„Iako se gomilaju dokazi kako mjere štednje ne funkcioniraju, Njemačka i ostali jastrebovi, povećavaju uloge. Ulažu budućnost Europe kladeći se na davno diskreditiranu teoriju. Zašto ekonomistima davati dodatne činjenice da dokažu ono što je već ionako jasno?“, piše za žurnal Social Europe Joseph Stiglitz, profesor s američkog sveučilišta Columbia i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju. Jedan od najvećih kritičara mjera štednje, koje naziva "potpunom katasrofom", objasnit će vam kako je ono što priječi investicije nedostatna potražnja, a ne visoki porezi poduzetnicima.

Piše: Joseph Stiglitz/Social Europe

Stara poslovica kaže "ako činjenice ne podupiru teoriju, promijeni teoriju". No, često je jednostavnije zadržati teoriju i promijeniti činjenice, ili barem tako njemačka kancelarka Angela Merkel i drugi europski lideri, zagovornici mjera štednje, vjeruju. Iako su činjenice očite, oni se ne žele suočiti sa stvarnošću.

Mjere štednje su propale. No, njihovi zagovaratelji proglašavaju pobjedu na temelju najslabijih argumenata: ekonomija više nije u kolapsu, dakle mjere štednje funkcioniraju. No, ukoliko nam je to mjerilo, mogli bismo reći i da je skok s litice najbolji način da se spustimo s planine: naposljetku, pad će se zaustaviti.

Svaki pad završava. Uspjeh ne treba mjeriti po tome što je došla faza oporavka već kako je brzo do toga došlo i kolika je šteta uzrokovana krizom.

Promatrane iz tog kuta, mjere štednje bile su potpuna katastrofa koja je postala iznimno očita u trenutku u kojem se zemlje EU ponovo suočavaju sa stagnacijom, ako ne i recesijom s trostrukim dnom. Nezaposlenost je na rekordno visokim razinama, a realni (korigiran inflacijom) BDP po stanovniku u mnogim zemljama još uvijek je ispod razina koje su prethodile krizi. Čak i u najsnažnijim ekonomijama, poput Njemačke, rast nakon krize 2008. godine toliko je bio spor da bi, u bilo kojim drugim uvjetima, bio ocijenjen kao otužan.

Joseph Stiglitz (FOTO: Government of Thailand)

Zemlje koje su najviše pogođene krizom još uvijek su u depresiji. Nema druge riječi da se opiše stanje u ekonomiji zemalja poput Španjolske ili Grčke gdje gotovo jedan od četvero ne mogu naći posao što vrijedi i za više od 50 posto mladih. Reći da lijek funkcionira jer je stopa nezaposlenosti pala nekoliko postotaka, ili jer se vidi tračak neizvjesne nade, podsjeća na srednjevjekovnog brijača koji govori da puštanje krvi funkcionira jer pacijent nije umro - još.

Ekstrapolirajući europski skromni rast od '80-ih nadalje, moji izračuni pokazuju kako je učinak eurozone danas za 15 posto ispod razine koji bi bio da se kriza 2008. godine nije dogodila. Ovo pak sugerira da se radi o gubitku od oko 1,6 trilijuna dolara samo ove godine te ukupni gubitak veći od 6,5 trilijuna dolara. Još je više uznemirujuće što se taj gubitak povećava, umjesto da se smanjuje (što bi bilo za očekivati jer je nakon depresije ekonomski rast uglavnom brži od normalnog).

Jednostavno rečeno, duga recesija snižava potencijalni rast europske ekonomije. Mladi, koji bi trebali akumulirati vještine, to ne mogu. Postoje brojni dokazi kako im se "smiješe" bitno niži životni prihodi od onih koje bi mogli ostvariti da su odrasli u dobu pune zaposlenosti.

U međuvremenu, Njemačka prisiljava i druge zemlje da prate politiku koja je oslabila i njenu ekonomiju, kao i njenu demokraciju. Kada građani iznova i iznova glasaju za promjenu politike (a malo politikâ građanima su važnije od onih koje im direktno utječu na životni standard), a iznova im ponavlja kako se te stvari određuju na drugim mjestima ili da nemaju izbora, i demokracija i vjera u projekt Europske unije - trpe.

Prije tri godine Francuska je glasala za promjenu smjera. Unatoč tome, glasači su dobili novu dozu mjera štednje koje pogoduju kapitalu. Jedna od najdugovječnijih mjera ekonomskog rasta jest multiplikator uravnoteženog proračuna - povećanje poreza i izdataka u sinergiji stimuliraju ekonomiju. Ukoliko su porezi usmjereni na bogate, a izdaci na siromašne, multiplikator može biti iznimno visok. No francuska, takozvana socijalistička vlada, snižava poreze za korporacije i dokida izdatke - recept koji gotovo garantira slabljenje ekonomije, no ujedno i doživljava ovacije od Njemačke.

Ovakva politika nada se kako će niži porezi na korporacije stimulirati investicije. To je pak besmisleno. Ono što priječi investicije (kako u Europi, tako i u SAD-u) je nedostatna potražnja, a ne visoki porezi poduzetnicima. Dok se većina investicija financira se zajmovima, a kamate se odbijaju od poreza, razina oporezivanja poduzetnika ima malo utjecaja na investicije.

Po sličnom se principu Italiju potiče na ubrzanu privatizaciju. No premijer Matteo Renzi prepoznao je kako prodaja državne imovine po diskontnim cijenama ima malo smisla. Dugoročno razmišljanje, a ne kratkoročna potreba trebale bi odrediti kakve će se aktivnosti odvijati u privatnom sektoru. Odluke o tome kako ili što da se radi trebale bi biti donesene na temelju efikasnosti, odnosno tako da one služe što većem broju građana.

Privatizacija mirovinskih fondova, na primjer, pokazala se vrlo skupim eksperimentom u zemljama koje su to pokušale. Američki, uglavnom privatizirani sektor zdravstva, najneefikasniji je na svijetu. Riječ je o teškim pitanjima, no lako je pokazati da prodaja državne imovine po niskim cijenama nije način da se dugoročno popravi financijska snaga neke zemlje.

Sva europska patnja, uzrokovana u službi eura, još je tragičnija time što je nepotrebna. Iako se gomilaju dokazi kako mjere štednje ne funkcioniraju, Njemačka i ostali jastrebovi, povećavaju uloge. Ulažu budućnost Europe kladeći se na davno diskreditiranu teoriju. Zašto ekonomistima davati dodatne činjenice da dokažu ono što je već ionako jasno?

 

Za Lupigu preveo i prilagodio: Mladen Barbarić

Lupiga.Com