Kada sam se zaputio na Pirinejski poluotok, u španjolsku prijestolnicu, s namjerom da sudjelujem u radu jedne konferencije, ni u snu nisam mogao zamisliti da će mi se uobičajena slika južnoeuropskih prijestolnica, koju sam izgradio u svom umu, u temelju izmijenit. Stoga valja putovati. Ne vjerujte fotografijama iz prospekata, kao ni dokumentarcima u kojima ih često prikazuju, provizornim zamišljanjima u svom umu, i pogotovo ne kad ih vidite na Luxe TV; uvijek otiđite u grad koji vas privlači jer samo na taj način barem zakratko možete osjetiti ono što on otprilike jest. Stara životna mudrost kaže: svake godine otiđi na mjesto na kojem dosada nisi bio…

Kada sam se s kolegama s posla zaputio na Pirinejski poluotok, u glavni grad Španjolske, s namjerom da sudjelujem u radu jedne konferencije, ni u snu nisam mogao zamisliti da će mi se uobičajena slika južnoeuropskih prijestolnica, koju sam izgradio u svom umu, u temelju izmijeniti. Neprikosnovena čistoća gradskih ulica, besprijekornost i na trenutke čak i blistavost gradskih fasada, najmanje je što čovjek može očekivati od španjolske prijestolnice.

"Barcelona je tako prljava", nerijetko znamo čuti u prolazu, Pariz također, ali, eto - Madrid ne! Osim toga, na svakom koraku nailazimo na neku monumentalnu građevinu s čijeg pročelja nerijetko vijori španjolska zastava. Duboki pijetet Španjolaca spram svoje prošlosti time je jasno naznačen. Ipak, Španjolska je danas zemlja s najvećom stopom nezaposlenosti u Europskoj uniji, pa se opravdano pitate kako to da se ta činjenica ne može otkriti u prvom dodiru s njenom prijestolnicom.

Zgradica u središtu Madrida (FOTO: Boris Bo./Lupiga.Com)

„To je možda i zato što je stoljećima iz svojih kolonija dovlačila sve i svašta...“, prisjećam se jednoga zluradog komentara koji sam negdje pročitao. Premda za većinu Španjolaca neugodan, nije daleko od istine. Ali temeljem onoga što tvrdi, čini mi se, Španjolska nikada neće 'propasti kao Grčka'!

U novoizgrađeni hotel, u kojem smo dogovorili smještaj, dolazimo usred noći. Umjesto uobičajenog recepcijskog zvonca, naš dolazak dojavljuje tiha i ugodna glazba, vjerojatno pokrenuta aktiviranim senzorom pokreta. U liftu se prepuštamo 'komunikaciji' s ugrađenim glasovnim automatom. "Cierre puertas!" uporan je začetak 'liftovske' umjetne inteligencije, na što se osmjehujemo... Na naše iznenađenje, otkrivamo kako lift posjeduje kutni izlaz.

Madridska svakodnevica (FOTO: Boris Ba./Lupiga.Com)

"Sve sam vidio, ali ovo još ne", kratak je u svom rezoniranju Boris. Milijana i Valent prepuštaju nam svoju puno komotniju sobu. Došlo je do zabune na recepciji. Trebamo se odmoriti. Osim konferencijskih obveza pred nama je i jedan cijeli dan posvećen razgledavanju španjolske prijestolnice. Ujutro oko osam, mobitel nas budi, ali vani je još uvijek mrak. Boris uzalud kontrolira satni mehanizam. Sve je u redu. S Madridom dijelimo istu vremensku zonu, ali je za razliku od nas, puno zapadnije.

Doručak u Madridu – prstom pokažete jelo koje želite i priči je kraj; nema gubljenja u prijevodu. Naime, većina Španjolaca, zbog svoje kulture sinkroniziranja engleskih filmova na španjolski, očajno govore engleski (FOTO: Boris Bo./Lupiga.Com)

Madridski metro čini se jednim od najsavršenijih na svijetu. Osim što izgleda kao da je otvoren prošlog tjedna – zbog svoje iznimne čistoće i pažljivog održavanja – na svakom koraku ostavlja vas bez riječi i svojom iznimnom funkcionalnošću. Ne biste to očekivali od madridskog metroa, pogotovo ako ste imali prilike, prije toga, upoznati se s nekim drugim, srodnim prometnim sustavom, primjerice, s njujorškim metrom. Savršen labirint tunela i hodnika, svaki sa svojom svrhom koja se sastoji od toga da vas 'isporuči' na željeno mjesto negdje na nepoznatoj površini, savršeni natpisi u različitim bojama, strogo kontrolirana redundancija informacija, a osim toga i bezlična masa ljudi u pokretu i stajanju, sve to, međutim, ne stoji samo za madridski metro - nego za svaki postojeći.

Na pamet mi pada izvanredna ideja: metro, općenito, uzeti kao metaforu za matematičku spoznaju... Neovisno o činjenici kakav svijet, u ovom slučaju površina, jest, točnim proračunima duljine tunela i kuta zakretanja možemo doći na koju god točku poželimo. Sustav hodnika samo je sustav pridruživanja određene točke tunela točno određenoj točki površine. Dok se vozimo od jedne do druge točke podzemne željeznice, obavija nas mrak, ali bez obzira, nakon izvjesnog vremena, izlazimo na pravoj stanici. Upravo se isto događa i s matematičkim računanjem. Matematika je naša umotvorina koja nam pomaže snalaziti se u svijetu, ali nikako objasniti ga...

Podzemna željeznica kao metafora za matematičku spoznaju…? – ne recite da nije tako! (FOTO: Milijana M./Lupiga.Com)

Međutim, kada ovaj izvanredni uvid želim prenijeti prijateljima, okreću glavu od mene. Zadubljeni su ili samo izgledaju zadubljeno dok se voze mračnim tunelima metroa, baš kao i većina Španjolaca. Osim zagledanosti u svoj pametni telefon, u madridskom metrou sve je više onih koji su zagledani i u svoj e-čitač. To je važan nalaz. Drže ga ispred sebe u visini očiju, čak i dok stoje. Definitivno, čine se praktičnijim od uobičajene knjige. Zakratko razmišljam o tome kako će e-čitači uskoro preplaviti svijet i da će 'žuta pjega' općeg nečitanja uslijed izmjene čitateljskih tehnologija zauvijek nestati.

Sveučilišni grad u Madridu, smješten u zasebnoj zoni na rubu velikog parka, pretjerano ne impresionira. Sve rečeno o besprijekornosti gradskih fasada zgrada u centru Madrida ovdje ne 'drži vodu'. Sveučilišne zgrade su tamne, djelomično propale i neodržavane. Sama zgrada Fakulteta informacijskih znanosti pokupila je ružne crne fleke po sebi zaprimajući izgled nikad dovršene građevine. Unutar zgrade ipak nailazimo na kakvu-takvu živost... i boje. Otvoreno predvorje nudi nam pogled na isto takvo stubište s kojeg se klate studentski transparenti s parolama. Zar se studenti još uvijek protiv nečeg bune? Zar se još uvijek bore za neki tamo bolji svijet?

Život u velegradu (FOTO: Milijana M./Lupiga.Com)

Preko CouchSurfinga upoznajemo Pepea, mladog Španjolca koji nam započinje priču o svom gradu. Nesretnim slučajem, sjedamo u bar s tradicijskim motivima koride. Nezgrapno velika glava bika uglavljena je iznad ulaznih vrata. S nelagodom, osvrćem se po lokalu zamjećujući, iz sekunde u sekundu, nova fotografska svjedočanstva krvavog ljudskog pira. Danas se štošta promijenilo. Slike matadorskih arena blijede čak i u glavama Španjolaca. Korida je, definitivno, sve više stvar prošlosti.

Pitam pak Pepea za održavanje borbi bikova. Okreće glavu, ne kuži o čemu pričam. Te se borbe održavaju izgleda jedino još u Bosni. Nedugo potom, na karti nam pokazuje dijelove grada za tulume i nedjeljne šetnje, ali i ekskluzivnu gay-zonu, u koju često ode sa svojim gay prijateljem na piće. On nije gay, i petkom igra poker sa svojim prijateljima kao većina Španjolaca... i Hrvata… mislim se. Pokazuje nam još neka mjesta mogućih živih svirki. Pitam ga o Luki Modriću i Real Madridu. Smije se. On je ipak više fan Atletica, kluba u blizini čijeg stadiona i stanuje...

Zgrada Fakulteta informacijskih znanosti u Madridu (FOTO: Boris Ba./Lupiga.Com)

U tijeku je utakmica između gradskih rivala i naš internacionalac igra zapaženu ulogu. Ulazimo u neku pečenjarnicu, u kojoj je sve podređeno nogometu. Mladi Španjolci nas ne primjećuju dok ih zaobilazimo u potrazi za praznim stolom. Sve su oči uprte u televizor na kojemu upravo omaleni plavokosi igrač s brojem 19 na leđima drži loptu u nogama.

Nakon ne znam koliko dugo vremena, nekakav teški, muški ponos prožima me cijeloga. Uskoro pada gol. Real zabija za 2:0! U lokalu euforija. Ipak, ne raduju se svi. Shvaćam da su s nama i navijači Atletico Madrida. Mislim se: kod hajdukovaca i dinamovaca to zasigurno ne bi prošlo...

Studentski transparenti na španjolskim fakultetima svakodnevna su pojava - ima li ih kod nas? (FOTO: Boris Ba./Lupiga.Com)

Sutradan, odlučili smo zaviriti u slavni muzej Prado i neko vrijeme postajati ispred njegovog možda najslavnijeg relikta – slike 'obitelji Filipa IV.' Male dvorske dame (Las Meninas) španjolskog slikara Diega Velázqueza. Očito, djelo je naslikano u onom trenutku kad je slikaru već svega bilo dosta.

Nakupljena srdžba uslijed nedovoljno priznatog umijeća izlila se, pomalo neočekivano, u najveličanstvenije platno ovog, po svoj prilici, najpoznatijeg dvorskog umjetnika ikad. Gotovo nezgrapno, premda neupadljivo, slikom prevladava tamnoća sobnog svoda i ružnoća slikarskog štafelaja gledanog odostraga...

Svakog dana između 18 i 20 sati ulaz u muzej Prado je besplatan… Zato ne možete zaobići red! Dobar dan, gospodine Velázquez! – obraćam se spomeniku ispred muzeja …I stvarno ne znam kako se ovaj kombi  sigurnosne službe ugurao u sliku…!? (FOTO: Boris Bo.)

Stoga, pitate se kako to da je ova slika postala ono najljepše što je Velázquez ikada naslikao...? Pa moguće je... I ne, nije to postala zbog one male djevojčice zlaćane kosice u sredini - infante Margaret Therese, čak ni one iznad nje - doñe Isabele de Velasco, čije lice u prekrasnoj dvojnosti svjetla-sjene predstavlja jedno od meni najdražih lica povijesti klasičnog slikarstva...

"Puerta del Sol (Gate of the Sun) – glavni madridski trg, uvijek prepun ljudi… je li netko negdje vidi neki papirić?"  (FOTO: Boris Bo./Lupiga.Com)

Odgovor je jednostavan i naravno mističan. To je tajna umjetnosti. Nijedan umjetnik ne zna je li uspio 'pogoditi' bit dok svoje djelo ne dovrši. S ovom slikom, a tako misli većina povjesničara umjetnosti, Velázquez je uspio postići ono što mu nije pošlo za rukom ni sa jednim 'preizražajnim', upadljivo ekstatičnim portretom koje je za života po narudžbi 'namaljao'. Zapravo, čudesno smiješnim nadaju mi se sada svi ti likovi na portretima koji okružuju sliku "obitelji Filipa IV." u dvorani muzeja Prado, zategnuti u dvorskim svečarskim haljama, ukočenih tijela i nezgrapno podignutih ruku u kojima drže mač ili bilo što drugo, i koje je njihov tvorac, vjerojatno na njihov zahtjev, morao dodatno uljepšavati blistavim osmijesima i zlaćanim bojama...

Nakon nekog vremena, već smo u Reini Sofiji, po veličini možda i najvećem madridskom muzeju, u kojem je svoje mjesto pod suncem pronašla izmještena sva suvremena umjetnost iz Prada. I uskoro stojim pred Guernicom, Picassovom možda i najpoznatijom slikom. Što je tako neodoljivo u Guernici odmah uočavate. to je naprosto njena spektakularna nadrealnost, jedan potpuno drugačiji svijet od vašega koji iz neznanih razloga predstavlja magnet za vaše oči. Sa zanimanjem promatram fotografije Dore Maar, Picassove družice i ljubavnice, kojima je zabilježila nastajanje ovog remek-djela. Zanimljivo, u svom nastanku, slika je boravila u prostoru koji u najvećoj mjeri sliči garaži ili nekakvom potkrovlju. Ispod limenog krova proviruje čak i trak svjetla.

Guernica – što je tako neodoljivo na njoj? Fotkana na jedvite jade, uz nimalo bezazlenu prijetnju energičnih Španjolki, čuvarica ovog remek-djela, da će me izbaciti iz muzeja ukoliko se odlučim na samo još jedan pokušaj fotografiranja! (FOTO: Boris Bo./Lupiga.Com)

Osim, čini se, neprimjerenog prostora, Guernica je nastajala i u dobu koje je nije moglo razumjeti. Danas je pak okružena stražarima, energičnim i punačkim Španjolkama koje me dva puta trebaju upozoriti kako bih prestao s pokušajima fotografiranja i hordom turista koji oko nje opčinjeno snatre. Moj prijatelj Boris, inače ravnodušan na umjetnička događanja svake vrste, ovoga puta netremice bulji u platno, ne pomičući se s mjesta jako dugo vremena. Potrebno mi je da ga gurnem laktom kako bi se probudio iz transa i krenuo dalje.

Angel Kaido – pali anđeo u sumornom madridskom popodnevu… (FOTO: Boris Bo./Lupiga.Com)

Manje je poznato da je Madrid možda jedini grad na svijetu koji ima spomenik posvećen sotoni. Doslovno i tim riječima, tu nam je informaciju prenio Pepe, naš 'couchsurfingaš'. Angel Kaido, pali anđeo, smješten je u zasebnom parku u blizini Prada. Nažalost, dok ga pokušavam slikati vrijeme kao da se uortačilo protiv mene i moje namjere. Sumorno popodne spustilo se nad Madrid pa je i pali anđeo na slici ispao primjeren onome što za mnoge predstavlja.

"Kuća knjiga" u Madridu (FOTO: Boris Bo./Lupiga.Com)

I tako smo dovršili svoj posjet španjolskoj prijestolnici, zadovoljni na poslovnom planu zbog ostvarenih kontakata, ali i zato što smo dobili priliku razgledati ovaj besprijekorno čist, moderan i zubu vremena otet grad, za koji nismo pretpostavljali da je upravo takav kada smo u njega dolazili. Stoga valja putovati. Ne vjerujte slikama iz prospekata, kao ni dokumentarcima u kojima ih često prikazuju, provizornim zamišljanjima u svom umu, i pogotovo ne kad ih vidite na Luxe TV; uvijek otiđite u grad koji vas privlači jer samo na taj način barem zakratko možete osjetiti ono što on otprilike jest… I doživjeti neponovljivo iskustvo bivanja u novom. Stara životna mudrost kaže: svake godine otiđi na mjesto na kojem dosada nisi bio... Ove godine, otišao sam… u Madrid!

Lupiga.Com