Što Ante Tomić misli o slanju hrvatskih vojnika u Irak
Recenziju svježe književne uspješnice Ante Tomića "Ništa nas ne smije iznenaditi" zaključio sam konstatacijom kako su mi njegove svakotjedne kolumne iz Jutarnjeg draže od njegove kratkometražne i romaneskne proze. Takvo moje uvjerenje dodatno je potvrdila njegova najnovija kolumna, a koju u nastavku možete pročitati
"Što mislite o slanju hrvatskih vojnika u Irak?
Meni se, recimo, ta zamisao neobično dopada. Poslao bih, za početak, sina Jadranke Kosor. Momčina je upravo stasao za armiju, i u cijelosti, pretpostavljam, podržava mamine stavove; teško da bismo u čitavoj zemlji našli nekog prikladnijeg da mu nabijemo šljem i pancirku i otpravimo put Bagdada. Pa ako ga i vrate u limenom sanduku, nema problema. Za očekivati je da bi ministrica branitelja, socijalne skrbi i generacijske solidarnosti dala sve od sebe da njegovi najmiliji dobiju lijep pogreb o državnom trošku, penziju, stan i povlasticu na uvoz auta. Sve bi ostalo u obitelji.
I uopće, da se Vlada malo potrudi, svatko bi od njih među užom rodbinom našao ponekog kandidata za Irak. Saborska rasprava o slanju trupa pritom bi bila sasvim suvišna, a osim toga, želimo li se uvući u Bushovo dupe, ja upravo ne mogu zamisliti ljepšu gestu. Vod od ministarskih sinova i nećaka međunarodnoj bi zajednici bio jasan pokazatelj kako se Republika Hrvatska čvrsto zalaže za mir na Srednjem istoku.
Uistinu, treba li netko od nas poginuti od auto-bombe u Basri, zašto se taj netko ne bi prezivao Sanader, Hebrang, Šeks ili Glavaš? Šeksov sin, recimo, također je u dobi da bi mogao sasvim dobro marširati po pustinji. Zašto bi on bio bolji od nekog drugog? Njegov otac, osim toga, od te će stvari valjda imati neke koristi, ali kakva je naša korist? Zašto bi itko od nas negdje nakraj svijeta poginuo za sretnije sutra djece Miomira Žužula?
Strašna je ta drskost s kojom se država igra s tuđim životima. Amerikanci traže vojsku za Irak, jer im je, dakako, zgodnije kada protuavionski mitraljez raskomada nekoga iz Vinkovaca nego nekog iz Athensa u Ohiou, a naše budale dignu glavu da bi mi Hrvati svakako išli. Ministar vanjskih poslova istog časa rezervira pedeset punih pansiona u Bagdadu. Ej, pomalo... Ako treba poslati nekakav vod, idemo ga, ali stvarno, bez zajebancije, sastaviti od najuže rodbine pedeset prvih ljudi u HDZ-u. Pa da vidimo kolika bi onda bila njihova spremnost da sudjeluju u toj ludosti. Prošli rat u tome nas je, vjerujem, barem malo opametio. Neka ishitrena mladost gnojila je ledine oko Kupresa, dok je Dejan Košutić otvarao štedionice, a buraz mu vozio automobilske utrke. Momci u naponu snage, u najljepšim godinama da polože svoj mladi život na oltar domovine, ali klinac - imaju pametnijeg posla. I tako je uglavnom bilo sa sinovima guzonja. Dok ste se vi nespokojno ljubili sa svojom djecom pred vojarnama, njihova su s državnom stipendijom negdje u Vermontu studirala međunarodne odnose..."
Ante Tomić, Jutarnji list, 21.02.2004. str. 73.
Da, da, kako da ne, to misli svatko normalan, dakle, nekih, bez pretjerivanja, 5% nacije!