Američku javnost ovaj tjedan potreslo je otkriće da se jedna katolička crkva odlučila na potez kakav se suštinski kosi sa humanizmom. Naime, zadnje dvije godine najveća katedrala u San Franciscu koristila je, kako su je nazvali crkveni dužnosnici, "higijensku mjeru" prskanja ljudi koji se noću zateknu pred građevinom, vrstu "repelenta" za ljude s margine društva. Na strop koji nadvisuje zavjetrine katedrale, koje su beskućnicima služile kao mjesto za spavanje, ugradili su prskalice koje se aktiviraju periodično i zalijevaju ih vodom dulje od jedne minute. Dvogodišnju praksu otkrio je lokalni radio KCBS i klerike Katedrale Svete Marije u San Franciscu doveo do nezapamćene PR katastrofe i gašenja ovih naprava.

Iako se biskup William Justice ispričao zbog ovih naprava, on je medijima također opravdavao postupak. Naveo da je ova "higijenska mjera" uvedena zato što su beskućnici i ovisnici u okolišu crkve ostavljali heroinske šprice i fekalije. Također je rekao da je ova mjera upalila. Do tada je beskućnike, naime, tjerao samo natpis o zabrani ometanja posjeda. Javnu reakciju nastojao je ublažiti i pozivanjem na rad ove vjerske zajednice, inače najbogatije kršćanske organizacije u svijetu, sa socijalno ugroženima. 

Argumenti koje je upotrijebio biskup Justice zapravo se naširoko koriste u slučajevima tzv. "neprijateljske arhitekture", koja služi odvraćanju ljudi, kao što postavljanje raznih prepreka i zubaca sprječava dolazak golubova na prozore zgrada.

"Neprijateljska", "disciplinska" ili "defenzivna" arhitektura naziv za mučni oblik mehaniziranog obračuna s najugroženijima u društvu - beskućnicima, a ponekad služi i za odbijanje aktivnosti koje se želi prognati iz javnog prostora poput uriniranja, konzumiranja droge, bacanja smeća i - skateboardinga.

U defenzivnu arhitekturu spadaju razni stupići koji ograničavaju kretanje, ograde u javnom prostoru, nadzor, posebne vrste boje s kojih se lako skidaju grafiti ili naljepnice, žardinjere, naprave za sprječavanje uriniranja u kutevima zgrada, zone s postroženim policijskim ovlastima namijenjene "dobrom ponašanju", čak i plava neonska svjetla koja vene čine manje vidljivima. Ovo posljednje je, dakako, namijenjeno ovisnicima o heroinu, a za skejtere i tinejdžere općenito izmišljena je naprava koja se zove Komarac (Mosquito). Radi se o napravi za proizvodnju neugodnih zvukova, koje mogu čuti - samo mladi ljudi, između 13 i 25 godina.

"Popularni" Komarac (FOTO: screenshot Movingsoundtech.com)

Međutim, u tu vrstu "discipliniranja" spada i postavljanje metalnih šiljaka u gradovima poput Londona i New Yorka u zavjetrinama stambenih zgrada, na pločnicima, čak i ispod mostova te uz izloge banaka i trgovina u Manchesteru. Ovaj zadnji primjer opravdavan je na način da su vlasnici trgovina kazali kako su šiljci namijenjeni odbijanju "pušača koji proizvode smeće", kao i da su postavljeni na zahtjev kupaca. Jedan je beskućnik poginuo u Londonu nakon što je alkoholiziran pao na šiljke duge više od deset centimetara. Britanski je Guardian, povodom javne osude nicanja šiljaka po gradovima gdje običavaju zaspati ljudi bez igdje ičega, objavio članak u kojemu pojašnjava na koje se sve načine beskućnici protjeruju iz vidokruga "finih građana". 

Jedan od primjera su javne klupe. One mogu biti posebno oblikovane na način da ne dozvoljavaju udoban san. U Londonu su tako na zgražanje javnosti postavljene nakrivljene i glatke klupe na ulicama, koje, ukratko, zbog oblika svojih površina onemogućavaju beskućnicima da na njima spavaju, a otežavaju i skejtanje po njima. Pritom se ne vodi računa jesu li one neudobne trudnicama ili starijim osobama.

Umjesto drvenih klupa koje upijaju toplinu, sve češće se postavljaju metalne s pregradama. Klupe na zagrebačkom Vrapču (FOTO: Lupiga.Com)

Nadalje, na kolodvorima i aerodromima su se počele instalirati i klupe nagnute na jednu stranu ili s razdijeljenim sjedalima. Za razliku od dotadašnjih klupa, na kojima je mogao sjediti i veći broj ljudi ili je jedan mogao leći, primaju samo određeni broj osoba. Ovakve klupe mogu se vidjeti i u Hrvatskoj. 

Povlašteni tretman "zaslužnih" stražnjica ismijao je kipar Fabian Brunsing u svojoj satiri "Plati pa sjedni". Napravio je 2008. godine instalaciju "privatne klupe" sa šiljcima, na koju je postavljen automat za ubacivanje kovanica.

Nakon što se sjedne, šiljci se uvlače, ali na određeno vrijeme. Kada je novac potrošen, klupa počinje pištati i ubrzo šiljci ponovo pojavljuju. Međutim, u Kini se dvije godine kasnije ova satira pretočila u stvarnost - takve su klupe postavljene u Yantai Park u provinciji Shandong.

Rowland Atkinson iz Centra za urbano istraživanje iz Yorka kazao je kako su šiljci i druge manifestacije ove vrste arhitekture dio šireg uzorka neprijateljskog ponašanja i ravnodušnosti prema sirotinji u gradovima. 

"Ako ćemo se izražavati cinično, ali i realistično, ovo jest vrsta napada na siromašne, način da se njihova patnja preseli nekamo drugdje... Ovo izgleda kao da im poručujemo: 'Nećemo vam dozvoliti da se smjestite čak ni na najočajniji mogući način'", kazao je Atkinson. 

 Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube