Te hladne večeri usred pandemije dok je doslovno sve u gradu bilo zatvoreno dobio sam poziv da dođem na posao. Nisam, naravno, mogao vjerovati da sam takve kurate sreće da ću ja, dok doslovno svi stoje zatvoreni kod kuće, morati na posao, kao što nisam mogao vjerovati ni da postoje ljudi koje savršeno boli neka stvar i za pandemiju i za odredbe kojih se svi još uvijek jasno i dobro sjećamo. Imao sam tu kuratu sreću da radim u jednom hotelu, a hoteli tada, u rom periodu pandemije koronavirusa nisu bili zatvoreni. Zatvoreni su bili restorani, kafići i škole, zatvoreni su bili i trgovački centri, brojne javne ustanove, i grad je izgledao kao kulisa kakvog apokaliptičnog SF filma. Zatvoreno je bilo sve osim tog mog hotela i, pazite sad, restorana u njemu.

Na poslu smo se za javnost pridržavali izrečenih mjera, no za goste hotela, po uputama, radili smo određene iznimke. Nosio sam večere u sobe, jer kuhinja je radila normalno, a doručak se služio pod mjerama koje je propisao krizni stožer i pandemijska nomenklatura koja se tih dana uspostavila kao tijelo koje nam je svima određivalo sudbinu. 

Sve do te večeri kada su konačno sve maske pale. Doslovno, naravno, jer nitko te večeri nije nosio propisane maske niti je držao distancu, kad već nije poslušao hitno uvedena pravila o javnom okupljanju. Te večeri, dakle, u jeku najvećeg pandemijskog ludila, u restoran hotela došli su nam posebni gosti. Bili su to čelni ljudi jednog moćnog sportskog saveza u društvu političke vrhuške, lokalne, ali i državne. Među njima čak i neki ljudi koje sam to jutro gledao na televiziji kako nam svima određuju „kućni pritvor“.

Taj reprezentativni sport iz nekih sam osobnih razloga prestao pratiti još prije nekoliko godina, a „ljude bez vrata“, kako ih zovem, u skupocjenim odjelima i još skupocjenijim limuzinama, odavno ne razlikujem niti me briga tko su i što su. Za mene su svi oni isti, izgledaju i ponašaju se isto, kao ona tri prasca-političara iz „Alan Forda“, ako ih se sjećate. Ti ljudi bez skrupula, morala i savjesti niti su moj svijet, niti želim imati ikakve veze s njima. Tu i tamo ih s mučninom u želucu poslužim i potpuno mi je jasno u kakvoj zemlji živim, s kakvom feudalnom kastom odlijepljenom od stvarnosti, i uvijek mi bude nekako drago da nikad nisam prodao dušu vragu. Ljudi bez vrata, kako ih zovem, a zapravo ljudi bez morala, kako ih ja vidim, ljudi koji su svoje lagodne živote financirali tuđom mukom i znojem. Običnih robova koji ih poslužujemo.

Sjećate ih se? (ILUSTRACIJA: Alan Ford)

Te večeri okupili su se u restoranu, znao sam da su iz tog saveza, da taj sport sponzoriraju neke jake državne tvrtke, a znao sam i što me čeka. Banket bahatosti, festival samodopadnosti i, naravno, bakanalije na koje su navikli gdje god da dođu. Najbolje što imamo. Točili su se najskuplji šampanjci, otvarale boce i do tisuću eura, skupocjena vina koja koštaju kao nečija plaća, i naravno, oborita riba koju inače vidim samo dok je filetiram. Zubace od par kilograma, šampjere veće od omanjeg stola i, naravno, jastoge koji su još živi. Sjećam se da sam sjedio vanka i pušio razmišljajući kako ćemo sutra svi vjerojatno fasovati virus, i kako ću ga donijeti kući, ali gledajući sve njih kako ih boli kurac pomislio sam kako ova svita unutra itekako zna za opasnost, ali ih iz meni nepoznatog razloga nije briga. Zašto bi mene onda bilo?

Na kraju te večeri koju sam zapamtio i pamtim je do dana današnjega, lik bez vrata koji sve to plaćao, izvadio je platinastu službenu karticu i nasmijanim i polupijanim kolegama objasnio kako sve ide „na preduzeće“. Nastala je, naravno, zajebancija na Srećka Šojića iz starog filma „Tesna koža“, na četiri osobe na preduzeće i Mile voli disko, Lepu Brenu na karticu firme, i svima je bilo urnebesno, osim meni. Ako zbrojimo dva i dva, a ja ih često zbrojim, baš tu večer stekao sam dojam da sam i ja sam platio dio tih bakanalija za povlaštenu kastu.

Od te večeri prošao je čitav jedan život. Ljude bez vrata, nažalost, srećem svakodnevno i svi imaju isti obrazac ponašanja – na kraju svoje večere najčešće plaćaju karticama na kojima ne piše njihovo ime i prezime, a kada ih pitate treba li im R1 da pravdaju na firmu samo se podrugljivo nasmiješe.

Razmišljam o tome danas, potaknut vijestima zadnjih tjedana, kako je moguće da se milijuni eura troše na načine koji ostaju teško dokučivi, a da nitko ne bude odgovoran za to. Odgovor je prilično jasan. Naime, te hladne pandemijske večeri u toj sviti bili su i političari, pa i neki ministri. I oni su se smijali zajebanciji na „Tesnu kožu“ i Srećka Šojića koji plaća večeru „na preduzeće“ i konobaru govori da „stavi i Lepu Brenu za četiri osobe na račun“. Oni su se smijali zajebanciji bahatog lika bez vrata koji je sve to platio tuđim novcem njima pred nosom.

Ako mislite da će bilo tko odgovarati za ove neodgovorno potrošene milijune eura iz svih tih saveza, a i onih ureda za istraživanje ruda i gubljenje vremena, mislim da se grdno varate. Niti će na koncu netko uistinu ozbiljno snositi posljedice, niti će tko zbog moralnih i savjesnih razloga dati ostavku. Možda tek padne neki žrtveni jarac. Jer većina njih su isti – oni su Srećko Šojić. A mi smo svi, pogađate, Dimitrije Mita Pantić koji još uvijek sjekirom pali stojadina i za ručak jede meso od mamuta.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Tesna koža

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.