Na dan 3. studenoga 2012. godine ministar financija hrvatske Vlade, Slavko Linić, proglasio me – zločincem. Zločinka – jednočinka. Sve to samo zato što imam jednosobni stan od cijelih 37 kvadratnih metara koji koristim povremeno, kako nužda i viša sila nalažu. Sada me čeka kazna, jer se, ni kriva ni dužna, nađoh u državi koja olako određeno stanje proglašava zločinom i kažnjava ga, u državi čiji građani svakodnevno plivaju kako znaju i umiju, a država im pomaže samo u jednom – da se utope

Svaki zločinac mora biti kažnjen za zločin. Zato kazna čeka i potpisnicu ovih redova, kao i mnoge druge sugrađane koji se, ne svojom krivnjom, nađoše u državi što olako proglašava određeno stanje zločinom, te ih osuđuje. Naravno, samo nekog, za kojeg politika ocijeni da  to zaslužuje.

Na dan 3. studenoga 2012. godine ministar financija hrvatske Vlade, Slavko Linić, proglasio me – zločincem. Zločinka – jednočinka. Samo zato što imam jednosobni stan od 37 kvadratnih metara koji koristim povremeno, kako nužda i viša sila nalažu. Ne bih ovdje i sada o mukama, nesrećama i tragedijama u načinu na koji sam postala vlasnica tih kvadrata. To ministra svejedno ne zanima, budući da je, kao izvorni politički dužnosnik, izdvojen od ljudi koji su nekad bili „baza“. Vjerojatno im nikada nije ni pripadao, jer bi u suprotnom znao da pojedinca snalaze razne, uglavnom nepredvidive životne situacije i da u njima pliva kako zna i umije. Država mu pomaže samo da se – utopi.

Čovjek koji me je proglasio zločinkom (FOTO: Arhiva)

Mnogi od državljana Lijepe naše postali su vlasnici stanova na razne načine. Nasljeđivanjem ili kupnjom, za što su platili propisani porez i što bi, po paragrafima, trebalo biti „čisto k'o suza“. Neki drugi otimačinom i prevarom, istjerivanjem dotadašnjih korisnika stanova, za što nisu i nikad neće biti proglašeni zločincima. Oni što su otišli iz Hrvatske uglavnom zato što im ovdje nije bilo egzistencijalno moguće živjeti, ipak su ostavili dio svoje duše u domovini, nadajući se mirnoj starosti u vlastitom stanu ili kući. Neki su otjerani, ne svojom voljom, ali, kao brodolomci, ipak se žele vratiti u polaznu luku.

Istina je da smo živjeli i u nekim drugačijim vremenima i potpuno različito organiziranom društvenom sistemu, u kojem smo mogli dobiti stan s pravom korištenja, ući u bankarski kredit koji nije bio opasna životna avantura, posuditi iz kase uzajamne pomoći za novi frižider ili televizor. Nikad i nitko to nije proglasio zločinom. Nešto od te imovine ostade, kako bismo danas bili pribijeni na stup srama. Možda je ovo početak puta kojim se država želi domoći svakoga kvadrata viška, pa odmah proglašavam da mogu živjeti u dvadeset četvornih metara, i to živjeti dobro, bezbrižno, kvalitetno, korisno, veselo, ako bi bilo moguće bez države kao dušobrižnika.

Duboko sam povrijeđena što mi je ministar Slavko Linić javno rekao da je vlasništvo tih 37 kvadrata zločin. Državna politika ne trpi rječnik ulice, kafića i žargona. Ako uvaženi politički dužnosnik kaže da je nešto zločin, to bi onda trebalo biti tako. Zašto dozvoliti sumnju u vjerodostojnost Vlade zbog izjava koje više priliče privatnom okupljanju na kavi. Ne zanima mene o čemu političari privatno razgovaraju i kako nazivaju ovo stado koje predvode. Slušam što kažu onda kad mi se direktno obraćaju. Ne dozvoljavam da ruše moj identitet i identitet moje obitelji zato što ne mogu naći izlaz iz problema u koje su, dobrovoljno, ušli. Stoga javno protestiram, u ime svih onih koje je ministar Linić navedenoga dana nazvao – zločincima.

I da ministar, a s njim i cjelokupna Vlada ne bi bili na dodatnim mukama, obavještavam ih da imam u vlasništvu i obiteljsku grobnicu. Sa četiri mjesta. Tri su popunjena. Čekam poruku: građanko J. K., pod hitno popunjavaj to četvrto mjesto, dok njegovu upražnjenost nismo proglasili zločinom.

Lupiga.Com