Ovo su ljudi zbog kojih je policija odlučila razriješiti kesu i kupiti 10.000 gumenih metaka. Studije pokazuju da ti meci ubijaju jednog od 90 pogođenih, a 17 ih ostavlja s trajnim hendikepima ili deformacijom. Vlasti u BiH kažu da su oni teroristi prerušeni u huligane za potrebe rušenja inače sasvim briljantno osmišljenog ustavnog poretka. Poruka politike kojoj se protive kaže: prije će Dragan Čović skrenuti Dunav u dvorište svoje hacijende, nego što će im se dozvoliti da ova energija, dovoljna da zemlju dovedu na rub državnog udara, promijeni tijek povijesti zadan prije 20-ak godina. Spomenuti je "kraj povijesti" tu visoko industrijaliziranu zemlju pretvorio u prostor gdje 65 posto zaposlenih prima plaće iz državnog budžeta, dok privatna ekonomska sfera pripada privatizacijskim kojotima.

Donosimo vam 15 priča ljudi koje se ovih dana moglo vidjeti na ulicama Sarajeva, u čijem se Domu omladine večeras održava plenum građana, kao i iz Tuzle. Ondje je, kažu, sve počelo 5. veljače, dok je zapravo krenulo davno, davno prije.

 

IVAN ŠARČEVIĆ, FRATAR, SARAJEVO

(FOTO: Lupiga.Com)

Radikalna promjena se mora izvršiti u smjeru osjećaja za pravdu. Ovu krizu prouzročili su najviše ovi poduzetnici nacionalnog, ljudi koji su nacionalno i religijsko koristili da bi vladali drugima i time osiromašili i svoj narod i kompletnu ovu zemlju... Kolika je to patnja kada čovjek kaže da kad se probudi ujutro ne zna kako će nahraniti svoju djecu, hoće li ići cijepati drva ili utovarati ugljen za nekih 5-10 maraka?

 

NEZAPOSLENA SARAJKA (41)

(FOTO: Lupiga.Com)

Među nama ima stranačkih ljudi ubačenih da nas razjedine, a ne može da nas razjedini niko! Naš je zahtjev jedinstven. Ovdje nema organizatora, ovdje se narod organizovao sam. Nama je svima do ovde! Moje dijete, koje je bilo stopostotni invalid, umrlo je prije četiri mjeseca. Imao je 403 marke primanja i od toga su nam godinama uzimali i ostali mi dužni 1.500 maraka. Ako vam kažem da su o tog mog djeteta i hiljada takvih uzimali, kako ja da budem zadovoljna? Šta ja imam da izgubim? Ovo malo života? Ja ga dajem, odmah. Otac mi je za ovu državu izgubio život. Zašto? Da ja patim? Ja se ne bojim nikog, samo boga. Nemam šta da izgubim. Ostajem do kraja, dok i posljednji ne da ostavku. Nek puste mlade ljude koji su adekvatno školovani da sjednu na njihova mjesta. Njima je dano i previše vremena, dvadeset godina poslije rata! Dvadeset godina nas prave budalama! Čemu?

 

FAIK KALAJEVAC IZ ŽIVINICA (52 ), NEZAPOSLEN, RADIO U RUDNIKU

(FOTO: Lupiga.Com)

Malo dijete mi je tu na Koševu u bolnici, nitko me ništa ne pita. Plaćam stanarinu, lomim prste, rovim po kontejnerima. Ako nisi u dva ili tri sata ujutro došao na kontejner, nećeš ništa ni nać', nema govora. Sada vješaju kese čistog i urednog hljeba pored kontejnera, a kerovi pojedu iz kontejnera ono malo mesa. Dijete mi ide tu u školu. Kad me ujutro pita da mu dam za užinu, kažem mu: "Odakle da ti dam? Ni u kući nemam ništa". Mjesecima tražim po Sarajevu posla, i kad ga nađeš ostanu ti dužni, ne daju ti plaću. Ovo je propast živa. Žalim samo one mladosti što su u ratu izginule. Ovi gore su se nakupili, bezbijedni su. A šta će ova sirotinja? Sve što vidite ovdje je božji socijalni slučaj! Intelektualci, državnici koji su trebali biti građanima uzor su se nahapali i uče nas, tjeraju i nas da krademo. Ja samo znam radit', ne znam ni ukrast' ni slagat'. 

 

UMIROVLJENICA, RADNICA TEKSTILNE INDUSTRIJE IZ SARAJEVA

(FOTO: Lupiga.Com)

Ovo se trebalo dogoditi prije deset, dvadeset godina, kad su nestajale fabrike i mašine iz fabrika, kad su radnici ostajali bez posla. Podržavam ovaj skup, iako sam u penziji, a od nje nemam ništa, ode mi sve na lijekove. Od tristo maraka penzije živim bijedno i nikako. Dolazim, iako ne smijem, slabog sam zdravstvenog stanja. Ali dolazim, jer volim Sarajevo, volim Bosnu. Žao mi je što su (prosvjednici) palili, ali nisu imali drugog izbora. Sindikat je trebao izaći na ulicu, a ne narod, ne naša djeca. A svi šute, jer su se dogovorili. Ne želimo u javne kuhinje, nećemo da budemo sirotinja, hoćemo posao za našu djecu. U mene ima dvoje visokoobrazovanih u familiji, jedno je dijete veterinar, drugo profesor njemačkog i književnosti, naša omladina treba da radi. Kad će radni staž stjecati? Kada? Užasno je.

 

ENVER KAZAZ, PJESNIK I KNJIŽEVNI KRITIČAR, SARAJEVO

(FOTO: Lupiga.Com)

Ovdje sam od prvog dana i dolazit ću dok ne prestanu. Tražim socijalnu pravednost, moralnost, kažnjavanje kriminogene političke oligarhije, pravo ovih mladih ljudi na budućnost, prestanak zaduživanja zemlje, formiranje fonda za zapošljavanje stručnjaka, depolitizaciju svih mogućih upravljačkih funkcija u sistemu i, vrlo jasno, vraćanje opljačkane društvene imovine koju su političke oligarhije prisvojile. Nažalost, sindikat je potpuno instrumentaliziran, a kao društveno krajnje neodgovorna i potpuno licemjerna osoba pokazao se predsjednik sindikata Ismet Bajramović. On je postao do kraja instrument vlastodržaca. U sindikatima se zbivaju sitne pobune, ali očekujem da članstvo smijeni svoje čelnike. 

 

UMIROVLJENIK, SARAJEVO

(FOTO: Lupiga.Com)

Živim od penzije 310 maraka, invalidninu imam 103 marke. Teško preživljavam, i ja i moja porodica. Imam maloljetno dijete, sedmi razred. Nemam da mu knjige kupim. Odbili su mi dati socijalnu pomoć, tražio sam drva, odbili su me. Molim sve građane da se dignemo, da tražimo smjenu vlade i da se likvidiraju sve ove stranke. 

 

MENSUD GREBOVIĆ, BIVŠI RADNIK POLIHEMA, TUZLA

 
(FOTO: Lupiga.Com)

Vi uopšte ne morate da se čudite i da pitate zašto baš u Tuzli. Tuzlanski kanton je bio možda najjači u bivšoj Jugoslaviji po proizvodnji i industriji, a sada je to sve uništeno. Zamislite koliko nas je na ulici. Ne radim još od rata. Kako živim? Živim sa svojom majkom od 85 godina, koja ima tri bajpasa i ja joj dajem inzulin. Preživljavamo od njene penzije koja je 308 maraka. Je li vam sve rečeno? Staž mi nije uvezan, a radio sam 27 godina. Nas koji smo na ulici najbolje može da ispoštuje Tužilaštvo. Predmeti koje nisu takli po 15 godina zbog pljačke, nelegalne privatizacije i tako. Nakon 15 godina su se sjetili oformiti tijelo koje će navodno ubrzano raditi na tim totalno nelegalnim privatizacijama. Zašto? Zato što se narod dig'o. Narod je najjači, njega niko ne može pogazit. Zato se mi ne bojimo nikog. 

 

SAKIB KOPIĆ, RADNIK KONJUHA, TUZLA

 
(FOTO: Lupiga.Com)

Zamislite kako su sudovi ekspeditivni, kad su radnici Konjuha dobili prekršajne prijave i kaznu od 300 KM pojedinačno, a sindikati moraju platiti dva puta po 3.000 maraka zbog blokade prometnice u Živinicama. Sedmog februara su blokirali cestu, a 12. su dobili odluku - znači za pet dana su optuženi, okrivljeni, osuđeni. A kad se treba procesuirati privredni kriminal, čeka se decenijama. 

 

AMEL SEJRANIĆ, STUDENT, TUZLA

 
(FOTO: Lupiga.Com)

Narod čuva bijes već 20 godina. Mi smo došli na mirne proteste, ali nas nitko nije slušao, nisu htjeli dati ostavke. Zato se to sve i desilo. Znam da sam samo student, ali znam kakva je situacija kod mojih roditelja i prijatelja i kako nema niko dobru platu, život kako treba, za razliku od političara koji imaju i plaće i tople obroke i još kradu. Uzimaju od koga stignu, od profesora, od penzija, kako bi oni i njihove familije imali. Dobivaju mjesta i onda zapošljavaju samo svoje familije, dok je sve više ljudi na birou, među kojima ima i onih sa srednjim školama i fakultetima, ljudi koji se razumiju u sve ovo, a nemaju posla. To uopšte nije pošteno. Ljudi misle da pretjerano reagiramo, ali ja ne. Trebalo se ovo desiti da političari shvate neke stvari. 

 

DEJAN BOJIĆ , PROFESOR U TEHNIČKOJ ŠKOLI U TUZLI

 
(FOTO: Lupiga.Com)

Mi smo ovdje bili u žiži dešavanja, ali na školu nije bačena ni jedna kamenica. Dolazim da podržim sugrađane, sadašnje i bivše učenike. Prisustvovao sam na plenumima i mislim da nam treba adekvatniji ambijent za ozbiljan rad. Krenulo je iz kuće Plamena mira, u kojoj se ne može skupiti više svijeta. Sinoć je bilo u narodnom pozorištu i opet nisu stali svi, ja nisam mogao ući, iako je tristotinjak mjesta. Čekao sam da se svijet malo raziđe, ali nije bilo šanse. Iskreno se nadam i volio bih da se preko plenuma pojave nestranački ljudi koji će nešto napraviti. Nada umire zadnja. Desilo se ono što se desilo, možda je trebalo, možda nije, ali ovo je prilika za narod da izađe, jer se dešava po prvi put u 20 godina. A narod je sve inertniji i sve je manje svijeta ovdje. Plenum je dobar početak, pa ako i drugi gradovi to počnu raditi mogla bi početi prava organizacija naroda kojeg sada nema ko da vodi. Ima profesora s fakulteta. 

 

FRENKI, TUZLANSKI REPER

(FOTO: Lupiga.Com)

Optimističan sam. Prvo, protesti su se već izrodili u bitnu stvar; političari se više nikad neće osjećati isto, a dosad su se osjećali nedodirljivo. Druga stvar je da je sad narod vidio da možemo, lako. Skupi nas se par hiljada i možemo napraviti bitnu stvar. Nadam se da će se formirati ta ekspertna vlada i da će funkcionirati ozbiljnije i bolje. Plenum nije još došao do imenâ, ali dobri i pametni ljudi Tuzli se mogu lako naći, ozbiljno.

 

FIKRET JOLDIĆ, KOMUNIST, TUZLA

(FOTO: Lupiga.Com)

Javno priznajem da sam komunist. Ne komunjara, komunist. Đe su vam, radnici, zastave? Ove ratne što sad nosate i njima se ogrćete, pod tim zastavama su vas pokrali. Da ste ovu crvenu ponijeli pa da vas čitava Kugla vidi! 

 

MURIZ HASIĆ, UMIROVLJENIK IZ TUZLE

(FOTO: Lupiga.Com)

Ja sam penzioner, radio sam u Polihemu. Penzija mi je 300 maraka. Imam dva sina, jedan je policajac. Njega su udarili kamenom u glavu, sad je na bolovanju. Mi smo svi bili u pravu, a policija ništa nije kriva. Onaj koji im je naredio da tuku narod, on treba odgovarat'. 

 

ŠAHA HAMIDOVIĆ, UMIROVLJENICA, TUZLA

(FOTO: Lupiga.Com)

Radila sam u Trans-turistu, to je kupio Nijemac. Penzija mi je, s povećanjem, 320 maraka. Djecu sam iškolovala. Ovom narodu treba da se skine vlada i da se oduzme imovina svima koji su od 1995. na vlasti. Njih na Goli otok. Omladina da nam radi, da nam djeca rade. Mi vjeru i naciju ne gledamo. 

 

EMINA BABOVIĆ GOJAČIĆ, TUZLA

(FOTO: Lupiga.Com)

Moja mama je radila u ovoj zgradi (Sodaso, Vlada Tuzlanskog kantona, op.a.) 30 godina, ja sam u njoj odrasla, na petom spratu. Tu sam naučila tipkati na mašini za vrijeme rata; '92 je bila, ona je tu radila, ja sam imala 15 godina. Nije me smjela samu ostaviti kući, imala je radnu obavezu. Povede me na posao i da mi papira i ja na mašinu i kucam s dva prsta... Kažem joj: "Mama, pa tu si radila sve te godine!" Ona mi kaže: "Ma jebeš zgradu, nek' gori. Sve zapali!" Nema emocija nikakvih, nek' je izgorila, to je samo zgrada. Ovi radnici su je napravili, oni su je i zapalili. Napravit će je opet. Oni nemaju šta da jedu. Trebali su doć' prije 15 godina i zapalit je, upast unutra i sve ih pohvatat' za vratove k'o mačiće.

 

Lupiga.Com