Tekst Gordana Duhačeka je nastavak polemike koja je započeta u tjedniku Novosti s objavom teksta „Izgubljeni kompas“ Nine Čolović. Duhaček je Novostima poslao svoju reakciju na taj tekst, i ona je objavljena s naslovom “Smrt ormaru, sloboda LGBT narodu!”, na što mu je potom Čolović odgovorila tekstom „Pirovo afirmiranje“, nakon čega su u tom tjedniku donijeli odluku da više neće dati prostora nastavku polemike. S obzirom da uredništvo Lupige smatra kako se radi o vrlo važnoj temi o kojoj se gotovo i ne govori u hrvatskom medijskom prostoru, ali i da je polemika kao forma izgnana iz domaćih medija, odlučili smo ustupiti prostor za nastavak ove rasprave.

U cijeloj polemici koja se razvila u medijima i na društvenim mrežama u vezi famoznog „LGBT kompasa“, kojeg je u predizbornoj kampanji objavio Zagreb Pride, potpuno je izostalo bavljenje samom srži problematike dok se zborski pjevalo i širilo moralnu paniku u vezi navodnog “prisilnog autanja”. Naime, da bi se iole smisleno govorilo i raspravljalo o autanju i “prisilnom autanju”, potrebno je prvo odgovoriti na sljedeće pitanje: otkud mi LGBT ljudi uopće u ormaru? 

Na to pitanje postoji samo jedan točan odgovor, a on glasi da smo u ormaru zbog heteropatrijarhata i iz njega proizlazećeg heteroseksizma. Svaki LGBT čovjek na ovom svijetu je odmah u trenutku rođenja uguran u ormar protiv vlastite volje temeljen očite laži da je jedino što na ovom svijetu postoji - heteroseksualnost. Ormar je stoga strukturno nasilje heteropatrijharhata nad LGBT ljudima, koje se nagrađuje privilegijama heteroseksualnosti ako pristanu cijeli život provesti u ormaru kada konačno shvate da se u njemu nalaze, a kažnjava raznolikim vrstama diskriminacije i nasilja ako ormar odluče napustiti i krenuti prema slobodi i jednakosti. Nijedan LGBT čovjek na ovom svijetu nije slobodnom voljom izabrao biti u ormaru, svima nam je ormar već od početka nametnut. Od rođenja smo presudom heteropatrijarhata nevini stavljeni u zatvor, dok nam je svijest kolonizirana internaliziranom homo/bi/transfobijom.

Zato je loše što su heteropatrijarhat i heteroseksizam postali svojevrsni tabu pojmovi u diskursu koji se odvija u hrvatskoj LGBT zajednici, a dijelom se zbog toga nisu uspjeli probiti ni do šire javnosti, jer oni koji imaju najviše političkog interesa da ih spominju - LGBT ljudi i LGBT udruge - to ne čine. Zato je dobro što je Nina Čolović, intelektualna uzdanica Srpskog narodnog vijeća (SNV), konačno izrijekom spomenula heteropatrijarhat u svojem tekstu “Pirovo afirmiranje” u Novostima, u kojem je, nažalost, nastavila konfabulirati kao i u svom prvom tekstu “Izgubljeni kompas”, na koji sam onda reagirao tekstom “Smrt ormaru, sloboda LGBT narodu!”. 

Razlog zbog kojeg moj zaključni odgovor u toj polemici ne čitate u Novostima, već na Lupigi, je u tome što su mi Novosti uskratile tu mogućnost. Čolović je tako dobila dva teksta u Novostima i dodatno nastup u emisiji SNV-ove online televizije VIDA za svoje konfabuliranje i razočaravajuće intelektualno nepoštenje, a ja sam u SNV-ovom medijskom ekosustavu dobio samo jednu priliku da joj odgovorim. 

Svoju reakciju na moj tekst Čolović započinje standardnom defanzivnom fintom u polemikama, proglašavajući da je “čitanje s razumijevanjem zanemarena vještina” i optužujući me da njezin prvi tekst nisam razumio. Istina, Čolović ima i tekstualnih i verbalnih problema s jasnim i razgovijetnim artikuliranjem vlastitih misli, ali to je i dalje ne čini nerazumljivom, već samo napornom za čitanje i slušanje. 

Nemamo tu posla s Hegelom, već s Ninom Čolović. Razumio sam, samo nisam impresioniran njenim suhoparnim teorijskim pogledom iz kule od slonovače na stvarnost u kojoj živimo, a još manje njenom nesposobnošću da osmisli bilo kakvu konkretnu političku reakciju na situaciju u kojoj se nalazimo i kao LGBT ljudi i kao čovječanstvo, koje grca u katastrofama kasnog kapitalizma i u superstrukturi heteropatrijarhata. Ona bi mislila globalno, ali ne bi djelovala ni globalno ni lokalno.

"Smatram da se i u takvoj poziciji može i više i bolje i radikalnije. Samo treba manje brinuti o komociji." (FOTO: Lupiga.Com)

Što se tiče njene konstatacije da joj “ne pada na pamet držati Duhačeka za ruku i brisati mu nos dok raspravu koja bi trebala biti konstruktivna i društveno korisna uvrijeđeno reducira na isprazni bunt, samoviktimizaciju i poliranje vlastite slike u ogledalu”, moram naglasiti da to nitko od nje nije ni tražio, niti ima moj pristanak da me ikako dodiruje. Naravno da joj ono što pišem, predlažem i što sam kao LGBT aktivist nekad radio izgleda kao “isprazni bunt”, jer njoj je bilo kakva politička akcija isprazna, s obzirom da sama za nju nije sposobna.

No, pokazuje se da se Čolović sa mnom u nekim stvarima itekako slaže, primjerice u mojoj dijagnozi kako svjedočimo provođenju politike respektabilnosti i asimilacionizma u izvedbi većine od 16 LGBT udruga i inicijativa koje su se u priopćenju ogradile od Zagreb Pridea. Ona doduše za to ima mnogo više razumijevanja od mene, objašnjavajući koja je pozicija LGBT udruga u širem kontekstu kapitalističke države. 

Pozdravljam što je poslušala moj savjet iz teksta “Smrt ormaru, sloboda LGBT narodu!” da se dotakne “ekonomskog i socijalnog konteksta”, pa je jasno razložila tu poziciju. Razlika kako vidimo tu poziciju je u tome što Čolović ima frendice u tim udrugama, pa njihov projektizam u biti opravdava (trude se, ali kapitalizam, ali država!), dok ja to ne činim, jer smatram da se i u takvoj poziciji može i više i bolje i radikalnije. Samo treba manje brinuti o komociji. Bez brige, projektisti, možete govoriti o heteropatrijarhatu, a i dalje dobiti pare od države i Europske unije. Pokušajte konačno, pa ćete vidjeti da sam u pravu.

Moja glavna zamjerka tim udrugama je bila što su u svom priopćenju napisali kako "uloga (LGBTIQ+ organizacija, op. a.) nije poticanje ili forsiranje autanja, već omogućavanje okruženja u kojem svaka osoba može samostalno kontrolirati svoj proces otkrivanja identiteta". Tu dolazimo do jedne prilično ironične poveznice između Čolović i njih. Ona je u svom prvom tekstu spomenula inicijativu Johna Briggsa, koji je 1970-ih pokušao isposlovati da se u Kaliforniji iz škola otpuste svi nastavnici koji su LGBT, uz kretenski argument da bilo kakav doticaj s LGBT ljudima šteti djeci. Riječ je o notornoj „Proposition 6“ iz 1978. godine, o kojoj se glasalo na referendumu i koja je poražena s 58,43 posto glasova protiv. 

Kako je ta homofobna inicijativa politički poražena, iako je na početku imala većinsku podršku među stanovnicima Kalifornije? Između ostaloga, zahvaljujući kolektivnoj akciji niza LGBT aktivista, među kojima je najpoznatiji bio Harvey Milk, okupljenih u koaliciju pod nazivom “Come out! Come out! Wherever you are!" („Autajte se! Autajte se! Gdje god bili!“). 

Ta je koalicija mobilizirala veliki broj gejeva i lezbijki, koji su onda doslovno išli od vrata do vrata i ljudima objašnjavali zašto je Briggsova inicijativa štetna i zašto trebaju glasati protiv nje. Milk je održao i poznati govor upućen LGBT ljudima čija je glavna poruka bila “You must come out!” tj. “Morate se autati!”. Ajme, pa svi ti aktivisti iz 1970-ih su “forsirali i poticali autanje”! I sve se to događalo u najkapitalističkijoj državi svijeta, SAD-u. Taj “isprazni bunt” Harveya Milka, Sally Miller Gearhart i ostalih aktivista te epohe je neopisivo vrjedniji i politički plodonosniji od onoga što danas u Hrvatskoj promovira asimilacionistički trust mozgova iz Duginih obitelji & kolekTIRV-a feat. Nina Čolović, prema njima kakti kritične teoretičarke. Čak su toliko nekreativni da su svoje nedavne asimilacionističke kampanje moljakanja transfoba i homofoba za milost nazvali “Ja sam kao ti” i “I ja sam ti”. Prije petnaestak godina smo homofobima poručivali da odjebu, a danas im ovi poručuju da su poput njih. 

Što Čolović predlaže? Htjela bi “utabati tlo za nastavak promišljanja teme autanja, strategija i modela organiziranja, kao i političkoga horizonta prema kojem bi te strategije i modeli trebali težiti”. Svaki put se nasmijem kad pročitam ovu ezoteriju. Proći će nam cijeli život dok Čolović utabava tlo. Ne, hvala! Ja ipak biram “isprazni bunt” zahvaljujući kojem, između ostalog, danas u Zagrebu imamo Povorku ponosa kojoj se homofobi više ne usuđuju prismrditi, a kamoli je napasti.

"Prije petnaestak godina smo homofobima poručivali da odjebu, a danas im ovi poručuju da su poput njih." (FOTO: Lupiga.Com)

Čolović mi, nadalje, zamjera što LGBT udrugama dajem toliku težinu “u svojoj koncepciji političke borbe”. Da, smatram da imamo (su)moć u društvu i da je trebamo koristiti, a da su udruge jedan od alata za to. Pritom ona ne nudi baš nikakvu koncepciju političke borbe u vezi bilo čega. Utabavanje tla to nije. Za nju su “udruge samo kolut za spašavanje dok pronalazimo načine kako promijeniti okolnosti u kojima se nalazimo, ne puno više od toga”. U redu. Ali Čolović nije u stanju navesti ni jedan jedini konkretan način za promjenu okolnosti u kojima se nalazimo. Inače, bijeg u maglovitu metaforiku je vjerojatno ključna karakteristika njena dva teksta, čime pokušava prikriti vlastitu bezidejnost i nesposobnost za političku akciju.

Vrijeme je da se pozabavim i njenim intelektualnim nepoštenjem i licemjerjem. Na primjer, Čolović me proziva što nisam “elaborirao i zastao” na pojmu heteropatrijarhata - evo sad jesam, a tome sam svojedobno posvetio i cijeli tekst, zapravo ne samo jedan - dok ona kasnije kao ključne spominje pojmove roda i etniciteta, ali ih, pogađate, niti elaborira niti zastaje na njima.

Tvrdi da je moj stav kako se “samo trebamo autati i bit ćemo slobodni”, dok sam ja baš nedavno objavio tekst u kojem tvrdim baš suprotno, tj. da nema prave slobode za LGBT ljude u heteropatrijarhatu. Ima još primjera u kojima Čolović jednostavno laže u vezi mojih stavova, primjerice i da se uopće ne bavim ulogom kapitalizma i klasnih razlika u LGBT zajednici, a time sam se bavio u ovom tekstu. I u ovom, također. Pišem o tome godinama. Ne znam zašto Čolović ima potrebu javno iznositi laži koje je lako demantirati, što je i razlog zbog kojeg nakon ovog odgovora više nemam namjeru trošiti vrijeme na polemiziranje s njom. 

Još jedna stvar u vezi koje se Čolović i ja slažemo je da, kako je napisala, autanje političara i političarki nije nikakav radikalni čin. Meni je to radikalno kao ujutro doručkovati. Zato su mi bile presmiješne histerične reakcije na „LGBT kompas“. Za nju je autanje političara “samo doprinos zamućivanju klasnih tenzija i opresija koje ih modeliraju kako bi se promućkalo i Ćelića i Habijana i lezbijsku kulturnu radnicu i trans blagajnicu u Konzumu u neku imaginarnu 'zajednicu'”. Možda njoj, ali s minimumom intersekcionalizma tu nema nikakvog zamućivanja, sve je kristalno jasno.

Čolović ismijava to što sam “kroničar i preporoditelj” Prajda, njoj je to sitna boranija, dok je ona zagledana u daleke horizonte. Meni nije i zahvaljujem joj na komplimentu. Dok ja pišem o Prajdovima, ona na kraju svog teksta ističe sljedeće: “Onkraj integracijskih napora protežu se kvir perspektive koje ne gledaju gdje se mogu što udobnije smjestiti u orodnjenim ili etniciziranim odnosima, nego kako razoriti rod i etnicitet kao režime opresije koji razvrstavaju i upogonjuju naša tijela sukladno interesima kapitalističkih državotvornih struktura.”

Prvo, koliko licemjeran moraš biti da udobno smješten u srednjoklasnoj i etniciziranoj sinekuri u SNV-u ikome zamjeraš što gleda ostvariti isto? Drugo i mnogo važnije, Čolović očito nije u stanju navesti ništa konkretno u vezi toga kako razoriti rod i etnicitet. Meni to zvuči fantastično, rado bih razarao i rod i etnicitet. Ponadao sam se da ću nešto o tome kako ih razarati saznati od Čolović, ali ćorak. Što je njoj otkrila ta protegnuta kvir perspektiva? Hoće li ikada tu tajnu podijeliti sa mnom i ostalom stokom sitnog zuba čiji joj je “isprazni bunt” omogućio, ali ne metaforički, utabavanje puta ka klasnim privilegijama u kojima danas uživa kao aut kvir osoba?

Još jedna stvar koju Čolović prezire su “borbeni pokliči”, jer ona zapravo prezire borbu. Ona bi snagom svoje misaone konfuzije transformirala svijet, telepatski. Indikativno je da je isti prezir prema “borbenim pokličima” iskazala i Antonela Marušić, još jedan SNV-ov provjereni kadar, koja je u svoju emisiju „Kulturni štab“ na VIDA TV pozvala Čolović i Danijela Martinovića iz Duginih obitelji da zborski pjevaju o, kako je navedeno, “aferi LGBT kompas”. U toj skandaloznoj emisiji Marušić je sekundirao Lujo Parežanin. 

Marušić je namjerno odlučila ne pozvati nikoga tko bi branio objavu „LGBT kompasa“, kako je kasnije sama potvrdila na Facebooku, e da bi im bilo lakše bez otpora nastaviti konfabulirati i blatiti Zagreb Pride, o čijem radu, nota bene, nitko nije napisao više kritičkih tekstova od mene (na primjer ovdje, ovdje i ovdje). Oni su 40 minuta ćaskali, a da opet nijednom nije spomenuta riječ “heteropatrijarhat”. Parežanin je čak, kada je napomenuo da sam udruge koje su se ogradile od Zagreb Pridea nazvao kolaboracionistima, izostavio da sam ih nazvao kolaboracionistima heteropatrijarhata. 

Bilo je tu dosta momenata nenamjernog humora, primjerice kad je Marušić rekla ovo: “Pokušala sam imaginirati situaciju u kojoj bi to (autanje političara, op.a.) bilo važno, opravdano, ali nisam uspjela”. Naravno da nije, to je mogao očekivati svatko tko je ikad čitao njene tekstove u kojima je najupadljiviji izostanak bilo kakve imaginacije. No, nije se uopće morala osloniti na svoju siromašnu maštu, mogla je izguglati takve primjere iz povijesti svjetskog LGBT aktivizma, pa prosuditi jesu li bili “važni, opravdani”. 

Komični vrhunac je definitivno bilo ovo izlaganje Čolović na temu LGBT organizacija i još koječega, koje ću precizno citirati: “Država je svjesna toga, odnosno natjerala je marginalizirane osobe da same rade na tome, da se same nekako migolje, da dođu do, ne znam, komada kruha ili, ne znam, krova nad glavom. Pa ćemo imati… Pa imamo većinu… Marginalizirane osobe su radnice, radnici u tim organizacijama. Ono što ja napominjem u ovom zadnjem tekstu i što Duhačeku promiče i što mi se čini vrlo važnim potcrtati je da to… mmmm … da ne smijemo pristati na to siromaštvo političkog djelovanja, odnosno da trebamo tražiti druge načine i druge modele organiziranja zato što… kkk … ako ostanemo u udrugama, ako to preuzmemo kao jedini način borbe zapravo ulazimo samo u pregovore s državom u borbi za mrvice, za to koliko će nam slobode iskomadati i podijeliti. Kada pogledate cijeli koncept ljudskih prava po kojem vama sloboda po defoltu ne pripada, nego pripada državi, onda slobodu država dodjeljuje malo po malo. I uzima nazad. Znači mi trebamo već sada, pogotovo u ovim okolnostima gdje imamo ovakvu vlast oko Domovinskog pokreta, znači gdje stvari idu izrazito, izrazito desno, mi moramo eksperimentirati na mikrokontekstu odnosno sagledavati načine na koje bi bilo moguće graditi neko drugačije društvo i to podizati na veće levele. Znači radi se o procesu potrage, nema tu sad jednoznačnog odgovora, ali ono što je relevantno je … mi … razmišljanje i kritičko razmišljanje svega što nam dođe na stol, nepristajanje na ideju da zato što je nešto formalno-pravno tako izgleda da zaista je tako u materijalnoj stvarnosti. Nije, mislim. To kad ovo počnu pričati ‘sve je to samo zato jer se zakoni ne provide’. Mislim, uopće nema veze s time, već je to samo koprena, to je samo opna koja će se presvući preko svijeta i reći ‘Evo vidite, tu piše … tu piše da je sve u redu … posloženo’, ali zapravo u praksi borba je ta koja se odvija u kontekstu te proturječnosti, tenzije između kapitala i rada i načina kako opresija oblikuje klasnu poziciju. Znači mi moramo razgovarati o tome kako razumjeti svoje mjesto u svijetu, kako razumjeti odnose kojima smo zahvaćeni, jer jedino kad razumijemo što se događa, a mislim da nedostaje napor u tom smjeru, možemo stvari transformirati.”

Kako bi rekla Čolović u vezi mog teksta, pokušajte iz ovoga “čupati argumente s kojima se moguće angažirati”. Meni se ne da. 

Marušić je imala agendu osvete neistomišljenicima, odavno frustrirana time što je u našoj LGBT generaciji najviše zapamćena zbog svojeg notornog nastupa na HTV-u sa zacrnjenim licem i izmijenjenim glasom, nešto poput lezbijskog Dartha Vadera. 

Tada je promovirala svoju prvu knjigu lezbijske tematike, objavljenu pod pseudonimom Nora Verde, a zbog takvog ponižavajućeg istupa ju je kritizirala Jasna Žmak. Marušić je godinama kasnije pročitala Edouarda Louisa, pa inspirirana njime proizvela samoviktimizacijski uradak u kojem je plakala što se Žmak svojedobno usudila kritizirati je. Na njene jadikovke su u maestralnom tekstu reagirale Mima Simić i Iva Radat, a tu se nema što dodati. Marušić se sada dokopala minorne pozicije moći u zagrebačkom kulturnom establišmentu, pa je koristi za razračunavanje s onima koji kroz godine nisu pali na njenu patetičnu pozu vječne žrtve, koju su Simić i Radat precizno detektirale i opisale.

Ponavljam, to je taj milje - Dugine obitelji, Čolović, Marušić itd. - koji je u proteklih 10-15 godina učinio sve da otupi oštricu hrvatskog LGBT aktivizma, te ga svede na svoju mjeru, a posebno je perfidno što neki za to koriste kritiku kapitalizma. 

Po svemu sudeći, sada im je glavna meta Franko Dota iz Zagreb Pridea, dok sam ja ispao kolateralna šteta u tom njihovom pokušaju obračuna s njime, iako ja već desetak godina nisam u Zagreb Prideu. Ali kad su me Čolović i njena ekipa odlučili uvući u nju, trebali su očekivati odgovor.

Problem im je i što je Dota, uza sve svoje mane, mnogo hrabriji, pametniji i sposobniji od velike većine njih, te zna politički razmišljati (što ne znači da je automatski uvijek u pravu), pa će tim pokušajem njegova rušenja još jednom dokazati svoju političku jalovost. Također, ovogodišnja zagrebačka Povorka ponosa je bila, nakon godina mlitavosti, jedna od najboljih i politički najpotentnijih, a po odazivu ljudi je jasno da organizirana kampanja diskreditacije Zagreb Pridea nije uspjela. Psi laju, Prajd prolazi, kako glasi jedan od legendarnih transparenata sa zagrebačke Povorke ponosa.

Nema sumnje da će Čolović nastaviti “eksperimentirati na mikrokontekstu”, “sagledavati načine”, “utabati tlo za nastavak promišljanja”, yadda yadda. No, nije stvar u tome da se svijet tumači, radi se o tome da ga se promijeni. U jedno sam siguran: s Ninom Čolović i njenim načinom promjena se neće nikad dogoditi.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com