Kako smo se ovih dana nešto razletjeli na sve strane, tako smo u napadu ludila posjetili i Klovićeve dvore, gdje se do 20. 04. izlažu djela Gabrijela Jurkića, retrospektiva "Od secesije do impresije". Iako Jurkićevi bosanski motivi oduševljavaju, jasno mi je da su naši čitatelji neobrazovane barabe i teško će otvoriti ovu novicu, a kamoli otići na izložbu. Ali ako je koga uhvatilo ludilo, nekoliko Jurkićevih djela & ukupan dojam na

                      
Mogao bi vam ovdje govoriti o specifičnoj osobnosti i inverznoj stilskoj evoluciji kod Jurkića; o slikarstvu kontinuiteta i samom slikaru kao jednoj od ključnih pojava kasne secesije i simbolizma na ovim prostorima. Mogu vam govoriti o svojstvenom mu načinu realističke impresije te njegovoj tematskoj zaokupljenosti prirodom zavičajnoga bosanskog krajolika.

Ali neću, nije fora, jer i sam ne razumijem pola tih stvari iz kataloga koji vam uvale u ruke nadobudni kustosi. Umjesto toga, počnimo ovako: malo tko od vas nije čuo za Radovana Karadžića, Aliju Izetbegovića, Matu Bobana, Harisa Silajdžića pa i Aliju Sirotanovića, ali malo je onih koji su čuli za velikog bosanskog slikara Jurkića Gabrijela. Upravo zato što je tomu tako, Bosna i jest zemlja kakva jest - sjebana, nesigurna i shizofrena.

Ali i neodoljivo, neopisivo lijepa, u što će se uvjeriti svako onaj tko ima dvadeset kuna i odluči ih potrošiti na kulturnu nadgradnju u Klovićevim dvorima. Jurkićeve "jeseni", "zime", "proljeća", "gruški motivi", impresije i portreti nikog neće ostaviti ravnodušnim. Otiđite u te jebene Klovićeve dvore, potrošite dvadeset kuna na jednu briljantnu izložbu, a imate li imalo smisla za slikarstvo, odnosno za estetiku, na izlasku ćete se osjećati kao da vas je u ludu glavu ošinuo grom.  

Umjesto piva u želucu, koje ste mogli kupiti za "crvenog bana", kući ćete sa sobom ponijeti Jurkićevu "Rascvjetanu visoravan", kojom dominiraju žive, raspjevane boje - uglavnom žuta i plava, ponijet ćete "Zimsku idilu", s koje vam se hladnoća uvlači u kosti, zatim "Vilu naroda moga", pa "Jesen u šumi" i "Portret doktora Ćire Truhelke", portret Jurkićeve bake koji osvaja igrom svjetlosti i boja, ponijet ćete još puno toga, a možda čak i svojih dvadeset kuna, ako vam uspije ući besplatno kao što je meni uspjelo. Na koncu, ne budite hurac od ovce, ne zanemarujte svoj duh - razgledajte Jurkića, barem da ne bi u kakvom društvu na spomen slikarstva ostali nijemi kao mutava riba. 

Gabrijel Jurkić rodio se 24. 3. 1886. g. u Livnu gdje je i umro 25. 2. 1974. Učio je slikarstvo u školi Čikoša i Crnčića te u Privremenoj višoj školi za umjetnost i obrt u Zagrebu, a zatim na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču kod A. Deluga. Živio je i radio u Sarajevu od 1911. do 1953., zatim se s boljom polovicom Štefom preselio u Franjevački samostan Gorica u Livnu, gdje je i umro. Kako se sudbina često zna našaliti s umjetnicima tako je i Jurkić umro gotovo slijep.

Svaki umjetnik ima svoje prostore u kojima nalazi razloge za svoja stvaralačka ushićenja.

(Gabrijel Jurkić)