Nedavno je u Novinarskom domu u Zagrebu, u organizaciji Zelene akcije, održan okrugli stol na temu jednokratne plastike, na kojem su sudjelovali relevantni dionici među kojima je bila i Petra Andrić, programska voditeljica iz zagrebačkog ureda Greenpeacea.

Ako ne ranije, šira javnost je Petru Andrić upoznala prošle godine nakon akcije Greenpeacea u kojoj su ronioci ove organizacije zaronili do ostataka Inine plinske platforme u Jadranu, Ivana D, koja je doživjela havariju. Na snimkama su jasno pokazali kako se iz platforme u prirodu ispuštaju mjehurići te upozorili da znanstvene studije pokazuju kako je metan, kada se ispusti u atmosferu, 84 puta snažniji staklenički plin od ugljičnog dioksida, u periodu od 20 godina. Tražili su od hrvatske vlade da hitno ispita sve plinske platforme i eventualno istjecanje metana na njima te da o rezultatima odmah i potpuno obavijeste javnost. Time su skrenuli pažnju na poprilično veliki problem o kojem domaća javnost ne zna previše. No, počnimo s jednokratnom plastikom.

Akcija Greenpeacea koja ukazuje na potrebu zabrane jednokratnih plastičnih vrećica (FOTO: Greenpeace/Maja Prgomet)

Na okruglom stolu zaključeno je kako bi novi Pravilnik o ambalaži, ambalažnom otpadu, ribolovnom alatu i jednokratnoj plastici mogao „ispuniti razinu ambicije potrebnu za pozitivne promjene“. I sam Greenpeace je sudjelovao u javnom savjetovanju s prijedlozima koji očigledno neće biti prihvaćeni. Što Vas je dovelo do tog stava, koje su to pozitivne strane koje je zakonodavac predvidio, a u kojim dijelovima očekujete probleme u samoj provedbi?

- Nacrt Pravilnika dao je nagovijestiti neke pozitivne pomake, poput naplate laganih plastičnih vrećica, proširenja sustava povratne naknade i poticanja nekih ugostiteljskih objekata na korištenje višekratnog posuđa. Ono što nedostaje je jasnoća oko toga što trebaju biti alternative jednokratnim plastičnim proizvodima. Temeljno načelo EU Direktive o jednokratnoj plastici je odmak od jednokratne upotrebe, odnosno pomak prema rješenjima za višekratnu upotrebu. Puka zamjena nekim drugim materijalima za jednokratnu upotrebu, primjerice papirom, nije ono čemu treba težiti jer ćemo riješiti jedan problem, a potencijalno uzrokovati drugi. Ugostiteljske objekte, trgovce hranom, proizvođače ambalaže i ostale poduzetnike treba i kroz zakonske propise i kroz financijske poticaje usmjeriti ka materijalima za višekratnu upotrebu i sustavima za ponovno punjenje jer trenutna situacija dovodi i njih i potrošače u konfuziju oko toga koja rješenja su optimalna za okoliš, a poduzetnike potencijalno i do dugoročnih ulaganja u nešto što je slijepa ulica. U tom smjeru je išao značajan dio naših prijedloga i na zakonodavcu je sada da pokaže je li se spreman uistinu uhvatiti u koštac s onečišćenjem plastikom. Također, nedostaje jasan cilj smanjenja potrošnje za jednokratne plastične proizvode koji će ostati na tržištu. Na spomenutom nedavnom javnom savjetovanju ponovno smo uputili zahtjev da to bude 50 posto do 2025. i 80 posto do 2030. godine. Vrlo lagane plastične vrećice treba zabraniti. Naplata tih vrećica je u redu samo kao privremena mjera. S time je izgledno da će biti problema u provedbi, kao što trenutno ima problema u provedbi zabrane laganih vrećica te drugih prethodno zabranjenih jednokratnih plastičnih predmeta. 

Kako predviđate da će u budućnosti funkcionirati zabrana korištenja određenih jednokratnih plastičnih predmeta i laganih plastičnih vrećica?

- Iako je zabrana određenih predmeta od jednokratne plastike polučila vidljiv pomak, dva su problema u provedbi. Te proizvode, kao što su lagane vrećice, tanjuri, pribor za jelo, još uvijek je moguće pronaći u pojedinim trgovinama i ugostiteljskim objektima. Državni inspektorat treba vršiti inspekcijski nadzor i ne dopustiti da se pojedini poslovni subjekti oglušuju na nova pravila. Drugi problem je da oni koji su proveli zabranu često drže u ponudi jednokratne predmete izrađene od drugih materijala. Poduzetnike treba usmjeriti ka višekratnom kroz jasnije propise, glasnije informativne kampanje i financijske poticaje.

Iz Pravilnika je vidljivo poticanje ponovne uporabe ograničavanjem određenih ugostiteljskih objekata na korištenje višekratnog posuđa. Imate li primjere dobre prakse gdje se ona već uvela, i kako mislite da će biti moguća ta promjena s obzirom da je ovdje ipak riječ o promjeni kulturoloških ponašanja prema plastici?

- Primjer za koji bih rekla da je posljednjih godina zadobio najveće simpatije medija i javnosti je inicijativa „Zlarin bez plastike“ koju je provela udruga Tatavaka, u suradnji s lokalnom zajednicom. Kroz projekt se otočke ugostitelje potiče na korištenje višekratnog posuđa, a stanovnike i turiste na sudjelovanje u smanjenju onečišćenja plastikom, čime se ujedno promovira održivi turizam. Inicijativa „Arhipelag bez plastike“ trudi se proširiti taj koncept i na druge otoke. Ima i drugih svijetlih primjera, poput pojedinih festivala koji su uveli u ponudu višekratne, perive čaše, i kafića koji nude “kavu za van” u povratnim šalicama. Jednokratna plastika, srećom, nije neka višestoljetna tradicija koju će biti nemoguća misija iskorijeniti. Trenutno se krećemo stranputicom po tržnicama na kojima se nude jednokratne vrećice umjesto korištenja vlastitih platnenih ili drugih višekratnih, dućanima kojima kronično nedostaje opcija kupovanja u rinfuzi, uvezene mode “kave za van” i slično. Iako svatko od nas može nastojati promijeniti obrasce ponašanja, ne možemo tražiti savršenstvo od pojedinaca u svijetu zagušenom jednokratnom plastikom. Najveća odgovornost je na vladama i na onima koji jednokratnu plastiku plasiraju na tržište. 

Kako procjenjujete ekipiranost u Državnom inspektoratu i Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja, i što očekujete koje bi se predložene izmjene Pravilnika na otvorenom javnom savjetovanju mogle usvojiti?

- Kao i s drugim temama, i ovdje je najviše stvar u političkoj volji. Ministarstvo mora dati jasan signal kroz ovaj Pravilnik i sve buduće izmjene relevantnih propisa o plastici i gospodarenju otpadom da je pravi put okretanje ka višekratnom. Državni inspektorat treba vršiti inspekcijski nadzor, što ne znači da treba obići sve trgovačke i ugostiteljske objekte u zemlji. Ali ako ih ne obilazi uopće, ili obilazi manji broj i o rezultatima odnosno izdanim upozorenjima i eventualnim novčanim kaznama ne obavijesti javnost, nije izgledno da će provedba nove legislative teći besprijekorno. Nakon Greenpeaceove peticije koju je potpisalo čak 65.000 građana i građanki zabranjene su lagane plastične vrećice, a resorno ministarstvo svojedobno je saslušalo i naše ostale prijedloge oko izmjene zakonskih propisa. Neke od tih prijedloga vidimo i u nacrtu Pravilnika, ali uglavnom u razvodnjenom obliku u kojem se uz višekratne proizvode dopuštaju i jednokratni od drugih materijala. Pitanje je zapravo, hoće li ministarstvo pokazati stvarnu ambiciju da se suoči s problemom i prihvatiti veći broj prijedloga sada, ili odugovlačiti i ići niz dlaku industriji plastike nauštrb okoliša još sljedećih godina. Neupitno je da je jednokratnoj plastici odzvonilo i ministarstvo to zna, sad je stvar političke volje hoćemo li biti među svijetlim primjerima u Europskoj uniji ili ispuniti neki nužni minimum.

Poruka predsjednici Europske komisije, Ursuli von der Leyen (FOTO: Greenpeace)

Jedna od tema koja je isplivala u javnost zadnjih dana je činjenica da Hrvatska ima najnižu naknadu za povratnu ambalažu od svih zemalja Europske unije. Kakav je vaš stav o tome? Je li sedam eurocenti dovoljna motivacija građanima da vraćaju povratnu ambalažu umjesto da je bacaju u smeće?

- Ovom temom bavili su se kolege iz Zelene akcije te iznijeli podatak da je sedam centi koliko je trenutno iznos povratne naknade u Hrvatskoj, najniži iznos u EU. Povećanje naknade zasigurno bi povećalo i stopu prikupljanja takve ambalaže. Također, sustav povratne naknade treba proširivati i na druge proizvode, a ono na čemu svakako treba raditi i što bi bio istinski pomak prema smanjenju otpada je propisivanje obvezujuće razine ponovnog punjenja. Vidimo da takav sustav kod nas funkcionira s pivskim povratnim odnosno punjivim bocama i taj model treba proširiti. 

Zašto zakonodavac odbija uvesti naknadu za ambalažu od pića veću od tri litre, ambalažu tekućih jestivih proizvoda, primjerice ulja, ili kozmetičkih proizvoda, deterdženata i raznih proizvoda za čišćenje?

- Prijedloge za proširenje povratne naknade dali smo i mi i druge organizacije i čekamo hoće li ih zakonodavac prihvatiti. U ovom trenu je ta mogućnost još uvijek otvorena, a ohrabruje to što se sustav povratne naknade s vremenom širi. Ovdje bih još jednom istaknula važnost uvođenja sustava ponovnog punjenja. Ima rijetkih svijetlih primjera dućana koji nude mogućnost kupovanja proizvoda za čišćenje, ulja i slično u rinfuzi, ali i zakonodavac i trgovci trebaju raditi na tome da takva praksa postane uobičajena.

Koliku, po Vašem mišljenju, ulogu u odlukama imaju lobisti, odnosno interesi iz industrije plastičnih proizvoda?

- Tijekom kampanje protiv jednokratne plastike vidjeli smo neke takve slučajeve, primjerice prilikom odgode zabrane laganih vrećica. Utjecaja sigurno ima, ali ohrabruje vidjeti da im se ne popušta baš u svemu. Ono što je žalosno je da poslovni sektor u ovom aspektu ne prepoznaje priliku da uloži u proizvodnju višekratnih predmeta i materijala koji su bolji za okoliš i ljude, sad dok su dostupni poticaji za takve modele i dok se otvara tržište za njih i u Hrvatskoj i u okolnim zemljama. Čast iznimkama, naravno.

Hrvatska je vrlo raznolika zemlja. Kako mislite da će se novo uređenje korištenja plastike moći provoditi u Zagrebu, a kako u ostatku Hrvatske. Primjerice kada govorimo o obalnom dijelu, ovih dana ponovno svjedočimo brojnim ekološkim akcijama s ciljem odstranjivanja plastike iz podmorja, a vrlo je jasan i vidljiv negativan utjecaj mikroplastike na ribarstvo i akvakulturu. Jesmo li već zakasnili u tom dijelu s ograničavanjem korištenja plastike?

- Takve akcije su svakako pohvalne i lijepo je vidjeti trud i volju naših sugrađana, ronilačkih društava i drugih organizacija koje nastoje pomoći otkloniti plastični otpad iz podmorja i s plaža. Ali mislim da svi koji sudjeluju, odnosno mogu reći sudjelujemo jer smo i mi proveli nekoliko akcija čišćenja plaža, ujedno i znamo da takve akcije nisu dovoljne da riješe problem. Istraživanja pokazuju da većina plastike koja dospijeva u mora i oceane potone na dno. Tek manji dio pluta na površini ili dospijeva na plaže i uvale. I zato je važno problem rješavati na izvoru i napraviti snažan otklon od jednokratne plastike.

Greenpeace se posebno bavi odnosnom klimatskih promjena i plastike, prijetnjama kojima su mora i oceani svakim danom sve izloženija. Jesu li promjene na tom polju moguće, kakva je situacija na nacionalnoj, europskoj i globalnoj razini i koja je vaša uloga u tim promjenama?

- U našim kampanjama u pravilu nastojimo raditi tako da to ima širi, europski ili globalni utjecaj. Spomenuli ste oceane. Trenutno se vodi zadnja runda globalnih pregovora o sporazumu koji će zaštititi otvorena mora od svih štetnih utjecaja, bilo da je riječ o prekomjernom izlovu ribe ili rudarenju u morskim dubinama. Tražimo da se postigne dogovor o efikasnoj zaštiti 30 posto oceanskih prostranstava do 2030. godine. Taj cilj nije isisan iz prsta, nego je utemeljen na mišljenju i apelima znanstvenika koji to vide kao minimum potreban za regeneraciju mora i oceana. Ovaj konkretan sporazum se vodi na razini UN-a i mi smo se uključili u tu svjetsku kampanju jer je ovo ključan trenutak za spomenuti cilj. Inače u Hrvatskoj i općenito u srednjoj i istočnoj Europi, kojoj organizacijski pripadamo, najviše nastojimo postići utjecaj djelujući prema Europskoj uniji kao važnom globalnom igraču. Tako su naše kampanje u Hrvatskoj često i europske kampanje. 

"Znamo da takve akcije nisu dovoljne da riješe problem" (FOTO: Greenpeace/Ivan Šejić)

U Zagrebu je već mjesecima jedna od glavnih tema razdvajanje otpada. U javnosti smo već mogli čuti neke rezultate u količini prikupljenog plastičnog otpada otkako je novi režim stupio na snagu. Kako ocjenjujete te prve pomake? A kako ocjenjujete kompletan sustav upravljanja otpadom u Gradu Zagrebu?

- Sustav gospodarenja otpadom već desetljećima ne funkcionira u Zagrebu i nije za očekivati da će se to promijeniti preko noći. Ohrabruje vidjeti da se nova gradska vlast hvata u koštac s tim problemom i da dolazi do prvih pozitivnih pomaka, ali pred njima je još uvijek dug put, što na kraju vidimo i po pretrpanim kontejnerima u pojedinim dijelovima grada. I Zagreb i sve ostale jedinice lokalne samouprave mogu poduzeti korake kojima će se uhvatiti u koštac s takozvanom kulturom bacanja (eng. throwaway culture). U sustavima kružnog gospodarstva naglasak treba biti na smanjenju proizvedenog otpada, a ne na odvajanju nastalog otpada. Iako je i u tom aspektu velik dio odgovornosti na zakonodavcima i tvrtkama, gradovi mogu svojim primjerom pokazati put. Primjerice, ograničavanjem jednokratne plastike u gradskoj upravi i ustanovama koje su u vlasništvu grada, organizacijom javnih manifestacija poput Adventa bez korištenja jednokratnih čaša, kao što to već dugo čine Beč i brojni drugi europski gradovi. 

Što mislite o tome da je resor okoliša, odnosno održivog razvoja prebačen u nadležnost Ministarstvo gospodarstva, s obzirom da su očuvanje okoliša i gospodarstvo često smrtni neprijatelji?

- To ne mora samo po sebi biti loše, npr. kad imate ministra i vladu kojima je zaštita okoliša i klime prioritetno pitanje. Mi međutim imamo ministra zaduženog za okoliš koji stavlja LNG terminal kao svoju naslovnu sliku na društvenim mrežama i najavljuje ulaganja u fosilnu infrastrukturu. To nije ni dobro ni odgovorno. I Hrvatska i EU moraju napustiti fosilni plin do 2035. godine želimo li biti u skladu s Pariškim sporazumom i ciljem povećanja temperature ispod 1.5 stupnja. Zato vlada i resorni ministar trebaju ponuditi viziju Hrvatske koja će velikim koracima grabiti prema 100 posto obnovljivoj energetici, a ne ulagati u fosilne projekte i time se hvaliti.

Nedavno ste u Zagrebu imali akciju ispred Inine zgrade na koju ste projicirali svjetlosne poruke. Tim ste, osim na štetnost fosilnog plina, upozorili i na slučaj plinske platforme Ivana D u sjevernom Jadranu koja je još prije više od dvije godine doživjela havariju. Radi se o temi za koju mediji uopće nisu pokazivali interes. Što vam se čini kako je ministarstvo „hendlalo“ ovu havariju i njene posljedice, te kako se odnosi prema nekim drugim „ivanama“?

- Ustvari mediji jesu pokazali interes za ovu temu, pogotovo kad smo je problematizirali u vrijeme boravka naših brodova u Hrvatskoj. Od trenutka potonuća Ivane D tražili smo da se odmah ispitaju i druge jadranske platforme, ne samo njihova sigurnost nego i moguće istjecanje metana, snažnog stakleničkog plina. Ministarstvo se oglušilo na taj zahtjev, a tobožnja istraga o potonuću još uvijek traje i nakon dvije godine, bez rezultata i zaključaka. Iz svega vidimo da je i Ini, ali i vladi, najvažnije da Ivana D potone i u zaborav, tako da se Ina može mirno posvetiti otvaranju novih bušotina i stvaranju ekstraprofita, dok Jadranu ostavlja svoj otpad. Mi ćemo napraviti sve što je u našoj moći da tako ne bude i da Ivana D ne posluži kao model za “rješavanje” problema preostalih platformi jednom kad im istekne rok.

Vi ste programska voditeljica zagrebačkog ureda Greenpeacea. Što to zapravo znači i kako se dogovarate koju „bitku“ odabrati na ovom širokom „bojnom polju“ zaštite okoliša?

- Greenpeace u Hrvatskoj dio je Greenpeacea u središnjoj i istočnoj Europi, organizacije koja obuhvaća osam zemalja u regiji. Također smo dio Greenpeacea kao globalne organizacije. Naglasak u našim borbama diljem svijeta je promjena sustava, o kojem god području bila riječ. U tom smislu bavimo se više promjenama zakona, pozivanjem na odgovornost velikih kompanija, a u manjoj mjeri pojedincima i njihovim navikama jer oni koji imaju najveću moć imaju i najveću odgovornost. Ponekad se uključujemo u globalne kampanje, primjerice u višegodišnju Greenpeaceovu kampanju za zaštitu svjetskih mora, ponekad u kampanje s europskim ili regionalnim kontekstom. Unutar hrvatskog ureda zajednički tražimo prioritetna “područja borbe” na nacionalnoj razini.

I za kraj, koju „bitku“ vidite kao najvažniju za naše društvo?

- Hrvatska nije otok, pa tako da dijeli sudbinu Europe i svijeta. A najveći izazov našeg vremena su klimatske promjene i njihove dalekosežne posljedice. Iz godine u godinu svjedoci smo svih tih posljedica i kod nas, bilo da je riječ o poplavama ili dugotrajnim sušama koje sa sobom donose požare, štete u poljoprivredi, zdravstvene tegobe, a u budućnosti i potencijalno masovne migracije. Stoga je borba protiv klimatskih promjena i naše pitanje br. 1. S njim ruku pod ruku ide i borba za očuvanje bioraznolikosti budući da brojne vrste bivaju drastično ugrožene ili nestaju pod pritiskom neodržive eksploatacije i štetnih poslovnih praksi.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Greenpeace/Biljana Šimić