Je li zlatnom dobu televizije došao kraj? Dok sam prethodnih godina za ovakvu listu morala birati između dvadesetak odličnih kandidata, ovaj put sam jedva uspjela “skrpati” njih deset. Možda je stvar u tome što streaming servisi stežu remen i manje je vjerojatno da će zanimljivi ili “hrabriji” scenariji dobiti zeleno svijetlo, a možda se, pak, kreativci ipak vraćaju filmu, nakon što su dugi niz godina sve više gravitirali televiziji. 

TOP 10: Ovo su mi najbolje serije u 2023. godini

NAJBOLJIH DESET: Preporučujemo serije koje trebate pogledati, ako već niste

TOP 10: Ovo su mi najbolje serije u 2021. godini

Još jedna stvar koju vrijedi istaknuti je to da je konsenzus publike (a i kritike) oko “must see” serija sve tanji. Preplavljeni smo sadržajem i sve je manje serija za koje nam se čini da ih “svi gledaju”. Izgubljeni smo i izolirani u personaliziranim mjehurićima Netflixovog algoritma … Možda je u takvim uvjetima i lakše raditi ovakvu listu koja nikako ne pretendira da bude objektivna, nego samo da bude pomoć u navigiranju sadržajima kojima nas zatrpavaju streaming platforme. 

Dakle, evo liste od deset najboljih serija prethodne godine, po mome mišljenju …

10. „Diplomatkinja“/„The Diplomat“, druga sezona (Netflix)

"The Diplomat" prati američku veleposlanicu u Velikoj Britaniji kako navigira kroz političke krize i svoj brak s nekadašnjom “zvijezdom” američke diplomacije. Serija predstavlja svijet diplomacije i visoke politike kao napučen mnogim potpuno amoralnim i makijavelističkim zmijama, ali i nekim istinski dobronamjernim, potpuno neiskvarenim i etičnim pojedincima. Ovo potonje upućuje na naivni, nedovoljno kritični liberalizam, ali unatoč toj manjkavosti, serija je mnogo manje plošna i dosadno centristička od „Zapadnog krila“ („The West Wing“) s kojom ju mnogi uspoređuju. Na ovoj listi je ne toliko zbog političkih intriga, koje nisu posebno impresivne, koliko zbog nenadmašne i savršeno pogođene kemije i tenzije između (mnogih!) likova, te šarma i karizme glumačke postave. 

9. „Djeca s crkvenih stepenica“/„Os Quatro da Candelária“ (Netflix)

Priča o najmarginaliziranijoj društvenoj skupini u jednoj od zemalja na svijetu s najviše nejednakosti. Ova brazilska serija inspiraciju crpi iz tragičnog događaja u Rio de Janeiru 1993. godine, poznatog kao “masakr u Candelárii”. Osmero djece beskućnika koja su živjela na stepenicama ispred crkve Candelária ubili su maskirani napadači od kojih su neki bili policajci. Svaka od četiri epizode prati jedno od djece u periodu od 36 sata prije tragedije. Izmjenjuju se surove, brutalne scene preživljavanja na ulicama Rija sa snolikim sekvencama u maniri magičnog realizma koje prikazuju bogat dječji unutarnji život i maštu. Kreatori serije, na čelu s Luisom Lomenhom, surađivali su s preživjelima iz ovog masakra kako bi što autentičnije predstavili priču. Protagonisti se humaniziraju, ali ne idealiziraju, niti romantiziraju, a serija uspijeva izbjeći trope “poverty porna”. Sve to u divnim ritmovima sambe, poput ovog bezvremenskog klasika.

8. „Aplauz, molim“/„Kuvvetli Bir Alkis“ (Netflix)

Iz radionice sjajnog turskog scenarista i redatelja Berkuna Oye (koji također stoji i iza potpuno različite serije „Ethos“) dolazi nam ova suluda nadrealistička komedija apsurda. Ako bih ju s ičim mogla usporediti, onda bi to bio film „Eraserhead“ upravo preminulog Davida Lyncha, jer središnja je tema ista: roditeljska anksioznost, sa sličnim osjećajem dezorijentacije i zbunjenosti. Turski par očekuje svoje prvo dijete, koje upoznajemo kao bradonju koji sjedi u “maternici”, puši cigaru za cigarom i jadikuje da ne želi biti rođen. Netom prije poroda, njegova majka sjeda pokraj druge trudnice, i u antologijskoj sceni, dva fetusa započinju razgovor: s užetom (“pupčanom vrpcom”) privezan za strop prašnjave sobe, naš fetus priča sa susjednim, koji sjedi u sobi u zgradi preko puta. Žali se na roditelje i nariče za vremenom kad je bio bjelančevina u naranči(!?). Dan nakon rođenja, odlučuje se vratiti u majčinu maternicu … I to su samo neke u nizu apsurdnosti koje vas čekaju. Ovakvi skriveni dragulji s neengleskog govornog područja jedini su razlog zašto se (možda) još uvijek isplati imati Netflix. 

7. „Say Nothing“ (Disney+)

Povijesna drama koja prati događanja u Belfastu od sedamdesetih do devedesetih godina prošlog stoljeća, za vrijeme takozvanih „Nevolja“ („the Troubles“) kada je Sjeverna Irska bila na rubu građanskog rata, a sve kroz oči likova koji su sudjelovali u aktivnostima IRA-e. Serija odlično balansira između “makro” i “mikro” perspektive, velikih povijesnih događaja i političkih previranja, te s druge strane studije karaktera. Dojam je da scenaristi definitivno simpatiziraju Irce, serija nikako ne “uljepšava” nasljeđe i prakse britanskog imperijalizma, i uvelike humanizira takozvane teroriste. Čak bi joj se moglo zamjeriti da mjestimično “glamorizira” IRA-u, međutim ona se nakon svega pogledanog doima kao autoritarna, ekstremistička organizacija koja brutalizira i nemilosrdno kažnjava “svoje” ljude, poduzima terorističke napade gdje stradavaju nevini, te ispire mozak svojim članovima da su zatvor i štrajk glađu (viktimizacija i mučeništvo) najveća čast kojoj mogu težiti.

6. „Jednoga dana“/„One Day“ (Netflix)

Emma i Dexter upoznaju se na fakultetu na proslavi diplome; pratimo razvoj njihovog odnosa svakog 15. srpnja nakon toga. Dakle, svaka epizoda predstavlja ih na isti dan kroz različite godine, dovoljno da zavirimo u njihove živote i pratimo ih kroz formativne rane dvadesete do praga srednjih godina. Emma i Dexter su potpuno različiti i život ih nosi u različitim smjerovima, ali ostaju duboko povezani. Kompleksan je to odnos prepun iskrica i kemije, konstantno na granici između prijateljstva i romantične veze. Serija zbog dubine i nijansiranosti više podsjeća na fenomenalnu „Before“ trilogiju Richarda Linklatera nego na standardne romantične komedije. Možda najbolje od svega, ostavljeno je puno mjesta priči da “prodiše” i da doista upoznamo likove, zavolimo ih, i poželimo i još vremena provoditi s njima.

5. „Sram“ (HRT)

Najbolja regionalna serija godine. Oklijevala sam, doduše, s uvrštenjem na listu, jer riječ nije o originalnom materijalu, nego o remakeu. I to ne bilo kakvom remakeu. Radi se, naime, o norveškoj seriji „Skam“, po mojem mišljenju najboljoj tinejdžerskoj seriji svih vremena. Serija je nakon prestanka emitiranja 2017. godine postala svojevrstan fenomen i poslužila kao predložak brojnim preradama u raznim državama, među kojima se sada, eto, našla Hrvatska. Najprije sam, naravno, bila skeptična, no kada sam doznala da je jedna od scenaristica Hana Jušić, autorica odličnog filma „Ne gledaj mi u pijat“, pristupila sam seriji s opreznim optimizmom. I ispalo je odlično! Možda i najviše zbog fantastičnih glumaca, klinaca iz Generacije Z koji su očitali lekciju triput starijim i razvikanim kolegama, i koji su seriji donijeli prijeko potrebnu prirodnost i autentičnost. Ovi likovi govore i ponašaju se kao tinejdžeri u stvarnom životu. Treba čestitati Luciji Stanković, Jagoru Katičiću, Borni Šimuneku, Steli Korman i sve ostalima. Svaka sezona originala snimljena je iz perspektive nekog drugog glavnog lika iz skupine tinejdžera koji svi pohađaju istu srednju školu i druže se u istim krugovima, pa bi tako i ovaj remake trebao slijediti taj format. Ostaje nam da vidimo kako će hrvatskom kontekstu prilagoditi temu tinejdžerske gay veze, koja je maestralno prikazana u trećoj sezoni originalne norveške serije. Sudeći po svemu viđenom, uopće ne sumnjam da ćemo konačno doživjeti i kvalitetnu LGBT reprezentaciju na našim malim ekranima, samo da ih HRT pusti da slobodno rade i ne sabotira ih.

4. „Genijalna prijateljica“/„L’ amica geniale“, četvrta sezona (HBO)

Zaključna sezona ove sjajne ekranizacije serije romana talijanske autorice Elene Ferrante o Lenù i Lili, koje pratimo otkada su bile djevojčice u radničkom getu Napulja, i kojima se sada priključujemo u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Ovog puta one su starije, opterećene djecom, ljubavnicima, karijerom … Lenù je uspješna spisateljica i ispunjava sve uvjete da počne živjeti životom buržuja, no vraća se u svoj stari kvart u Napulju, gdje Lila vodi biznis i utjeruje strah u kosti lokalnim mafijašima. Zanimljivo je da od samog početka sve gledamo kroz oči neupadljive, povučene Lenù, umjesto vatrene i strastvene Lile, nesumnjivo najupečatljivijeg i najzanimljivijeg lika u seriji. I kad se Lila pojavi, fokus je uvijek na njihovom kompleksnom prijateljstvu/rivalstvu. Seriji jedino mogu zamjeriti to što poneka scena, vjerojatno potpuno nenamjerno, pomalo “vuče” na sapunicu. No 99 posto vremena doista uspijeva u nastojanju da pruži iskustvo ekvivalentno gledanju sjajnog art filma. Fascinantno je koliko su svi likovi živo ocrtani i kompleksni, te kako se kroz osobne priče seciraju patrijarhalna kultura, klasne podjele i politička previranja u Italiji kroz čitava desetljeća.

3. „Alma's Not Normal“, druga sezona (BBC)

Scenaristica i glavna glumica ove serije je karizmatična komičarka Sophie Willan koja puno crpi iz osobnog iskustva; dolazi iz istog miljea kao i njezina protagonistica Alma - radnička klasa Boltona, grada od kojih 300.000 stanovnika na sjeveru Engleske, blizu Manchestera. Doista je osvježenje gledati nešto ovako autentično i toliko odmaknuto, u svakom smislu, od već previše puta viđenog i izlizanog okruženja Londona i južne Engleske. Nakon što smo ispratili Almine avanture s pronalaženjem posla, od “sendvič umjetnice” preko glumice pa do seksualne radnice, sad su ju pak zadesili obiteljski problemi. Njezinoj baki, apsolutnoj legendi i “seks manijaku”, dijagnosticiran je rak. Almina majka, koja inače piše sjajnu subverzivnu poeziju, ovisnica je o heroinu i pati od mentalnih bolesti zbog kojih često završava u institucijama. U ovoj sezoni gledamo ju u začaranom krugu beskućništva, zatvora i psihijatrijske bolnice, u kojoj su uvjeti užasni i gdje trpi maltretiranja. Serija je potpuno eksplicitna osuda torijevaca i njihove destrukcije države blagostanja i sustava socijalne skrbi; dakle, obrađuje ozbiljne teme bez sentimentalnosti, ali s puno bezobraznog i simpatičnog humora. Komedije i jesu najbolje kad su subverzivne i ne boje se uprijeti prstom u najteže probleme. 

2. „The Curse“ (SkyShowtime)

Prošle smo godine objavili pregled rada sjajnog komičara/dokumentarista Nathana Fieldera te smo tada za njegovu posljednju seriju „The Curse“ napisali da “briljantno secira i satirizira performativni lažni progresivizam i narcisoidni liberalizam. Iako je ovaj put riječ o igranoj, a ne dokumentarnoj seriji, još uvijek su tu Fielderovi zaštitni znakovi - nevjerojatno neugodni razgovori i interakcije koje izazivaju teško susramlje, do te mjere da su na granici horora. “Horor svakodnevnih interakcija”, suluda odiseja kroz neugodne situacije koja ima onaj element “teške prometne nesreće” - tako je teško gledati, no ipak ne možemo odvratiti pogled”. Serija s “bezbrojnim neugodnim mikro-situacijama i blago jezivim scenama” gdje kao da “gledamo izvanzemaljca kako pokušava razumjeti ljudski rod”. Priča je to o bračnom paru Asheru i Whitney, koje glume sam Fielder i Emma Stone (koja se prometnula u jednu od najzanimljivijih američkih glumica danas), koji trguje nekretninama, prodaje megaskupe “ekološke” kuće i o tome snima reality show, te o tenzijama koje njihovo djelovanje donosi u lokalnu zajednicu, među kojima su brojni pripadnici autohtonih naroda. Vrijedi napomenuti da je ova serija započela s emitiranjem u 2023. godini, ali je nekoliko epizoda izašlo 2024. pa smo je stoga uvrstili u prošlogodišnji opus. 

1. „Baby Reindeer“ (Netflix)

Serija koja počinje kao komedija, a završava kao nevjerojatno uznemirujuća priča o traumi i zlostavljanju. Priča o neuspješnom komičaru kojega opsjeda stalkerica temelji se na stvarnom iskustvu Richarda Gadda, koji je seriju napisao i odglumio glavnu ulogu (dakle, glumi sebe). Kako žrtva postaje žrtva, jesu li neki ljudi “pogodniji” da postanu žrtve, kako prethodne traume pripremaju teren za novi ciklus zlostavljanja … Samo su neka od pitanja koja Gadd postavlja. Stalkericu Marthu najprije sažalijevamo, no stvari postaju sve mračnije. Jessica Gunning je nezaboravna i zastrašujuća kao Martha, s nevjerojatnim rasponom od naizgled djetinje bezazlenosti do nasilnosti i brutalnosti. Gadd kao scenarist nije bez empatije prema svojoj stalkerici, niti sebe prikazuje kao žrtvu bez mane, dapače, mnogo je tu samoprijezira i propitivanja vlastitog ponašanja. Dojma smo da je “ogolio” samog sebe i da je brutalno iskren - mada je to pomalo dovela u pitanje drama iz stvarnog života koja je uslijedila nakon emitiranja serije, kada ga je stvarna “Martha” (koja djeluje jednako manijakalno kao i Martha u seriji) optužila da ju je lažno prikazao i tužila Netflix za klevetu i kršenje privatnosti. U svakom slučaju, rijetko viđeno “prelijevanje” svijeta iz ekrana u stvarnost.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Netflix/HBO/HRT/SkyShowtime/Disney+

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.