„Bosna je vama u amanet. Ne napuštajte ove prostore”, riječi su koje mu je, tvrdi turski premijer Redžep Tajib Erdogan, uputio nekadašnji predsjednik Bosne i hercegovine Alija Izetbegović iz samrtničke postelje. S pričom o ostavštini „pedeset miliona duluma šume između Bihaća, Bijeljine i Trebinja“ duhovito se poigrao Boris Dežulović u svojoj novoj kolumni za Oslobođenje, zaključivši kako nitko nikoga nije „zajebao kao Alija starog jarana Redžu“ ostavivši mu u nasljeđe zemlju poput Bosne i Hercegovine

Nije u cjelokupnoj historiji nasljednog prava zabilježeno da je netko u nasljedstvo od prijatelja dobio zemlju sa četiristo hiljada siromašnih i petsto četrdeset hiljada nezaposlenih (FOTO: Depo.ba)

Zvao me jednom prilikom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, vidio Bobi Rudija gdje sjedi tužan, samo što ne plače, pa ga upitao što je tako neveseo. "U maju mi umrla majka", odgovorio mu Rudi. "Ostavila mi deset hiljada maraka." "Ajde, bar nešto", nespretno ga krenuo tješiti Bobi. "Jes", klimnuo glavom Rudi. "A onda mi u junu umro babo. Ostavio mi dvanes' hiljada." "I babo?!", iznenadio se Bobi. "Aha", snuždeno će Rudi. "I nena. Umrla u julu, ostavila mi pet hiljada maraka." "Tri člana familije u tri mjeseca?!?", ganuto će Bobi. "Bogami ti nije lako." "Đe će mi bit?!", podigao Rudi očajan pogled. "Prošlog mjeseca ništa, ni feninga!"

Kako bilo, nesretni je Rudi ipak dobro prošao. Turskom premijeru Recepu Tayyipu Erdoğanu, recimo, umro stari prijatelj u inozemstvu i ostavio mu zemlju. Dobro, nije to prvi put, umre babo, ili dedo, daidža, tkogod, pa ostavi Bobiju zemlju, par duluma pašnjaka na Jablanici ili koji hektar oranice kraj Šamca. Bilo je, istina, i slučajeva da nekome zemlju ostavi i dobar jaran, stari prijatelj u tuđini, nije to nezabilježeno u historiji.

Suljo Veličanstveni by Boris Dežulović

Pravda i nepravda, lice i naličje porodice Izetbegović

Nije, međutim, u cjelokupnoj historiji nasljednog prava zabilježeno da je netko u nasljedstvo od prijatelja dobio baš pravu pravcatu zemlju, ne znam kako bih vam to rekao, onako dobro suverenu i nezavisnu, članicu Fife i Ujedinjenih naroda. A naš Recep Tayyip dobio cijelu Bosnu i Hercegovinu.

Baš, eto, one godine kad je postao premijer - priča nekidan predsjednik turske vlade u Oslobođenju, uoči svog posjeta Bosni - otišao on kod svog jarana Alije Izetbegovića dok je ovaj ležao u bolnici, kad ga je u neka doba Alija kažiprstom dozvao sebi. "Bosna je vama u amanet, ne napuštajte ove prostore", tiho mu je rekao bolesni Alija, i malo poslije toga preselio na ahiret.

Nije prvi put da Tayyip Tajib priča tu zgodu: prije dva mjeseca isto je ispričao na sastanku vodstva turske Partije pravde i razvoja povodom obljetnice srebreničkog genocida, samo što je tada malo drugačije citirao umirućeg Aliju. "Ostavljam ti Bosnu u amanet, Bosna je ostavština Osmanlija", kune se Erdoğan da mu je na samrti rekao Izetbegović.

Nije on tome tada pridavao preveliku pažnju, tko bi mu uostalom i vjerovao na riječ - jednako je tako mogao reći da je bio uz samrtnu postelju i kad je umirao kuvajtski emir, šeik Jaber al-Ahmed al-Sabah - dok mu uskoro nije stigao mail od neke sarajevske advokatske kancelarije: dear mister Erdoğan, takva je i takva stvar, obavještavamo vas da je preminuo vaš prijatelj taj i taj, i ostavio vam u naslijeđe veću nepokretnu imovinu, pa vas molimo da na naš račun uplatite deset hiljada eura kako bismo pokrili troškove upisa vlasništva.

Dear mister Erdogan slatko se, jasno, nasmijao na taj jeftin pokušaj prevare - dobio je takvih mailova, kao i svi vi, na desetke, umirali su mu tako daidže, amidže i prijatelji po cijelom svijetu, od Gabona do Papue Nove Gvineje, za sitnicu od par hiljada dolara mogao je dobiti puste stotine milijuna - kad mu je koju godinu kasnije od tog sarajevskog advokata stigao bogami poziv na ostavinsku raspravu. Doputovao Tayyip u Sarajevo, stigao u kancelariju, a tamo Alijina žena Halida, sin Bakir i kćerke Sabina i Lejla. Eselamalejkum werahmetullahiweberekatuhu, alejkumselam, moje saučešće, bašun sag olsun, dostum sag olsun, gleda on njih, gledaju oni njega, oćemolpočet?, gleda ih gospodin advokat.

Otvorio onda gospodin advokat zapečaćenu omotnicu, pa stao čitati: ženi Halidi ostavljam ovo, kćeri Sabini ono, Lejli Prvu bošnjačku gimnaziju, sinu Bakiru Predsjedništvo, a mom jaranu Redži - tu je gospodin advokat podigao naočale i značajno pogledao u turskog premijera - onih pedeset miliona duluma šume između Bihaća, Bijeljine i Trebinja.

Skočio na to Bakir, te ovo je skandal, te ovo je falsifikat, te vidjet ćemo se na sudu, te ovo, te ono, poletio Bakir na turskog premijera, jedva ga zaustavilo Tayyipovo obezbjeđenje, plače majka Halida, plaču sestre Sabina i Lejla, gospodin advokat pod stol, a Bakir ravno na sud.

Sve mu, međutim, bilo džabe: oporuka je bila valjana, sročena i izdiktirana pred dva svjedoka iz SDA - žalbu Bakira Izetbegovića da se testament poništi zbog potpisa svjedoka u obliku kršćanskog križa sud nije prihvatio - i Bakir ostao bez zemlje. Cijelu Bosnu naslijedio Recep Tayyip Erdoğan.

I lijepo se usrećio.

Teško, naime, da je itko ikoga tako zajebao kao što je stari Alija zajebao jarana Redžu. Dobro, nije prvi put da nekoga zajebe babo, ili dedo, daidža, tkogod, pa mu ostavi posve neupotrebljivu zemlju, par duluma močvarne kaljuže u Hutovu blatu ili koji hektar golog kamena kraj Čapljine. Bilo je, istina, i slučajeva da nekome jalovu zemlju ostavi i dobar jaran, stari prijatelj u tuđini, nije to nezabilježeno u historiji.

Nije, međutim, u cjelokupnoj historiji nasljednog prava zabilježeno da je netko u nasljedstvo od prijatelja dobio zemlju sa četiristo hiljada siromašnih i petsto četrdeset hiljada nezaposlenih, prosječnom plaćom od jedva četiri stotine eura, budžetskim minusom od tri i pol posto, padom industrijske proizvodnje većim od pet, vanjskim dugom od šest i pol milijardi maraka i vanjskotrgovinskim deficitom većim od sedam milijardi.

A pritom još i katastarski posve nesređenu, s jednim distriktom, dva entiteta, tri konstitutivna naroda, deset kantona i trinaest vlada.

Predložio onda onaj ugledni sarajevski advokat turskom premijeru da mu on sredi papire i upiše ga u zemljišne knjige, koštat će ga to, kako mu je već rekao, deset hiljada eura. Već je Redža bio i zaboravio na to, prošla ga i ljutnja što ga je Bosanac i drugi put zajebo, kad mu bogami nekidan stigao poziv da su papiri riješeni i da dođe u Sarajevo.

Lijepo su ga u toj zemlji primili - nije to mala stvar, došao gospodin vlasnik - pa ga nakon meze gospodin advokat odveo na katastar. Nije ni u Istanbulu zgrada katastra tako lijepa i kićena, divio se Redža, ušao unutra i preuzeo vlasnički list - dokument jest na njemu nerazumljivom jeziku, ali vidi da se spominju i Sarajevo i Bosna i Hercegovina i prvi vlasnik Isa-beg Ishaković, malo niže vidi premijer i svoje ime, Recep Tayyip Erdoğan, sve je crno na bijelo, jedan kroz jedan, vratio se Redža kući malo i ljut na sebe što je mislio da će ga Bosanci zajebati.

Sutradan, da skratim priču, novine javile kako je predsjednik Vlade Republike Turske Recep Tayyip Erdoğan u sarajevskom Narodnom pozorištu primio nagradu "Isa-beg Ishaković".

Za međunarodni doprinos smanjenju vanjskotrgovinskog deficita Bosne i Hercegovine, ili tako nešto.

Boris Dežulović, Oslobođenje