Rezimirajući posljednja četiri desetljeća Dana satire, čiji dom je u lipnju Satiričko kazalište Kerempuh u Zagrebu, Željka Udovičić Pleština, izbornica ovogodišnjeg festivala, u programskoj knjižici bilježi: „Satirično je, ovisno o okolnostima, kroz ova turbulentna vremena trajanja festivala, svojim programom svjedočilo o tome kako se literarne strategije miješaju: satirično je katkad ustupalo prostor komičnom, burlesknom, parodijskom, a onda nas opet vraćalo onome smijehu koji ostavlja gorak okus u ustima. Ali Dani satire uvijek su osiguravali prostor u kojem je neprijeporna bila namjera postavljati prava, često i neugodna pitanja.“ 

Ta ocjena gotovo da vrijedi i za predstave viđene na ovogodišnjim 41. Danima satire Fadil Hadžić - ukupno 15 odabranih projekata, šest iz Hrvatske i devet uglavnom nastalih u susjednim zemljama, Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, uz gostovanje teatra iz njemačkog Dortmunda. Sve one mahom nastoje slijediti trag satire, onako kao satiričnu komediju pozicionira jedna od uvriježenih definicija – da je to komad u kojem se uprizoruje i kritizira neka društvena praksa ili ljudski porok (Patrice Pavis „Pojmovnik teatra“) – e da bi na tom tragu satire, umreživši ga unutar najraznovrsnijih kazališnih modela, postupaka i žanrova, poput groteske, burleske, vodvilja, kabarea, varijetetskih i cirkuskih parodija i inih komediografskih inačica, razotkrila u kojem grmu leži zec, ili pak neka druga mnogo opasnija i zlokobnija, perfidnija zvjerka i tako ostvarila željeni cilj, „osigurala prostore slobode i još malo pomaknula, proširila njene granice“ (Udovičić Pleština).

Od tako shvaćene satire do angažmana, odnosno angažiranog teatra manje je no korak. Prije punih pola stoljeća, Eric Bentley, angloamerički kazališni teoretičar, to ovako izražava: „Angažiran je umjetnik koji javno protestira protiv američke politike u Vijetnamu; otuđen je umjetnik koji presjedi rat i čeka Godota u tamnoj samoći“.

Nekoliko je predstava iz programa, domaće i međunarodne selekcije 41. Dana satire Fadil Hadžić, nedvojbeno pokazalo kako to, angažirani umjetnik, u teatru danas, žaokom satire ubada u neuralgična mjesta stvarnost koja ga okružuje, koju živi i protiv koje ustaje, progovara i demaskira je. Ako i nisu, striktno govoreći, ukorijenjene unutar onoga što satira, izvorno, u nekom čistom obliku, ukoliko on uopće postoji, može značiti i predstavljati, one su ipak oštrom osudom i kritikom odabrane teme oko koje pletu sva događanja i peripetije svog dramskog narativa najbliže onomu što pod tim pojmom podrazumijevamo. 

„Jebeš dramu u kojoj se baš nitko ne prepozna… Uvijek se netko prepozna…“ (FOTO: hnk.hr)

Najnoviji tekst hrvatskog dramatičara Mate Matišića „Ljudi od voska“, dramska suita u tri stavka kako joj podnaslov daje sam autor (produkcija Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, praizvedba 30. XII 2016., redatelj Janusz Kica) počiva, uvjetno govoreći, na traganju autora za samim sobom, središnje pitanje koje Matišić (Ričice, Imotska krajina – 1965.) ovdje postavlja jeste: kako se drama, recimo, može pisati, tko je tu lik a tko autor, kakva je veza među njima i tko odnosi prevagu. Odnosno, koliko je dramski predložak samo vrlo domišljata dramska adaptacija stvarnosti, drugim riječima prepoznavanje stvarnih događaja i lica, ili se tu krije i nešto više, ili dublje, zagonetnije, uzbudljivije, tko tu koga transformira. Zato i nije čudno da možete naletjeti na repliku: „Jebeš dramu u kojoj se baš nitko ne prepozna… Uvijek se netko prepozna…“. Uskoro vam to postaje manje važno, ne zanima vas više tko je pravi autor, a tko dramsko lice, obuzima vas taj san i košmar u kojemu nikada ništa nije isto, postojano i sigurno, predajete se bezrezervno toj ideji razotkrivanja koja se nezaustavljivo širi od autora prema gledatelju, hvata vas i omamljuje, ideji što podjednako dobro balansira nad ponorom stvarnosti kao i sred bespuća fikcije, u magnovenju realnog života i obavijena velom imaginacije i iluzije. Stručni žiri festivala: Livio Badurina, glumac, Tomislav Zajec, dramatičar i Bojana Radović, novinarka i kazališna kritičarka Večernjeg lista, Matišićev tekst i Kicinu režiju proglasili su najboljima na 41. Danima satire, to vrijedi i za scenografiju koju potpisuju Grupa Numen i Ivana Jonke, a priznanja su pripala i glumicama Kseniji Marinković te Almi Prici. 

Redatelj Kokan Mladenović, a prema tekstu Milene Bogavac, uz puno buke i bijesa, drskog i bespoštednog šibanja po naciji i nacionalnim državama postojećim na ovom podneblju, uz psovku, vic i geg, cirkusku paradu što uključuje političku vrhušku, majmunska posla i sprdnju u pseudo-dokumentarističkom kontekstu, stigao je s predstavom „Jami Distrikt“ u internacionalnoj koprodukciji: beogradski Bitef teatar, crnogorski Centar za kulturu Tivat, mađarski Festival Mashk iz Segedina i novosadski Think tank studio potpisuju taj na momente zabavni, ali gorak kazališni projekt, kome je pripala nagrada za najbolju kabaretsku predstavu. 

„Da, u mom životu, kad ga već treba tako nazvati, postojale su tri stvari, nemogućnost govorenja, nemogućnost šutnje, i samoća, fizička, dakako, i s njima sam se nekako nosio. Da, sada mogu govoriti o svom životu, preumoran sam da okolišam, ali ne znam jesam li bio živ, o tome, doista, nemam mišljenje“ - rečenice su to iz romana „Neimenjivi“, ili „Bezimeni“ iz 1953. godine, nobelovca, irskog romansijera, pjesnika i dramatičara, jednog od prvaka avangarde i teatra apsurda Samuela Barclaya Becketta (Dublin 1906. – Pariz 1989.). Na 41. Danima satire izveden je njegov kultni komad „Svršetak igre“, redatelj je Kay Voges, a predstava je premijerno izvedena još 2012. godine u Theater Dortmund, gdje je Voges i direktor Drame. U njegovom čitanju „Svršetka igre“, napisanoj par godina nakon spomenutog romana, ta nemogućnost govorenja, ali i šutnje, ta nepodnošljiva fizička samoća, prožimaju sve niti ove crne i mračne predstave, izvanredno dizajnirane (scenograf Michael Sieberock-Serafimowitsch, kostimografkinja Mona Ulrich, oblikovatelj zvuka Mario Simon) uz fantastične glumce. Frank Genser i Uwe Shmieder dobili su i posebno priznanje za preciznost i autonomnost glumačke suigre koja nas neposredno uvodi u besmisao i apsurd Beckettovog poimanja svijeta i teatra: „Koristim riječi koje si me naučio. Ako mi ništa više ne znače, nauči me druge. Ili me ostavi da šutim – u šutnji!“ 

Najduža i možda bi se moglo reći barokno najraskošnija predstava, a opet svedena do krajnosti na samu ideju i poruku pisca, stigla je iz Skopja. Više od 200 minuta čiste igre, uz jednu pauzu, bilo je potrebno umjetničkom ansamblu Makedonskog narodnog teatra, pod redateljskom palicom Bugarina Aleksandra Morfova (1960.) da odigra svoje viđenje još jednog klasika modernog teatra, ovaj put iz Rusije, velikog Nikolaja Robertoviča Erdmana, (1900. – 1970.) i to njegov izvanredno napisan komad „Samoubojica“ koji se u skopskoj verziji igra kao „Život je lijep“. Erdman piše negdje u graničnim područjima gogoljevske satire i groteske ujedno suptilno nagovještavajući europski teatar apsurda, avangardu koja će se pojaviti tek kasnije i neizbrisivo promijeniti shvaćanje kazališnog čina. Napisan još 1928. godine, „Samoubojica“ pozornicu neće ugledati sve do konca šezdesetih godina u Europi, odnosno čak do 1987. godine u Rusiji, a skopska predstava donosi sve ono najbolje i najžešće po čemu se Erdman, baš kao satiričar i bespoštedni kritičar sovjetskog društva onoga doba, pamti, zbog čega je uostalom, unatoč podršci umnih i velikih ljudi tog vremena, Mejerholda, Stanislavskog, Lunačarskog, Gorkoga i Bulgakova, zauvijek gurnut u stranu, zakočen cenzorskim škarama.

Dosta je paradoksalno da jedan komad pisan krajem dvadesetih godina prošloga vijeka, na 41. Danima satire, što se održavaju gotovo stotinu godina nakon njegova nastanka, unatoč cijeloj plejadi mladih autora, poniklih u društvu u kome živimo, zapravo opstane u toj konkurenciji upravo kao primjer satiričnog pogleda na svijet, prometne se u najaktualniji satirični igrokaz na cijelom festivalu i pokaže kako se to nekada satirom bavilo, kako se pisalo i kako žrtvovalo bez imalo kompromisa i čuvanja vlastite kože. Ono što Erdman piše onda zrcali se u našim životima i danas – naravno, da bi se to uočilo i prenijelo u kazališni znak, jezik i igru nužno je, osim dara i talenta, osobna hrabrost i smjelost da se ne poklekne pred izazovima svakodnevice i prihvati lakši put, dodvoravanje autoritetima što neminovno završava slamanjem svakog otpora i pristajanjem na šutnju. Žiri je prepoznao taj nepatvoreni bunt i krik što vrište iz svake Erdmanove replike i predstavu ocijenio kao najbolju na festivalu. Veliki znalac i mislilac teatra, Poljak Jan Kott, jednom je, odgovarajući na pitanje koje je mjesto Bertolda Brechta u poljskom kazalištu, odvratio: „Prikazujemo Brechta kad želimo Maštu. Kad želimo čisti Realizam, prikazujemo 'Čekajući Godota'. Ako pak želimo čistu Satiru, mogao bih dodati, igrat ćemo, naravno, Erdmana.“

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Kerempuh