IZMEĐU REDAKA "DNEVNIKA DIANE BUDISAVLJEVIĆ": Društvena vrijednost filma u mutnoj bari revizionizma

Viktor Zahtila

25. travnja 2020.

IZMEĐU REDAKA "DNEVNIKA DIANE BUDISAVLJEVIĆ": Društvena vrijednost filma u mutnoj bari revizionizma

Iako se bavi okolnostima spašavanja pravoslavne djece iz konc-logora NDH, film "Dnevnik Diane Budisavljević" savršen je odraz države u kojoj živimo. Kao čin otpora povijesnom zaboravu, on je u defanzivi. Poput većine progresivnog dijela hrvatske javnosti, autorica kao da nema samopouzdanja preći liniju demarkacije koju je nametnula desnica, zbog čega je većina minutaže potrošena na uvjeravanje gledatelja da su konc-logori uopće postojali i da su se tu dešavali zločini.

Za početak, ne postoji nikakav interes za proceduru. Ne saznajemo ništa o tome kako je Diana Budisavljević izvukla svu tu djecu iz logora. Umjesto detalja, opća mjesta („Mi smo pravoslavci Julije. Za ustaše je to ko da smo Židovi“). Uvodna konstatacija – „spoznaje o tolikim mukama mogle su se podnijeti samo zato što je bilo toliko posla da se o njima nije moglo razmišljati“ – trebala se i nekako ilustrirati. Na primjer, kada Diana kucka po pisaćoj mašini, bilježeći podatke brojne neimenovane djece na karticama, umjesto ekspozicijskog monologa Alme Price koji služi da skrati priču bilo bi mnogo efektnije pustiti scenu da traje i čuti sve te brojke i imena, prikazati trajanje i frustraciju birokracije.

S obzirom da likovi većinu vremena trate na recitiranje podataka dostupnih na Wikipediji, ne saznajemo ništa ni o ličnosti Diane Budisavljević. Igrani dijelovi filma ogoljen su faktografski skelet, a čak i dirljivi dokumentarni iskazi preživjelih logoraša upregnuti su u službu mlakog humanizma koji paradoksalno ne pokazuje nikakav interes za pojedinosti života niti jednog od svojih likova. Brojni kritičari stavili su takve mane u zagradu, naglašavajući društvenu relevantnost filma. 

Alma Prica u ulozi Diane Budisavljević (SCREENSHOT: "Dnevnik Diane Budisavljević")

Međutim, za film koji stremi biti društveno relevantan on ne pruža nikakvu nadu, pa čak niti bunt ili bar indignaciju. U tome ga sprječava individualistička ideologija koja nema doticaja s realnim povijesnim okolnostima na ovim prostorima. Primjer: scena ulaska partizana u Zagreb oslanja se na arhivsku snimku entuzijastičnog naroda, čime se postiže zlokobna asocijacija na uvodnu arhivsku snimku istog tog naroda na istom mjestu prilikom endehazijske parade. U sljedećoj sceni, bešćutni komunistički aparatčik jadnoj Almi Prici uzme ormar s njenim spisima. U tom trenutku čovjek se lako može zabuniti da gleda "Dugu mračnu noć" Tonćija Vrdoljaka, još jedan film o hrabrom individualcu koji se nađe na meti ustaškog i jugoslavenskog režima.

Nije ni čudo što je atmosfera filma toliko pogrebna: da smo između 1941. i 1945. godine ovisili isključivo o moralnoj hrabrosti pojedinaca većina nas ne bi bila među živima. Srećom, nismo. Imali smo i komunističku ideologiju inter-etničke solidarnosti i suradnje, kao i komuniste na terenu koji su spriječili brojne pokolje tako što su pod cijenu vlastitog života okretali pušku protiv vlastitih sunarodnjaka koji su vidjeli samo rasu i etnicitet. To se zove humanizam! Film naravno nema nikakvu obavezu predstaviti širi povijesni kontekst, ali u trenutku kada uvodi bešćutnog komunističkog aparatčika kao simbol zlokobnog državnog aparata njegova "društvena vrijednost" pada u mutnu baru revizionizma, istu onu u kojoj se mrijeste i seru svi oni čiji nacionalni identitet nužno ovisi o negiranju prosvjetiteljskog, progresivnog i humanističkog karaktera jugoslavenskog komunizma.

Lišen nade i bunta, moralni osjećaj filma sveden je na sućut. To naprosto nije dovoljno da bi film mogli proglasiti umjetnički, a kamoli društveno relevantnim. Zašto? Pa zato što je film o žrtvama logora u NDH produciran u državi koja je dopustila da nedaleko najvećeg bivšeg logora u NDH dan danas stoji ustaška spomen ploča. Eto ti i savršenog zadnjeg kadra.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/Dnevnik Diane Budisavljević


Srodne novice

broj komentara: 16

Komentari

  1. Glas razuma prije više od 4 godine

    Europska unija mora posebnu pozornost obratiti na procese revizije povijesti u RH,odnosno afirmaciju ustastva,jer je ustastvo hrvatska verzija nacizma.Zbog toga sto taj proces relativizacije ustaskih zlocina u tzv
    ndh,nije puki hir gradjana vec je to podmuklo smisljen plan nastao i financiran iz samog vrha drzavnih institucija i crkve u hrvata.
    Za pocetak,EU bi morala konacno uspostaviti komisiju ,odnosno supervizore koji bi se bavili istinom o dogadajima iz 2.svj.rata.
    Hrvatsko gradjanstvo je po tom pitanju danas veoma zapusteno a posljednjih 30.godina revizionisti pisu neku novu povijest u kojoj se afirmira ustaski pokret i umanjuju,odnosno opravdavaju rasni zakoni,genocid i konc .logori na prostoru ndh.
    Za pocetak bi bilo dovoljno u vecernjem terminu na jednom od programa htv prikazativati dokumentarne filmove o 2.svjetskom ratu.
    Postoje fenomenalni filmovi koi prate uspon i pad nacisticke njemacke i njezinih saveznica,ako to prikazuju gotovo svakodnevno njemacki tv kanali ,ne vidim razloga da se tako nesto ne prikaze hrvatskim gradjanima.
    Dokumentarni filmovi bazirani na cinjenicama i stvarnim dogadjanjima uz intervjue tada jos zivucih svjedoka tog vremena,dali bi odgovore na mnoga pitanja pomahnitalih revizionista sa prostora bivse sfrj.
    Jedan cjelovecernji dokumentarni film o recimo ustaskim logorima smrti u ndh,bio bi dobar pocetak.

  2. rv prije više od 4 godine

    Ja tek prije nekoliko dana na televiziji odgledah to i meni se ovaj film čini kao blaga rehabilitacija NDH.
    Nemam pojma šta je u glavi autorke filma, ali sudeći po nekim intervjuima ona na kritike ustašoidne bestidne revizinističke bagre samo nonšalantno odgovara da i oni snime film sa svojom verzijom.
    Redarstvo u Zagrebu 7. maja 1941. godine naređuje da se Srbi i Jevreji moraju iseliti iz elitnijih dijelova grada, zabranjeno je da se voze javnim sredstvima prevoza, a u avgustu su počeli transporti zagrebačkih Srba i Jevreja u Jadovno, najveću klanicu u NDH prije otvaranja logora Jasenovac. No, u filmu vidimo da Dijana i njen muž sasvim normalno žive u svom stanu i na nekim zabavama ispijaju koktele sa Nijemcima.
    Ako su Dijana i njen muž imali golemu zaštitu njemačkih oficira i ako su preživjeli zahvaljujući njima zašto njihov odnos sa njima nije detaljnije obrađen u filmu. Zašto nije razjašnjeno šta se desilo sa ljudima iz Židovske općine? Jesu li oni do kraja rata nosili pakete u ustaške logore?
    Najveća bedastoća je ipak onaj spin da su posleratne jugoslovenske vlasti željele nešto da zabašure. Pa jugoslovenske posleratne komisije za ratne zločine su obavile golem posao na rasvjetljavanju svih zločina, saslušavanju svjedoka i popisu svih mjesta pokolja...Većina žrtava su Srbi i većina nije ni dospjela do logora, već su pobijeni u svojim selima u krvavim ustaškim koljačkim pohodima. Narod je bježao u planinske zbjegove da se spasi od koljača, a omasovljavanje partizanskog pokreta po Bosni, Lici i Kordunu nije uzrok, već posledica ustaških pokolja. Svaki masovniji zločin je pomenut u literaturi, a na nekim mjestima velikih pokolja su postavljene spomen ploče ili spomenici. Spomenik u Jasenovcu, Spomen park Garavice kod Bihaća (12 000 žrtava), spomen park Vraca kod Sarajeva, Spomen park Šušnjar kod Sanskog Mosta.. itd. Šta su to posleratne vlasti htjele da zabašure?
    Da mi koji slučajem istoriju učimo iz ovog filma, ispalo bi da ustaše nikog nisu ubile, već su djeca sama umirala od bolesti, a ustaše sve učinile da ih spasu i udome. Današnji neoustaški revizionisti upravo to tvrde, a šta ih to u ovom filmu demantuje?
    Iz knjige "Sećanja Jevreja na logor Jasenovac", svedočanstvo Fridrih Adolfa:
    "Od maja 1942 počeli su dolaziti ogromni transporti žena, djece, staraca i drugih muškaraca sa Kozare, na desetine hiljada su bili dotjerani, svaki dan po 2-3 hiljade, a dovozili su i plijen od nedužnih seljaka...onda su na red došla djeca od novorođenčeta do 15 godina koja su oduzeta majkama i prebačena u poseban dio logora. Scene i nastale tragedije kada su djecu oduzimali majkama sa grudi su neopisive i ostaju nezaboravne za cijeli život. Majkama su govorili da vode djecu samo na liječnički pregled da vide da li su zdrava da idu s njima u Njemačku na rad. Zatim su ih posebno zatvorili i ostavili ih 4 dana bez vode i hrane. Jedne noći su svu stariju djecu odveli i pobili maljevima i željeznim šipkama. Grobari su cijelu noć morali odvoziti mrtvu djecu van logora gdje su ih pokapali. Poslije 10 dana pobili su i grobare. Kada su završili sa starijom djecom došao je red i na mlađu."

  3. Viktor vođa prije više od 4 godine

    Naravno, "ukazuju na istinu", oprostite. Nije ovo "u" nikakav simbol, tek jedno obično slovo, eventualno zanimljiv lapsus: "vode u istinu", recimo...

  4. Viktor vođa prije više od 4 godine

    Pretpostavljam da će onda Viktor Zahtila povesti oružani otpor ovaj put? Samo, neka bude pametniji od prethodnika, pa, kad već pobijedi u borbi za SLOBODU, ne uklanja one koji ukazuju u istinu, ljude i datoteke. Možda onda sva ta sloboda i potraje.
    Sretno!

  5. Glas razuma prije više od 4 godine

    Problem danasnje Hrvatske jest taj sto 1945.g hrvatski nacisti,odnosno ustase,nisu dozivjeli sudbinu Njemackih nacista,vec su se na racun hrvatskih partizana svrstali na stranu pobjednika.
    Hrvatska,odnosno NDH,je bila saveznica nacisticke Njemacke i kao takvu su je trebale tretirati saveznicke snage koje su oslobodile Europu od naci fasizma.Tito je tu odigrao negativnu ulogu ,jer nije u oslobodjenoj Hrvatskoj organizirao sudjenje indenticno Nirnberskom,osudio zlocinacku ndh a sve ustaske vinovnike osudio najstrozim kaznama uz izvinjenje i obestecenje zrtvama ustaskog terora.
    Neselektivna ubistva i osvete nad pretezno nebitnim ljudima tadasnje ndh,kratko nakon oslobodjenja 1945.g ,doveli su do toga da se danas ustase prikazuju kao zrtve.Dakle umjesto
    katarze i suocavanja sa svojom monstruoznom fasistickom prosloscu i nacistickom tvorevinom ndh, hrvatski narod danas,na ustase gleda kao na zrtve komunizma.
    To je velika sramota i veliki kamen oko vrata, hrvatskoj buducnosti.

Hiperlink

Recepti

E-ciklopedija