Josip Manolić, protagonist dvaju stoljeća, kratkoga postolarskoga i golemoga partizansko-komunističko-represivno-političkoga staža, pohranio je zavidno pamćenje u „Politici i domovini“. Njegovi memoari imaju biblijske dimenzije knjige postanka: kako je jedan-jedini Savez komunista Hrvatske, bog zapadnoga Balkana, u drugoj polovici 20. stoljeća, čudom partenogeneze začeo dvije sestre (ili dvojicu braće, svejedno u eri transseksualnosti) post-komunističke stranačke blizance koje upravo gledamo iz žablje perspektive u tuči oko iste proračunske zdjele.

„Ideja o dolasku nove političke snage okupljene oko Franje Tuđmana bila je ideja Mike Špiljka, ali i Steve Krajačića i Ivice Račana. Danas se može špekulirati o Špiljkovim motivima jer neki događaji bacaju na njih sjenu, no mislim da je Špiljak bio prije svega zainteresiran kao 'američki čovjek' osigurati tranziciju u kojoj će svi segment komunističke države biti sačuvani. Komunistička partija promijenit će naziv, članovi partije ući u nove stranke i tamo djelovati, represivni aparat nastaviti funkcionirati, nacionalno biće će se homogenizirati. Emigracija i vlast pomiriti. Rekli bismo – jednim udarcem puno muha“, izlaže Manolić posve suprotno frazeologiji čemernoga Tomislava Karamarka i razdragane Kolinde Grabar Kitarović, poprilično nezgodno za ležernoga Zorana Milanovića i njegovu štrebersku pratnju ministara koji vjeruju da su učinak nekoga radikalnoga loma s roditeljskim naraštajem SKH. 

Već sam početak ubija u pojam povijesne institute, zavode, sveučilišta i HAZU, odvajkada sklone za vlastitoga životnoga vijeka uljepšavati trenutačne političke pobjednike kao vječnu povijesnu vrijednost. Ipak, ne računajući medijsku pozornost o dvije-tri epizode iz ratnih devedesetih koje se same po sebi sprdaju s najsvježijim mitopovijesnim lažima o nevinosti državnoga remekdjela na zemljopisnom rubu Europe (i to je zapravo do sada jedina vječnost Hrvata), o Manolićevim sjećanjima uzvišeno šute u očekivanju famozne povijesno-znanstvene distance. Šute, štoviše, razmažena politička derišta, treći naraštaj „dece komunizma“, SDP i HDZ, inače sklonih konferiranju, sazivanju presica, drečanju, vrijeđanju, difamiranju zbog najmanje budalaštine.

Gomila Manolićevih suvremenika motrila je stvaranje državne autonomije bez ikakve namjere o boljoj društvenoj egzistenciji (FOTO: FAH)

Na kakav zaključak upućuje taj najnoviji slučaj hrvatske šutnje – fenomena koji stoljećima prati najveće nevolje ovdašnje radno-aktivne čeljadi? Budući da je Manolić zagazio u 95-tu, SDP i HDZ u svojim kuloarima već udružuju snage da se na „Politiku i domovinu“ obruše čim njezinoga autora pokopaju na Mirogoju. Do tada, prešućivanje značajnoga svjedoka dvaju Jugoslavija i dviju Hrvatski trebalo bi emitirati poruku da je Manolić tričarija, nedostojna prevažnoga političkoga truda okrenutoga beskonačnoj budućnosti Države... Istina je, pak, da dio njih – i takvi su najbrojniji - od lijenosti nije ni otvorio debelu knjigu od 400 stranica. Neki je nisu taknuli od straha. Trećima koji su „Domovinu i politiku“ pročitali u najdubljoj intimi, zastaje kost u grlu...

Dakako, da je gomila Manolićevih suvremenika motrila stvaranje državne autonomije bez ikakve namjere o boljoj društvenoj egzistenciji. No, jedna je stvar kada na to ukazuje auditorij izvan Markovoga trga, drukčija je vjerodostojnost kada situaciju izlaže protagonist planiranoga kontinuiteta od fantazije o Stoljeću Sedmom. Masterplan čak nije skovan u nekom hrabrom činu. Manolić pregledno izlaže kako je Ivica Račan, kao posljednji šef Partije na kraju osamdesetih, činio sve što je u njegovoj moći da se evakuira s vladajuće pozicije koja uključuje odgovornost pred naletom „događanja naroda“ Slobodana Miloševića na Jugoslaviju iz 1974. godine. Kao svojevrsna pričuva, pri ruci se našao Franjo Tuđman, lik anakronoga nacional-komuniste iz šezdesetih, bez osobitoga smisla za komplikacije pluralizma, demokracije i paletu ljevičarskih alternativa, najmanje za ekonomsku krizu koja je uz sve državne i administrativne reorganizacije i reforme, frakcijsku dvoboje i konačni oružani sukob malo odgođena do današnjih dana. Utoliko je Tuđmanova individualna biografija mikro-uzorak cijele vrste ljudi koju je proizveo dužnički deficit kroz više naraštaja: unatoč frustraciji što je isključen iz javnoga života, njegov opstanak ipak nije bio dovoljno težak, a ideali dovoljno jaki da se upušta u ilegalni protu-režimski rizik. 

„Morali smo voditi računa i o tome da stranke u SRH (Socijalistička Republika Hrvatska) još nisu bile ozakonjene... To je moglo presuditi da u startu bude zabranjen“, sjeća se Manolić 1988. godine kada se ustrašeno dvojilo oko naziva budućega HDZ-a, pa je nazvan „zajednicom“, a ne partijom ili strankom. Pošto je verbalna smicalica bila zakonski sasvim prihvatljiva, HDZ je automatski postao sastavni dio Socijalističkoga saveza radnoga naroda, kraće SSRN, organizacije čiji se smisao nije mogao nikada shvatiti uz postojanje Sabora. Bila je to organizacija, kazivala je definicija, „pluralizma samoupravnih interesa“. Za podzemni komplot Tuđman-Račan poučno je tadašnje ponašanje špijunsko-represivnoga aparata koji je razvio djelovanje na dva razboja: dvostruku, paralelnu političku strategiju koju će nešto kasnije HDZ dovesti do savršenstva u rascjepu na javna obećanja Države i opake, podzemne, razorne igre svoje stranačke centrale. U formi službenih izvještaja, kaže Manolić, pisalo se jedno, počesto manjkavo i škrto, ali su se izostavljene informacije razmjenjivale usmeno u četiri oka. Tako je tadašnja „udba“ u formatima „službenih zabilješki“ prešutjela da je Tuđmanu potajno vraćen pasoš za turneje po emigrantskim getima Njemačke, Kanade, Australije. Račan je o tome primao usmene obavijesti.

„Morali smo voditi računa i o tome da stranke u SRH (Socijalistička Republika Hrvatska) još nisu bile ozakonjene" - Josip Manolić (FOTO: FAH)

Zataškavanje doseže klimaks službenim ignoriranjem Tuđmanovih susreta sa Slobodanom Miloševićem koji je sredivši Kosovo i Vojvodinu već mjerkao Hrvatsku.

„Zapravo je pravo pitanje što je Tuđman dogovarao u Beogradu te rane 1989., tko mu je organizirao sastanak, zašto nikada nitko nije 'provalio' taj sastanak... Jesu li Tuđman i Milošević već tada pripadali 'moćnom klanu' koji će zapravo rukovoditi raspadom Jugoslavije?“, retoričkim pitanjima zaključuje Manolić poglavlja „Politike i domovine“, posvećene postanku HDZ-ovog svemira koji sebe još uvijek brani svim institucionalnim sredstvima. Unutar te osovine koja je imala zavladati dotadašnjom Jugoslavijom, Manolić se sjeća imperijalnih hrvatskih apetita preko granica susjednih republika: Vladimir Šeks htio je Hrvatsku do Zemuna, Gojko Šušak podebljanu Herceg Bosnom, dok je Tuđmana već 1988. godine - prije evidentiranja HDZ-a - opsjedala mudrost povijesne paradigme Cvetković-Maček iz posljednjih godina Kraljevine Jugoslavije. Iz tih fantazija proistekla je strahota podijeljene Bosne i Hercegovine koju danas papagajski negiraju najaktivniji akteri tog najdalekosežnijega hrvatsko-srpskoga zločinačkoga pothvata protiv živih ljudi zapadnoga Balkana.

Tako je 25. ožujka 1991. godine, fatalnim samitom u Karađorđevu precizirano komadanje teritorija na dva nacionalno čista dijela, olakšano tzv. humanim preseljenjem muslimana u - Tursku!

Manolić piše: „Kada se vratio vidljivo zadovoljan, rekao mi je da je postigao načelni dogovor s Miloševićem što će biti sutra s Bosnom. Jedno jutro pokazao je karte spomenute podjele. Dogovorili su kako je Kosovo unutarnja stvar Srbije, a Srbi u Hrvatskoj unutarnja stvar Hrvatske, a da je Miloševiću interes Srbi u BiH: 'Znaš, trebali bismo formirati komisiju koja će se tim pitanjem baviti'." "U tom razgovoru nisam opstruirao“, veli Manolić, opisujući sastavljanje spomenute komisije koja se raspala čim su na stol stavljeni etno-katastri. Premda to Manolić izrijekom ne spominje, njezin rad nije bio tajna za tadašnje novinarstvo: ako se zapadna Hercegovina mogla odsjeći poput kriške torte, već koji kilometar sjevernije i istočnije teritorijalna građa raspadala se u raznorodne mrvice etniciteta.

Tuđman je bio ogorčen nesposobnostima vlastitoga okruženja da usitni prostor u kosani odrezak mirne Bosne.

„Svi ste mislili da će me prevariti onaj Bizantinac, ali ja sam stvorio Hrvatsku veću nego je ikada bila. Kada vas vidim najradije bih otišao na Mjesec pisati svoje knjige“, tako je rekao pred tridesetak hrvatskih političara dok se obruč stezao oko Vukovara, uzgred rečeno, politički irelevantnoga grada u kojemu je HDZ tih godina gubio izbore. Uzgred rečeno, riječ je o epizodi koja kompromitira samoga autora, ali valja Manoliću odati priznanje da se tu herojski drži: malo se brani, malo priznaje da je nasjeo na srbijanski spin o vukovarskoj izdaji, nemajući nikakvu svijest o živim ljudima pod srbijanskom opsadom.

Tuđman je bio ogorčen nesposobnostima vlastitoga okruženja (FOTO: FAH)

Jer u marginalizaciji Vukovara, glavni smjer HDZ-ove neoglašene strategije, nadalje se odigravao u Bosni. Da, oružje za vukovarske branitelje, potvrđuje Manolić, neznanim odlukama zaokretalo je u Hercegovinu za juriš na muslimane. Na sreću po „tuđmanovštinu“, barem za sada, istrebljenje Ahmića statistički je uvelike manje od Srebrenice, pa u modernoj kulturi manijakalnoga nadmetanja u brojkama, muslimanske žrtve hrvatsko-državnih plaćenika u HVO-u nisu od prvorazredne važnosti. No, embargo UN-a egalitarno protiv Hrvatske i Srbije, otkriva Manolić, uveden je zbog koordiniranoga čišćenja muslimana na bosanskohercegovačkom teritoriju. 

Za hrvatsku današnjicu, međutim, najzanimljivije su mijene anglosaksonske avangarde NATO-a, koja je na prijelazu osamdesetih u devedesetih bila fokusirana na Izrael. Po Manoliću, zaraćene strane nekadašnje SFRJ postale su „pokusni kunić na kojemu velike sile provjeravaju svoje doktrine.“ U tom pogledu, nadmetali su se kojekakvi američki modeli preoblikovanja prostora, uključujući uniju koja Jugoslaviju proširuje u balkansku konfederaciju s Grčkom i Albanijom. Zamisao nipošto nije nova. Novi su jedno njezini promotori, jer svojedobno se razmatrala unutar SSSR-a. 

Pošto se jedan srpski general obratio Sjevernoj Koreji i Rusiji, zapadnjački mediji napokon su obratili pozornost na 44 hrvatska konclogora za muslimane kojima se upravljalo iz Zagreba. „Za sve logore od prvoga dana znali su i najsitniji žbiri koji su se bavili Herceg Bosnom, pa tako i Franjo Tuđman, jer smo primali dnevne obavještajne podatke, a Boban je svaki dan referirao Šuška. No, pravi je skandal nastao kada su slike jednoga o tih logora (kojega su kontrolirale srpske jedinice) obišle svijet...“

U konačnici, Tuđman je natjeran da proguta svoj imperijalni san o nikada većoj Hrvatskoj i potpiše Washingtonski sporazum o hrvatsko-bosanskoj alijansi bez koje ne bi bilo Oluje. Nije li čudesno da nema domoljuba - niti na vlasti, niti pod njom - koji trpi takve memoare, suprotne gromoglasnoj pjesmi o spontanosti vlastitih snaga, o pobjedi „čistoj kao suza“, u nepogrješivost „prvoga hrvatskoga predsjednika“? „Politika i Domovina“ ne mora se nikada pročitati na Markovom trgu, ali će je Sarajevo dobro upamtiti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: FAH