SINIŠA PAVIĆ: Kako malo treba nacionalnom ponosu da se, nanovo, uzbudi i sav, iznervira
Eto kako malo treba nacionalnom ponosu da se, nanovo, uzbudi i sav, iznervira. Dosta je za to čitati novine. Bilo koje, pa tako i, recimo, sarajevsko "Oslobođenje". Pa, dok hrvatski tisak za prijem što ga je Predsjednik Ivo Josipović priredio u Gliptoteci u povodu posjeta Predsjedništva BiH Hrvatskoj i Zagrebu, piše kako je to bila večer sevdalinki i prijateljstva, u "Oslobođenju" se koji dan nakon svega tvrdi, da je "300 uzvanika bilo nagurano u polumraku jedne od nevelikih muzejskih sala", kako je prijem "nalikovao na boravak u drugorazrednoj diskoteci", baš kao i to da je prijem "razočarao neke od uzvanika, inače uspješne i ugledne ljude iz BiH, koji već godinama žive i rade u Zagrebu".
Tročlano, ili kako ih se u BiH zna nazivati trgolavo predsjedništvo s Ivom Josipovićem
Kako su oni posvjedočili za "Oslobođenje", takav prijem u Zagrebu sigurno ne bi bio priređen za predsjednika ili najviše dužnosnike neke od zapadnoeuropskih država. No kada je BiH u pitanju, kažu rezignirano, valjda je baš sve dopušteno. Događaj u utorak navečer nazivaju skandaloznim, osjećaju se povrijeđenima. Štoviše, kako kažu, puni su gorčine, jer su u stilu i mjestu organizacije tog skupa prepoznali nipodaštavanje, ne samo onih u čiju je čast priređen nego i svih ljudi iz Bosne i Hercegovine, piše u "Oslobođenju".
Kanape ili mlinci
Doduše, prije nego se ponos uzbuni i digne, pametno je upitati se – Predsjedniče, pa što bi!? Je li moguće da smo birali čovjeka od manira i naobrazbe da se s našim susjedima opako šali, dok ih šeta po Gliptoteci, pojačava im razglas do ibera, te ih nutka kanapeićima umjesto barem štruklom, puricom i mlincima!? A, opet, nije li Predsjednik po muzeju, samo onom od Umjetnosti i obrta, šetao i Borisa Tadića, srbijanskog predsjednika, pa ga također nutkao sitnim zalogajima!? Nije valjda da se trojici iz susjedstva smrklo samo zato što ama baš nigdje ne bi Severine, da svojom pojavom odagna pogled s tacne!? Čast Sevki pa još nacionale, ali Josipa pa još Lisac, pa još dok pjeva "Niz polje idu, babo, Sejmeni" to je klasik! Elem, što je to, ako je išta, pošlo po zlu!?
Neformalisti - svi bez kravate i s nehajno otkopčanim košuljama
– Pa nije to bio ni bal, ni koncert. Prijem, k’o prijem. Ne vidim ništa sporno. Valjda ovisi s kakvim je očekivanjima tko došao. Ja ništa spektakularno očekivao nisam. Razočarao bih se da je to, recimo, bila proslava Nove godine. Ma, meni je drago da sam tamo bio – kazuje glumac Tarik Filipović, jedan od onih koji je prijemu u Gliptoteci nazočio.
A navada i sad već očito opredjeljenje Predsjednika Josipovića da delegacije iz bližeg i daljeg susjedstva, sedmu silu, rodbinu i prijatelje, štovatelje, uredno prima u galerijama, muzejima i sličnim prostorima!? To je, smatra Filipović, dobar koncept. I sam bi, kaže, da je predsjednik, volio delegacijama pokazati nešto više i nešto naše. No, kakva je bila hrana!? Ona, koja zna i najgori tulum popraviti!?
Poslije na večeru
– Ne znam. Mi smo poslije išli na večeru – priznaje Filipović.
Neki od ostalih nazočnih najprije pak podsjećaju kako je Josipović skroman čovjek, a onda precizno dijagnosticiraju kako je prijem bio – jednostavno skandinavski! Nije to, veli nam jedan od uglednika nazočnih prijemu i jedan od onih koji je poželio anonimno govoriti da ga se uz političare ne petlja, prijem gdje se janjci s ražnja skidaju. No, to što nije bilo janjaca, a jest kanapea, ni u kom slučaju ne znači da se tu ikog manje cijeni. Ono o čemu se, smatra naš sugovornik, možda i dade raspravljati, jest odabir prostora. Nema u Gliptoteci neke raskoši. No, i to ide pod ono Josipovićevo "skandinavsko", baš kao što kanape ide uz recesijsko, neka, takva su vremena. A treba li se Josipović i dalje, i prema svima, ponašati jednako skandinavski, ili valja prijem ipak štogod prilagoditi gostu, njegovim očekivanjima i duši širokoj, to je pitanje za predsjedničke savjetnike i protokol. Jer, kako veli naš sugovornik, nismo mi Skandinavci, niti ćemo lako i skoro biti.
Prvo u Laktaše
Odabir lokacije "problematičnim" vidi i Ahmed Burić, novinar sarajevski i pisac.
– Baš su ovi naši, koji vlast nisu uspjeli formirati već četvrti mjesec, zaslužili bolje! Najbolje bi bilo da ih se zatvorene držalo negdje, evo može u Laktašima, dok se vlast ne formira, a onda može i u Gliptoteku! Lijepo narod kaže, što ćeš magare po izložbama vodat – poručuje Burić.
A na sastanku samo kisela i kafa
A glumac Enis Bešlagić, jedan od onih koji živi i radi skoro jednako u BiH kao i u Zagrebu, zvijezda s obje strane granice, na sve prigovore zapravo gleda s popriličnom dozom čuđenja i neshvaćanja. Jer, kako reče, jedina je šteta što se susret ovakve vrste nije dogodio ranije.
– Možda je, kažem možda, bilo previše ljudi za takav prostor, ali hrana!? Ja, bar, nisam došao da jedem, nego mi je bila fora da se ljudi vide, podruže, upoznaju. Lijepo je bilo vidjeti sve te javne ličnosti, a meni je jedino žao što se to nije desilo prije 15 godina, što je malo zakašnjelo. To je kao kad komšiju nakon 16 godina zoveš na kafu. Da imamo stalno neka druženja, lakše bi se ljudi opustili, lakše bi se razbijali neki strahovi i predrasude – kazuje Bešlagić.
Kalaj i belaj
A ono da je nedostajala Severina pa da se svi ‘nedostaci’ u čas zaborave, ta teza, smatra, ne drži vodu.
– Ne vjerujem. Jer, ako itko nije komplikovan, to sigurno nisu Bosanci. Samo je bitno da je dobro, iskreno druženje. Ja više volim da je iskren odnos, nego da je ne znam kakva hrana i piće. Ne vrijedi ništa, ako je okolo kalaj, a unutra belej – zaključuje Bešlagić.
Fotografija za povijest ukočenih
Redatelj Vinko Brešan, jedan od onih koji je bio i na prijemu za Tadića i na prijemu za delegaciju BiH, kazuje pak kako prijeme ne ocjenjuje, baš kao i to da mu je ideja da se na prijem zovu, pa druže i vide ljudi koji nisu političari, već i predstavnici kulture, medija, gospodarstva, čini simpatična. Tu negdje valjalo bi ovu priču i privoditi kraju, tu negdje oko očite želje da se belaj napravi gdje ga nema, samo zato što je recesija pojela janje, ako ga već nije pretvorila u kanape. Uostalom, insajderski izvori tvrde kako je hrvatski član Predsjedništva BiH Željko Komšić uredno cupkao ispred bine dok je pjevao Kemal Monteno. Da, pak, dvije delegacije i dva naroda i nisu toliko drugačiji i da se i u nas neki teško navikavaju na šparnoga Predsjednika, svjedoči i navodno istinita anegdota kako delegacija BiH nije bila pretjerano vesela ni kad je ugledala što im je u tanjurima za ručka u Vladi RH. Previše, navodno, ribe, blitve, škampa, požalili su se svojim kolegama hrvatskim. Pa dobili u Gliptoteci odgovor: "Ko da je nama bolje. Mi čekali Halida, a dobili Josipu!"
Iz Ureda predsjednika nisu željeli komenirati pisanje "Oslobođenja".
Tekst je Siniša Pavić, objavio 4. veljače u Novom listu
Lupiga.Com
