Kako Dankinja ispituje Iračane

Ivor Car

12. kolovoza 2004.

Kako Dankinja ispituje Iračane

Goli čovjek klečao je u polumraku vojničkog šatora u kojem je klima-uređaj bio namjerno ugašen. Muškarcu su ruke bile vezane lisicama i uzicom podignute visoko iza leđa što mu je pričinjavalo jake bolove. Iznad njega stajala je žena u maskirnoj odori. Imala je plavu kratku kosu gotovo mokru od znoja zbog visoke temperature u šatoru
... Povremeno je iz plastične boce otpijala kratke gutljaje rashlađene vode trudeći se da ni jedna kap ne padne na sputanog muškarca čije su natečene usnice bile ispucane od žeđi.

Izustila je: »Hajde, budi dobar i sjedni«. Pomogla mu je da se podigne i nekako sjedne na niski platneni vojnički stolac. Muškarac ju je prvi put nakon dugo vremena pogledao u oči očekujući da će mu dati vode ili ga makar politi iz kante u koju je kapalo kada je klima-uređaj radio. Žena je rekla: »Reci samo dva-tri imena i moći ćeš ponovo piti. Hajde, budi dobar ti mali smiješni mišu«. Raširila je noge i nadvila se nad uhićenikom: »Surađuj pa će ti mamica još štošta pokazati«.

Obraćala mu se na engleskom, koristeći povremeno arapske i riječi lokalnih dijalekata sunitskog trokuta. Kažiprstom ga je počela gladiti ispod brade. Polako je spuštala prst niz njegova prsa i trbuh i kada se uhićeni muškarac konačno trznuo, nasmijala se: »Vidi, vidi, pa ti si živ. Počni pričati. Hajde«. Čovjek je šutio i u nosnicama osjećao njezin miris, mješavinu diskretnog parfema i znoja kakav se sreće kod pregrijanih vojnika.

A onda, žena se naglo odmaknula i rubom dlana udarila omamljenog muškarca po nosu. Kost nije pukla, ali je krv procurila. Uhićenik je počeo jaukati i nešto mrmljati. »Što, ne čujem dobro? Ti to pričaš ili izigravaš maloga nevinog medu. Smeće jedno...«.

Ovoga puta pljusnula ga je desnom rukom, a lijevom privukla još više k sebi i onda njegovo zgrčeno lice iz sve snage udarila svojom glavom. Bio je to dobro plasiran i mnogo puta uvježban udarac, upravo onakav kakav koriste nogometni huligani u međusobnim bliskim obračunima. Muškarac se prevrnuo, zajedno sa stolcem. Jedna arkada mu je pukla. Krv mu je ispunila usta. I dok je užasnut vjerovao da će se ugušiti, opaka vojnikinja pritisnula mu je čizmom genitalije, izvadila s boka pištolj, repetirala ga i gurnula mu cijev u uho. »Govori smradu prokleti. Surađuj. U protivnom, zadnje što ćeš čuti bit će kugla ispaljena u tvoj bijedni mozak. Brzo, želim imena, mjesta, tajne lozinke, podzemne tunele, broj stranaca u tvojoj skupini...«.

Bilo bi netočno za ovaj prizor optužiti Amerikance. Ovog puta oni nisu bili ni blizu vojničkog šatora u kojem je vrilo kao u sauni. Ali njihove metode ispitivanja školski je primjenjivala danska časnica zadužena za obavještajne poslove u danskom vojnom kontingentu raspoređenom u Iraku. Kao pripadnica vojno-obavještajne službe Danske (FET) mjesecima je na sličan način slamala Iračane osumnjičene za terorizam i pobunu. U njezinoj zemlji javnost se zgrozila nad takvim isljeđivanjima, a u danskom ministarstvu obrane nisu sretni što su procurili tako nezgodni detalji. Danska obavještajna časnica neće moći računati na brzo promaknuće, ali joj možda Amerikanci dodijele kakvo odličje ili priznanje za predani rad i borbu protiv terorizma »u teškim uvjetima i neprijateljskom okruženju«.

Koliko se zapravo klasičnim batinanjem može postići cilj i izvući željeni podaci? Sve ovisi o stupnju brutalnosti istražitelja i uhićeniku. Ako ispitivani čovjek ima jaku volju, psihičku stabilnost i fizičku snagu, ni najgore torture ne pomažu mnogo. Stoga Amerikanci u Iraku rado primjenjuju drukčiju taktiku: seksualno i religijsko ponižavanje uz minimalnu primjenu sile, pri čemu se krv pušta reda radi. Sve je usmjereno na to da se uhićenik, ranije izmoren nespavanjem, žedan, gladan i prljav, rafiniranim tehnikama dovede do stanja kada se počne ponašati kao išibani pas: postaje potpuno pokoran. Takvu krotkost moguće je postići samo kod određenih kategorija uhićenih osoba koje su labilnijeg karaktera i krhkije fizičke građe. Pravi islamski fundamentalisti šutke podnose batine (izdržljiviji su od magaraca koji u tom podneblju jako trpe zbog svoje tvrdoglavosti), a seksualna mučenja prihvaćaju potpuno autistično. Njima je svejedno što će im učiniti Amerikanci jer je većina njih ionako spremna na samožrtvovanje.

Drukčije je s običnim ljudima koje američke i koalicijske snage često u racijama kupe, obično ni krive ni dužne. Za njih je ispitivanje užasavajuće iskustvo, gore od pakla. Kako većina potječe iz siromašnih sunitskih i šijitskih obitelji, razgolićivanje i zatvorske seksualne igre mnogo su teže od batina. Ti se ljudi brzo slamaju i onda svojim sretnim istražiteljima pričaju što god oni žele čuti. Njihovi iskazi često su izmamljeni dokazi, bezvrijedni s obavještajnog stanovišta. Ipak, američka vojska nije SS, niti su američki protuobavještajni časnici gestapovci. Nakon dužeg ili kraćeg zatočeništva Iračane koji su greškom uhićeni ne šalju pred streljačke strojeve, nego puštaju na slobodu.

Ali tada počinje začarani krug. Amerikanci se pitaju kako to da irački otpor sve više jača? Odgovor je jednostavan: poniženi i isprebijani ljudi, ranije pasivni, dragovoljno ulaze u razne organizacije, uključujući i Al Qaidu. Ona pak pristupa bivšem uhićeniku dok su zatvorske rane još svježe: »Brate, pridruži nam se. Svaka kap tvoje krvi i patnje bit će osvećena...«.


Komentar Frana Višnara u Vjesniku od četvrtka, 12. kolovoza 2004. godine.