Na današnji dan, prije 21 godinu napustio nas je Toma Bebić, nježnost ovoga grada. I njegova misterija. Trenutak kada sam prvi put u životu čula glas Tome Bebića, u skladu sa mojom navikom "opreznog oduševljavanja" nisam pala na koljena u ekstazi, nisam se naježila od glave do pete, i nisam odlučila "To je TO!". Samo sam na sekundu zaintrigirano zastala, upila glas u slušnu memoriju, i pomislila:"Ovo moram čuti ponovo. Što brže, po mogućnosti."

Toma Bebić (Split, 6. studenog 1935. - 4. veljače 1990.)

Iako bez muzike teško mogu zamisliti vlastito bitisanje, nikada, pa čak ni u pubertetskoj dobi, nisam posebno ludovala za ljudima koji stvaraju glazbu. U mojoj šesnaestoj, dakle u onim godinama kada je bila skoro pa stvar pristojnosti biti nečiji obožavatelj, ja nisam obožavala nikoga. Nisam baš ni na koncerte odlazila. Razlozi su bili sasvim pragmatične naravi - slušanje muzike po meni isključuje prisutnost još dvije-tri tisuće ljudi, buku, dim, vrištanje i sve ostalo što čini neizbježni prateći folklor onih nekih koncerata naše mladosti. Svačije mladosti.

Tada sam razmišljala kako mi je muzika u stvari previše važna da bih u njoj mogla uživati ikako drugačije doli - sama. Obožavanje neke muzičke grupe, ili pojedinca koji prozvodi zvukove koji mi razgaljuju dušu, ako sam i upražnjavala, činila sam uvijek sa malim odmakom, tj. rano sam bila svjesna činjenice da umjetnik i njegovo djelo često žive u nesrazmjeru i u suprotnosti.

Drugim riječima, netko može biti izvrstan muzičar, pjevač, slikar, a istovremeno biti prava ništarija od čovjeka. Mi ljudi, posebno u mlađim godinama, kao da imamo potrebu poistovjećivati stvaratelja sa njegovim djelom. To je ona vrsta idealiziranja koja nam je valjda potrebna da bi nam ovaj svijet bar na momente izgledao podnošljiviji, da bi dobili neki viši smisao kroz projiciranje vlastitih težnji i snova na neku savršenu osobu, ili grupu ljudi.

Ja se svog odmaka nisam držala zato što sam već u šesnaestoj bila cinik, ili zato što sam išta manje idealizirala svijet od mojih vršnjaka, nego zato što sam predosjećala da je moja potreba za savršenim ljudskim ukazanjem bila tako duboka, tako intezivna, da ne bih preživjela razočaranje i brutalno suočavanje sa stvarnošću. Preteško bi mi palo saznanje o sasvim banalnoj nesavršenosti mojih idola.

Tako sam bila razvila vještinu obožavanja nečije muzike a da istovremeno nisam upadala u ekstatična obožavanja autora iste. Poprilično udoban stil, moram priznati.

Trenutak kada sam prvi put u životu čula glas Tome Bebića, u skladu sa mojom navikom "opreznog oduševljavanja" nisam pala na koljena u ekstazi, nisam se naježila od glave do pete, i nisam odlučila "To je TO!".

Samo sam na sekundu zaintrigirano zastala, upila glas u slušnu memoriju, i pomislila:"Ovo moram čuti ponovo. Što brže, po mogućnosti."

Nabavila sam, dakle, ploču, i, u miru svoje sobe, odslušala ponovo. Pa još jednom. I još jednom. Tamni, crni, promukli glas u mom umu, duši, tijelu, izazivao je prvo zbunjeno meškoljenje, skoro pa nelagodu, pa se najednom sve u meni smješkalo i rugalo svim nevoljama svijeta, da bi već sljedeći trenutak sve u meni - od tuge plakalo...pa se opet smijalo.

- Hm - pomislila sam - ili sam dobila napad šizofrenije, ili sam upravo otkrila - tajnu mora. A tajna mora, to je tajna života. Život, kao i more, nikada nam ne otkrije sve.

Tako sam počela istraživati. Pratiti Tomine stope po gradu. A to nije nimalo lako bez obzira što je znao hodati bos. Beton nije pijesak, teško je ostaviti trag na njemu. Beton ne pamti lako korake. Osim ako to nisu koraci posebnog čovjeka. Ja sam ih pronalazila po cijelom Splitu. Na kantunima. Na klupama Matejuške. Čula sam njegov glas u beštimama, sočnim morskim psovkama sa peškarije. Ćutila ga kad bi ošinilo jugo.

Čitala sam sve što se o njemu ikada napisalo. Povezivala pročitano sa - otpjevanim i uglazbljenim. I po prvi put životu otkrila da napokon mogu nekog umjetnika bez straha, cijelom dušom, zaneseno, bez posljedica, obožavati.

Kad sam prošle godine zamolila njegovu kćer Tatjanu za jedan mali razgovor o njemu, to je bio krajnji stadij mog ušuljavanja u misteriju Tominog postojanja. Sve ono što sam čitala o njemu govorilo je ono što je meni osobno u životu najveća vrijednost - priča o Tomi, priča je o čistoj ljudskoj duši. Takvih duša, sva sreća, ima na svijetu, ali čovjek treba biti srećković pa naići na nekog takvog u svojoj blizini. Naravno, nije to samo obična čista duša, nego čista duša koja stvara.

Slušajući priču o Tomi iz Tatjaninih usta, u meni se dodatno učvrstio dojam kojeg sam, iskreno rečeno, u stvari stekla već onog momenta kada sam mu prvi put vidjela izraz u očima. Nikad u nijednim očima u životu nisam vidjela i neveru i bonacu, i bijes i gnjev, i ljubav i plemenitost, i nježnost, i tugu i zajebanciju. Sve to istovremeno, sve to u dva crna oka.

Iza onog dubokog glasa iz bunara, krilo se dječje srce. Čovjek koji je na isti način ljubio sve što oko njega živi i diše. I dijete, i biljku. Poštivao je svijet oko sebe mudrošću onih koji su drugačiji, posebni. Poštivao je svijet oko sebe i onda kada taj svijet nije u istoj mjeri poštivao njega.

Toma Bebić je nježnost ovoga grada. I njegova misterija.

Kao i Split, i kad je bio najgori, još uvijek je bio od dosta toga, i od dosta njih, u tisuću nijansi bolji. Jednostavnost njegovog postojanja, življenja, pjevanja, skladanja, podsjećaju na poniznost koja je običnim smrtnicima apstrakcija najviše vrste. Njegova nezainteresiranost za materijalno, nehajnost koju je odavao samom svojom pojavom, nastupima, komunikacijom, sadrže u sebi sve radosti, sve šutnje, sve pjesme, boli, dišpete i ljepote ovog grada.

Više nego pjesnik, kompozitor i pjevač, Toma je bio Dobrota. Umjetnik i njegovo djelo u potpunoj harmoniji.

I zato ću i dalje pratiti njegove stope po ovom gradu.

Mirno ti more, Toma. I ne brini, ovo je još uvik najlipši grad na svitu.

Provjeravan ti ja to svaki dan.

neće mi niko ni virovat
da u mome điru
sritnen Tomu
di još uvik traži Marčelinu
duše potopjene napola u moru
a napola u vinu...

 

Boba Đuderija / Lupiga.Com