"Svugdje sam bila dočekivana s nepovjerenjem i prezirom jer je žena u politici u 19. stoljeću bila smatrana poput žene u javnoj kući“, rekla je jednom prilikom Marija Jurić Zagorka, velika književnica rođena na današnji dan 1873. godine. Povodom obilježavanja 140 godina njenog rođenja donosimo vam Zagorkin autobiografski zapis u kojem se pita „Tko me tuži? Tko mi sudi? Zašto“. Riječ je o vrlo kratkom tekstu koji je, pretpostavlja se, napisala 1947. godine, a objavljen je tek četrdesetak godina kasnije

(2. ožujka 1873. – 29. studenoga 1957.)

Marija Jurić Zagorka je kroz gotovo cijeli svoj život praćena s nepovjerenjem, često osporavana, kritizirana i bojkotirana od kolega koji su njena djela nazivali „šundliteraturom“, a nju „luđakinjom“ i „muškobanjastom babom“.

SJEĆANJE NA JEDNU VELIČINU: 'U novinarstvu sam prolazila kao nevino okrivljeni kroz pranger španjolske inkvizicije'

"Svugdje sam bila dočekivana s nepovjerenjem i prezirom jer je žena u politici u 19. stoljeću bila smatrana poput žene u javnoj kući. U redakciji Obzora svatko me gledao s čuđenjem ( ...) A ja sam u prvom redu širila feminizam i u ženama budila volju da sudjeluju u javnom životu. Moja je težnja uvijek bila emancipacija žena.", najbolje će sama opisati stanje stvari u autobiografiji „Kako je bilo“, a da protek vremena ni desetljećima kasnije nije donio nikakve značajne promjene, već i pogoršanja, govori i autobiografski tekst, koji je navodno sačuvan zahvaljujući odvjetniku Ivi Politeu.

Što je moja krivnja

Na rubu groba nakon 50. godina borbe i rada
zadesila me danas teška osuda:
društveni i radni bojkot.

Tko me tuži? Tko mi sudi? Zašto?
Ne znam. Tužilac, suci s optužnicom
nigdje se nisu pojavili na vidjelo.

Stoga evo na kraju života apeliram na poštenje
i čovječnost - da se sasluša moja samooptužnica
i moja obrana - da se provjere dokumenti i živi
svjedoci jer želim - a na to imam pravo -
da umrem u poštenju.

Lupiga.Com