je bio na čelu. Radilo se, tvrdio je, o otkrivanju i obradi osoba za koje se sumnjalo da su nabavili eksploziv i prenijeli ga na teritorij Republike Hrvatske. S druge strane, i emigranti su bili predmet obrade, naročito oni za koje je postojala sumnja da surađuju sa stranim obavještajnim službama ili da su u vezi s međunarodnim terorističkim grupama. Perković se ne može sjetiti niti jednog slučaja u kojem je netko bio predmet obrade samo zbog svoje političke aktivnosti. Ofenzivne akcije objasnio je kao akcije stavljanja prislušnih uređaja određene prostorije ili djelatnosti Službe državne sigurnosti kao kontraobavještajne službe.