„Neka susjedu crkne – kredit“, navodno je najnovija kletva među našim dobronamjernim, bogoljubnim i tolerantnim svijetom. Dakako, hoće se reći, dabogda mu se kreditne rate tako napuhale, pa da se raspadne (kredit). Ova je „građanska“ kletva modernizirana verzija one nešto starije „seoske“: „Da barem susjedu crkne – krava!“. A u međuvremenu, dok se seosko pučanstvo miješalo s građanskim (doslovno gradskim), bila je na snazi i varijanta: „Kad bi, barem, susjedu crknuo – traktor!“. Kako nikada nisam imao ni kravu, ni traktor, ni kredit, moguće je da su moju malenkost mimoišle ovakve kletve, ukoliko me nije zadesila ona meni prikladna: „Neka mu crkne – pisaći stroj!“.

To je posve logična i upućena kletva, jer nemam kompjutor iliti računalo. No, da jedni drugima priželjkujemo što lošiji standard, to je razumljivo i u skladu s lošom naravi ljudskom, ali je nejasno kako bi se ove individualne želje mogle složiti i udružiti u naporima za opći boljitak Hrvatske? Jer, sada nam se poručuje s vrha države, odnosno po riječima naše novoizabrane (još neustoličene) predsjednice RH, da će „Hrvatska za pet godina biti posve drukčija od onog što je danas…“ (Večernji list, 21. I. o.g.), I još dodaje kako je „uzbuđena zbog takve budućnosti“, što možda svjedoči kako nakon „prve bračne noći s Republikom“ (vidi kolumnu od 16. I. o.g.) gospođa nije uzela „pilulu za dan poslije“, koja je odnedavno (od 9. I. o. g.) bez recepta dostupna u svim zemljama članicama Europske unije. Naravno, ovo je sve nekako metaforično – pa zar bih ja, svjestan vlastite malenkosti ikada počinio „lèse-majesté“ iliti uvredu veličanstva – pa aludiram samo na pilulu koja smanjuje entuzijazam.

Uzbuđenja zbog budućnosti mi ovdje, u našem malom ataru – garsonijeri od državice, ali zato s izlazom na more i „blagoslovljeni prirodnim bogatstvima“ – proživljavamo periodično. Napadaje sretnih vizija, po kojima ćemo uskoro, samo dok se riješimo onoga istočnoga balasta, imali smo još od davnih i ranih devedesetih godina (prošloga stoljeća), kad su našim entuzijastima pucale žile na vratu dok su telalili kako ćemo biti „druga Švicarska“ u srednjoj Europi. Po vragu, ali naš odraz u ogledalu dovikivao je s druge strane kako će Srbija još prije i bolje od nas biti „nova Švajcarska“ na Balkanu. Bolju budućnost obećavali su i soc-komunisti, dok su od naroda tražili krajnje radne napore, ali s time da se ta budućnost odgađala na neodređeno vrijeme. Govorili su nam kako smo u prijelaznom periodu, s jednom nogom još u kapitalističkim negvama, a s drugom zakoračenom u komunistički raj. Dosjetljivi narod pitao je, u ta vremena, pa „dokle ćemo biti tako – raskrebečeni?“, dok svjetska pretumbavanja i rušenja raznih bastiona (zid i SSSR) nije i nama djelotvorno pokazalo kako je socijalizam bio samo prijelazni period iz kapitalizma u – kapitalizam.

Entuzijastima su pucale žile na vratu dok su telalili kako ćemo biti „druga Švicarska“ (FOTO: bottin.com)

No, sad kad je fakin franak (švicarski) dokrajčio i zadnje preostatke iluzije kako ćemo jednom biti kao Švicarska, pitam se, naivno, neupućen u bankarsko-novčane poslove i u nemogućnosti da to istražim na međumrežju, je li „srpsku Švajcarsku“ zadesio isti udes kao i nas. Bilo bi to, u najmanju ruku pravedno: „Neka susjedima, u regionu, barem crknu – krediti!“. Ništa o tome ne čitam, a možda je negdje objavljeno (pisano na vjetru), jesu li susjedi također upali u zamku fakin franka, ili su je zaobišli?

Uglavnom, „pilula za dan poslije“, ona prava, a ne metaforička, dobro će doći pučanstvu da malo smanji svoje rasplođivačke nagone, pa da se žene, kao majke-roditeljice prestanu smatrati strojevima za (neumjereno) rađanje. Kao rasplodne krave, žene su bile obožavane u nekim totalitarnim režimima, a najstrašniji je primjer bio hitlerizam. No, čašćenje, darivanje, slavljenje visoko rasplođenih žena uvuklo se i u neke druge, novije sustave, koji su računali da će takvim povećanjem puke mase obogatiti i poboljšati svoje društvo (čitaj: umnožiti broj novih rodilja i vojnika, spremnih ginuti za domovinu, kad narastu, dakako…). Kod nas se, također devedesetih godina strašno zavijalo u korist demografske obnove, ali na račun žena koje bi se trebale naći počašćene što su često osjemenjivane. Stoga su naši vrhovnici i drugi naci(onalni) vođe rado pozirali kao kumovi na krstitkama prinove u kojoj obitelji s već desetero djece.

U ona davna starozavjetna vremena svjetska populacija brojila je oko 250 milijuna stanovnika (FOTO: Bryancalabro/Wikimedia)

Fakin pilula na jednoj strani zemlje, a na drugoj Papa koji (rekorderskim) rodiljama preporučuje umjerenost i ograničavanje broja potomaka (troje djece je sasvim dovoljno). Još ćemo čuti kako će gorku pilulu progutati naši propagatori „što više malih Hrvata i Hrvatica, građana i seljaka“, ali na Papu su se već obrecnuli neki naši intelektualci koji se u vjerska pitanja kuže bolje od njega. Navodno je njegov stav o kontroliranju velikog broja porođaja u neskladu s Božjim nalogom da se ljudi „plode i množe“. Tako rekoše oni koji su proučili prvu stranicu Knjige postanka, zaboravljajući u svojoj neupućenosti, da je u ona davna starozavjetna vremena, to bila mudra uputa pisaca koji su bili svjesni da je ljudi na zemlji tada bilo malo i nedovoljno za plodonosnije umnožavanje vjernika. Zna se da je „A.D. 33.“ (naslov knjige C. Dureiza; hrv. izdavač Ljevak, 2007.) svjetska populacija brojila oko 250 milijuna stanovnika!!! Ali, polovica od te populacije živjela je u kineskom carstvu (dakako, obje Amerike i Australije bile su nepoznate, a Afrika samo rubno). Dakle, demografska i natalitetna starozavjetna propaganda („množite se“) bila je razumljiva, prihvatljiva i logična u populacijskoj oskudici, a danas kad na Zemlji ima negdje oko 6,5-7 milijardi ljudi, vrlo je svrhovito umanjiti i prigušiti rasplođivački temperament.

Naravno, ako netko želi da se ipak rađa što više malih Hrvata kako ni „lijepa naša“ ne bi zaostajala u zagađivanju planeta, onda će biti na mjestu najnovija kletva – „Neka susjedu – zakaže pilula!“.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com