U utorak 25. srpnja u splitskoj bolnici, u svojoj 98. godini, umro je starac čudesnog kova: Lovre Reić. Skojevac i komunist, nositelj Partizanske spomenice 1941., čovjek koji je preživio Neretvu i Sutjesku, ratnik koji se tukao s fašistima u tri republike, komandant koji je 1. maja 1945. godine prvi ušao u Trst, poslijeratni Titov pukovnik. Ukratko: jedinstvena i neponovljiva figura antifašističkog pokreta, čovjek čija biografija nije zaslužila film, nego TV-seriju u deset epizoda.

Fokus prve epizode bio bi na njegovom ranom djetinjstvu. Izdanak loze Reićevih koja je nosila obiteljski nadimak "Kranjac", Lovre, rođen je 22. lipnja 1920. godine u splitskom Varošu, buntovnoj ribarsko-težačkoj četvrti koju su tih godina prozvali "Mala Moskva", zbog izrazite privrženosti Lenjinovim idejama i Oktobarskoj revoluciji. No Lovre Reić klasnim je porijeklom bio predestiniran da bude na drugoj strani: njegova je obitelj bila jedna od najbogatijih u Varošu. Imali su tri kuće, brojne vinograde, obiteljsku pekaru, trgovinu mješovitom robom, čak i podrume za konje. U odnosu na gradske vršnjake, mali Lovre rastao je u izobilju.

Ovo nije rijedak slučaj u povijesti lijeve ideje: čitav niz komunističkih prvaka potekao je iz bogatih buržoaskih obitelji, od Friedricha Engelsa, preko samog Lenjina i Lava Trockog, do Ho Chi Minha, Ernesta Che Guevare i braće Castro. I u vrhu komunističkog pokreta Jugoslavije bilo je mnogo takvih imena: spomenimo samo Mošu Pijadu, Koču Popovića, Vladimira Bakarića i Miku Tripala.

Svaki od ovih ljudi imao je vlastiti intimni razlog da se bori za besklasno društvo – dakle protiv interesa svoje matične klase – ali ovdje nas zanima Lovre Reić: zašto je sin bogatog Varošanina ustao protiv poretka i sistema koji je njemu osobno jamčio privilegirani položaj u društvu?

Sendvič sa slaninom

Time dolazimo do druge epizode TV-serije o životu Lovre Reića, koja bi morala nositi naslov "Sendvič sa slaninom". Jer upravo je zgoda s jednim takvim sendvičem presudno utjecala na formiranje Reićevog svjetonazora. Imao je tada svega šest godina, nije još pošao ni u osnovnu školu, niti je uopće znao što je to komunizam. Zgoda uključuje i Lovrinog vršnjaka i prijatelja iz ulice, Luku Sirišćevića, dječaka iz siromašne obitelji koja je, za razliku od Reićevih, držala samo kozu i tri kokoši, tako da je Luka s četvero braće i sestara djetinjstvo provodio više gladan nego sit.

Split tridesetih godina prošlog stoljeća (FOTO: skyscrapercity.com)

Devedeset godina kasnije Lovre Reić će se u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju prisjetiti tog događaja koji mu je otvorio oči, pokazao nepravdu svijeta i zauvijek ga odveo među ljevičare:

"Ja sam izaša iz kuće s komadom kruva i pancete (slanina, op.a.), jer mi smo imali četiri svinje, i tog momenta kad sam doša u dvor s pancetom, mali Luka mi je očima to jeo, ja sam to tako osjetija... Pazi, tad meni još nema komunizma, nema SKOJ-a, nisam ništa zna o tome, ali vidim Luku koji od glada očima mi jede taj sendvič. I ja, da ga ne povridim, uvatim se za drob i kažem da me boli, i dam njemu sendvič i kažem da ga podijele među sobom. I utečem doma i kroz ponistru gledam je li jedu. I vidim – jedu. Pa se za 15 minuta vratim. Sićam se tog momenta ka sad. Tad sam se opredjelija prema siromašnim ljudima."

U trećoj epizodi pratimo Lovrino školovanje: nakon osnovne škole završava dva razreda gimnazije i zanatsku školu za pekara-slastičara, te počinje raditi u obiteljskoj pekari. Godine 1937., u svojoj sedamnaestoj, zbog sudjelovanja u demonstracijama završava u zatvoru Kraljevine Jugoslavije, što uključuje scenu dostojnu Miljenka Smoje i(li) Federica Fellinija, a koja bi se svakako morala naći u ovoj epizodi.

Tog je dana, naime, Lovre krenuo otvoriti pekaru, kad je putem vidio da se gomila svijeta slijeva na Rivu: radničke demonstracije. Odmah se pridružio demonstrantima i prihvatio prvi ponuđeni plakat, s ispisanom parolom "Hoćemo kruha i rada!". Primijetio je to jedan stariji Splićanin, koji je poznavao Lovrinu obitelj, te se obratio Lovri: "Čekaj, mali Kranjac, ti oćeš kruva, a otac ti je pekar: pa ti imaš kruva, šta se buniš?"

Kako je riječ o memorijalnom tekstu, nećemo spominjati što je prgavi sedamnaestogodišnjak odgovorio. Ta ga je burna mediteranska narav kasnije dosta i koštala u životu, ali polako: do toga ćemo doći u šestoj i sedmoj epizodi serijala. Ovu epizodu, pak, možemo zaključiti Lovrinim pristupanjem Savezu komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), o čemu je rado ovako pričao za novine: "To je bila već 1937., 1938. godina. Na čelu Partije je bio Vicko Jelaska, moj susid, tu se već govori o socijalizmu, komunizmu. SKOJ je tada masovno uša u splitske škole, i to je buknulo: svi mladići i cure iz škole su ušli u SKOJ."

U kratkim hlačama u partizane

U četvrtoj epizodi povijesni događaji se zgušnjavaju: stiže 1941. godina, Hitler osvaja Europu, a 22. lipnja, na Lovrin 21. rođendan, nasrće i na SSSR. Mjesec i pol ranije, 7. svibnja, točno na dan svetog Duje, u tupinolomu na južnim padinama Marjana formira se 1. udarni odred, a Lovre je među šezdesetoricom njegovih pripadnika, koji tom prilikom polažu zakletvu: "U ime naroda zaklinjem se da ću se boriti protiv fašističkih okupatora i njihovih slugu za slobodu svoga naroda i dati sve svoje snage, a ako ustreba i život." Tu naš junak prolazi obuku iz rukovanja pištoljem i bombama, i čeka poziv na ustanak.

Južne padine Marjana gdje je položilo zakletvu 60 drugova 1. udarnog odreda, začetnika budućih udarnih grupa i izvorište prvih boraca partizanskih odreda (FOTO: ratnakronikasplita.com)

Konačno, Tito i Komunistička partija podižu ustanak, prvi splitski ilegalci odlaze u partizane, ali Lovre, usprkos svojoj velikoj želji, nije među njima: s obzirom da je pekar, Partija mu naređuje da ostane u Splitu i peče kruh za ilegalce. Teškom mukom pristaje na tu direktivu: utjehu mu pruža činjenica da je određen za šefa jedne od udarnih grupa, zaduženih da u gradu izvode diverzije i sabotaže protiv Talijana i ustaša.

Ipak, nekoliko mjeseci kasnije i Lovre odlazi u partizane, i to u kratkim hlačama, odnosno u radničkom "trlišu" i majici bez rukava. Ta neobična odjevna kombinacija, apsolutno nepodesna za odlazak u šumu, posljedica je činjenice da je dan ranije, prvi i jedini put u životu, Lovre obukao crnu fašističku košulju.

Ovako ispričano, stvar izgleda čudno i nategnuto, ali sve se može objasniti.

Tih dana na Rivi se održavala fašistička tribina, na koju je bio pozvan i Mussolinijev guverner za Dalmaciju Giuseppe Bastianini. Lovre dobija dvije bombe i partijski zadatak da ubije Bastianinija: u dućanu na Voćnom trgu na očeve bonove kupuje dvije crne košulje, za sebe i drugog člana udarne grupe Tihu Brajkovića, te dvojica skojevaca dan uoči fašističkog skupa na jedan tavan na Rivi sakrivaju bombe i pištolj. Plan je da se u crnim košuljama utope u fašističku masu, popnu na tavan i odozgo bace bombe na tribinu, a ako Bastianini preživi, da ga upucaju pištoljem.

Stvar je, međutim, krenula po zlu: dok su se penjali na tavan, netko ih je vidio i prijavio Talijanima. Dvojica skojevaca u zadnji čas su uspjeli umaći, ali su Talijani našli i bombe, i pištolj i bonove na ime Lovrina oca, te su odmah zaključili tko je taj mangup koji je htio ubiti njihova guvernera. Istu večer došli su u Lovrinu kuću da ga uhapse, ali ga nisu našli, jer je on nešto ranije, odjeven u spomenuti radnički "trliš" i majicu bez rukava, krenuo otvoriti pekaru. Čuvši da Talijani dolaze, uspio se skloniti na krov susjedne kuće. Evo što je vidio s krova:

"I vidim kako mi Talijani hapse cilu familiju. Uhapsili su mi oca, majku, babu, dida, strinu, brata od devet godina, curu i njene tri sestre. Došli su po mene, i kad me nisu našli, uhapsili su sve njih. I ja sam u toj robi direktno otiša u partizane."

Ustaše mu ubile majku

Otišao je ravno na Mosor, kod legendarnog splitskog komunista i komandanta Vicka Krstulovića, koji je na toj planini iznad Splita okupio i organizirao prve oružane partizanske formacije: Lovre postaje član Prvog srednjodalmatinskog odreda, a potom i Prve dalmatinske brigade. Nije tada mogao znati da će mu u talijanskom zatvoru djed umrijeti od gladi (bizaran i tragičan kraj života za čovjeka koji je osnovao obiteljsku pekaru), niti je mogao znati da će mu zbog njegova odlaska u partizane ustaše ubiti majku: tu mu je vijest kasnije donio brat u partizane, i to je, prema vlastitom Lovrinom priznanju, bio najteži trenutak njegova života.

Borci Prve dalmatinske brigade (FOTO: Wikiwand)

Time smo već ušli duboko u petu epizodu TV-serije, koja bi se morala baviti Lovrinim impresivnim ratnim putem: od razbijanja njemačko-ustaškog garnizona u Livnu i oslobađanja područja do Bihaća, preko borbi u srednjoj Bosni i čudesnih epopeja na Neretvi i Sutjesci, sve do konačnog oslobađanja Splita i Dalmacije, te trijumfalnog ulaska u Trst u finišu rata.

Ta bi peta epizoda svakako morala početi scenom prve Lovrine borbe, na planini Moseć, koja u sebi ima snažan komični element: "U prvoj borbi nisam zna napunit pušku. Jer sam u Splitu bija obučen za bombu i pištolj, a s puškom ništa nisam zna. A bilo me sram pitat drugove, pa sam u toj prvoj borbi sta iza stine i samo čeka da nekoga udrem kundakom. I tuka sam se cili dan praznom puškom, a municija u džepu."

Kad bi novinarima prepričao tu scenu, Lovre bi obično, ne bez ponosa, dodao: "I na kraju sam, od onog koji na Moseću nije zna napunit pušku, iza rata posta profesor taktike i operatike na Vojnu akademiju u Beogradu."

Ali polako, opet žurimo: profešura na beogradskoj Vojnoj akademiji dolazi u sedmoj epizodi, a mi smo još uvijek u petoj, koja prati Lovrine ratne putešestvije. Dramsko težište ove epizode neizostavno bi morala biti legendarna Bitka na Sutjesci, odnosno njemačka operacija "Schwarz" koja je za cilj imala potpuno uništenje partizanskog pokreta, skupa s Vrhovnim štabom. Način na koji je Lovre preživio Sutjesku – koju dočekuje kao komandir voda u Trećoj dalmatinskoj brigadi – spada u onu zaboravljenu Ripleyevu žurnalističku rubriku "Vjerovali ili ne". Pođimo redom.

Tifus na Sutjesci

Prije svega, Lovre je na Sutjesci obolio od pjegavog tifusa i završio u ešalonima Centralne bolnice, koju je štitila Treća udarna divizija na čelu s komandantom Savom Kovačevićem. Ako nekog zanimaju simptomi pjegavog tifusa, Lovre je to plastično dočarao:

"Kad sam tifus ima, meni je mater došla na konju i donila mi bilu kafu. I ja jašem na konju i nosim na samaru dvi vriće voća šta mi je mater dala. I ja sam jeo to grožđe i jabuke, pio bilu kafu, a nigdi grožđa ni kafe, ni matere..."

Taj 13. lipnja 1943. godine bio je najteži dan Bitke na Sutjesci. U pokušaju proboja fašističkog obruča poginuo je komandant Sava Kovačević, a Centralna bolnica našla se odsječena od glavnine partizanskih snaga. Uslijedio je masakr ranjenika, kao najtužnija epizoda ove legendarne bitke: većinu ranjenika koje su partizani koji mjesec ranije spasili na Neretvi - uz natčovječanske napore i ingeniozni Titov trik s rušenjem posljednjeg mosta kod Jablanice - na Sutjesci su pobili Nijemci. O razmjerima tragedije govori podatak da je među sedam tisuća mrtvih partizana na Sutjesci bilo i tri stotine partizanskih bolničarki.

Partizanske snage u maršu na Sutjesci (FOTO: Wikiwand)

Nakon pogibije Save Kovačevića, borci Treće divizije pokušali su, skupa s ranjenicima, proboj iz Vučeva prema Tjentištu, te se u jednom trenutku na platou ispod planine Zelengore skupilo oko tisuću ranjenika i tifusara, a među njima i Lovre. Njihov položaj, blago rečeno, bio je bezizlazan.

"Tu nas je okupio neki komandir Smokva i nas 50 se naoružalo, ja sam ima dvi bombe, i mi u juriš na Nijemce. A tamo proplanak, čistina, pet njemačkih oficira nešto bahato priča, među njima jedna žena. A okolo vojnici s psima. I komanda "Juriš!", a ja bacim jednu bombu baš na njih pet. I vojnici krenu na nas, preživilo nas je desetak, raspršimo se i ja ostanem sam. Vratim se na onaj plato, kod onih iljadu ranjenika i tifusara, a oni svi mrtvi: vidiš samo hrpe tjelesa, Nijemci ih sve pobili rafalima. I ja se nađem, a već pao mrak, među pobijenim i poklanim drugovima. I ja se zavučem ispod njih, da zavaram njemačke pse. Stavio sam ruke i noge mrtvih preko sebe i zaspao."

Na ovom mjestu Lovrine priče novinarima bi obično ispao diktafon iz ruke, od zaprepaštenja. Jer svakom bi se nametnulo isto pitanje: kako, zaboga, čovjek može zaspati u takvim okolnostima?

Zadnja bomba na Zelengori

"Ne znam kad sam u životu tako spavao, dokasno. Od umora", odgovarao bi Lovre, i nastavljao priču: "Probudili me psi, dva njemačka psa oko mene, vidim siluete desetak vojnika, pričaju njemački. Psi skaču, osjetili su da je neko živ. I vojnici počnu probadat bajunetima tijela mojih drugova. A ja imam još jednu bombu i razmišljam šta da učinim, jer se ovaj već nageo s bajunetom da probode ove iznad mene."

Bio je to trenutak u kojem se obični ljudi opraštaju od života, pa bi režiser ove serije na ovom mjestu mogao ubaciti niz nepovezanih kadrova sa sličicama iz Lovrinog dotadašnjeg života: idilično djetinjstvo u bogatoj kući, presudni sendvič sa slaninom i gladni pogled vršnjaka Luke Siriščevića, mahanje parolom "Kruha i rada!" na demonstracijama protiv kralja Aleksandra, boravak u zatvoru, polaganje antifašističke zakletve na Marjanu, neuspjeli atentat na fašističkog guvernera Bastianinija, hapšenje čitave obitelji pred njegovim očima, odlazak u partizane u "trlišu" i majici bez rukava, prva borba u kojoj nije znao napuniti pušku, tifusarska halucinacija mrtve majke koja mu na konju donosi bijelu kavu...

A potom bi se kamera vratila u realnost, na krvavi plato ispod Zelengore: 23-godišnji Lovre Reić leži ispod mrtvih tijela svojih drugova, nazire njemačke vojnike koji bajunetima probadaju ta tijela iznad njega i razmišlja što da uradi s tom zadnjom bombom koju drži u ruci: da je baci ili da je ne baci?

Vjerojatno treba mnogo filmskog znanja da se vizualno predoči dilema koja je u tim trenucima razdirala Lovru: ako baci bombu, ubit će nekoliko Nijemaca, ali će ostali potom ubiti njega, i onda više neće biti u prilici da nastavi borbu protiv fašista i osveti sve te mrtve drugove ispod čijih tijela se sklonio. Što učiniti u toj nemogućoj situaciji?

Nijemci ubijaju ranjenike na Sutjesci (FOTO: Wikivand)

"I onda sam reka sâm sebi: 'Ne! Ako te ubode, izdrži ubod i ostani živ da možeš osvetit drugove!' I Nijemci otišli, nisu me pogodili, i ja opet zaspem."

Na ovom mjestu Lovrine priče novinarima bi i po drugi put ispao diktafon iz ruke: ama, čovječe, kako si ponovo mogao zaspati u tim okolnostima?

"Umor. Teški, teški umor. Probudilo me sunce oko devet sati, već se osjećao miris krvi i smrti mojih drugova."

Torbica s krvavim žitom

Lovre se tada izvukao iz mrtvačkog klupka i popeo na obližnje stablo, na kojem je proveo cijeli idući dan i noć, jer nije znao hoće li se Nijemci vratiti. Čitavo vrijeme u ruci je držao onu zadnju bombu: ako se Švabe vrate i ugledaju ga na stablu, skupo će prodati svoju kožu. Međutim, kako su mu se od umora i psihičke napetosti ruke ukočile, bomba mu je u jednom trenutku ispala iz ruke i pala ispod stabla. Da je eksplodirala, ovog teksta ne bi bilo, jer bi Lovre Reić tada bio jedan od sedam tisuća poginulih na Sutjesci. Ali valjda je i bomba osjetila da bi bilo nepravedno da sada eksplodira, nakon svega što je taj čovjek prošao.

Napokon, sljedećeg jutra Lovre je sišao sa stabla.

"Spustio sam se do rijeke Sutjeske, oprao se i krenuo prema jugozapadu. To je bilo ispod položaja na Barama, tu sam našao mrtvog borca kome je krv ušla u torbicu, a torbica puna žita, i ta je krv smočila i smekšala tu tek proklijalu pšenicu, i to mi je krvavo žito bilo prva hrana nakon desetak dana."

Ovdje valja napomenuti da je o kalvariji na Sutjesci Lovre nakon rata napisao i dvije knjige: "Tifusari" ("Epoha", Zagreb i "Borec", Ljubljana) i "Epopeja Sutjeske" (Nakladni zavod Marko Marulić, Split, 1973.).

Nakon Sutjeske Lovre sa svojom jedinicom do kraja rata bilježi brojne vojničke uspjehe. S ponosom je isticao kako su njegovi borci početkom prosinca 1944. godine prvi ušli u Knin, koji su branile dobro utvrđene i brojne njemačke snage (213. i 373. divizija), pod čijom komandom se protiv partizana borilo i pet-šest tisuća četnika te nekoliko tisuća ustaša i domobrana. 

"Dvi-tri iljade četnika smo pobili, a ostale su izvukle ustaške snage. Ustaše su ih nahranile, naoružale i dovele do Karlovca", kazivao je Lovre desetljećima kasnije.

Kao komandant Prvog bataljona X. brigade XX. Dalmatinske divizije Lovre u travnju 1945. godine sudjeluje i u oslobađanju Gospića, a potom slijedi bjesomučni marš do Trsta, kako bi se ispunilo naređenje Vrhovnog štaba da se u Trst uđe prije Engleza. Treba li reći da je Lovre to naređenje izvršio?

Partizanske jedinice u Trstu (FOTO: freeterritorytrieste.com)

"Nisu se nadali u Vrhovnom štabu da ćemo doć u Trst prije Engleza. Saveznici su mislili da će prije nas uć u Trst i doć do Rijeke i Ljubljane, pa odatle dijelit Jugoslaviju. Ali podcijenili su nas. Našu XX. diviziju povjesničari su opisivali kao dinamičnu, manevarsku, razbijačku, i moji su borci bili u Trstu 1. maja u 01.30, a Englezi su došli tek sutra navečer. A tu noć je padala kiša ka nikad u životu, tako gusta da nisi moga disat. Ušli smo u zgradu Univerziteta, a sutra smo osvojili zgradu Tribunala di je bija bataljun sa 700 Nijemaca. Moji su borci prvi ušli i zadnji izašli iz Trsta."

Zamalo izazvao rat s Englezima

U Trstu je opet došla do izražaja prgava Lovrina narav, zbog koje je zamalo izbio novi međunarodni rat, ovaj put protiv Saveznika. To bi mogao biti glavni sadržaj šeste epizode TV-serije, koja bi mogla početi Lovrinim evociranjem uspomena na te dane:

"Englezi su to jutro pomakli rampe i table za 200 metara. I mene zove Duje, komandir prateće čete iz Sinja, i javi mi to, a ja njemu: 'Dobro, koliko si ih pobija?'"

Komandir Duje zbunjeno je odgovorio da nije pobio nikoga, nego da je došao po njegove, Lovrine upute: što da se radi? Ipak su to Saveznici.

"I ja izađem na teren i vidim: bogati, ukrali su 200 metara Jugoslavije. I ja na konju u njihov štab, bilo njih 15 oficira, a ja i moj kurir sa šmajserima. I meni ti tu padne ono splitski, mulački, kako ću ih zajebat. I ja se sitim šta je njima najsvetije: kraljica. Ne smiš ti napisat kako sam im sve izbeštima kraljicu. I onda im dam ultimatum od uru vrimena da vrate rampu. Bilo je sedam i kvarat, i dâ sam im rok do osam."

Britanski oficiri prethodno su oko rampe postavili tenkovsku jedinicu, tako da u početku vjerojatno i nisu previše ozbiljno doživjeli Lovrine riječi. No kad su uočili Lovrin vojnički manevar, počeli su razmišljati.

"Odma sam rasporedija svoj protutenkovski vod među engleske tenkove, po dvi granate na svaki njihov tenk, imali su 18 tenkova. I dogovorim s borcima, ako u osam ispalim crvenu signalnu raketu, idemo u juriš na njih. I dođe osam, taman oću naredit kuriru da ispali raketu, kad čujem da se pale motori – povlače se Englezi, vraćaju rampe i table nazad. Kad su vidili da smo mi spremni zgazit i njih i Amerikance i Boga, vratili su se u kasarne."

'Drugovi, ja više ne pripadam vama'

Drugi svjetski rat napokon je završio, što znači da počinje sedma epizoda TV-serije, koja obuhvaća razdoblje od prvih dvadeset poslijeratnih godina: Lovre završava najviše vojne škole i postaje profesor na Vojnoj akademiji u Beogradu, gdje predaje taktiku i operatiku. Iz tih godina najradije se sjećao posjeta visokih američkih i sovjetskih oficira, kojima je rado tumačio partizanske taktičke driblinge iz bitaka na Neretvi i Sutjesci: s velikim bi zadovoljstvom opisivao zapanjena lica tih stranih generala, nakon što bi shvatili iz kakvih su se gubitničkih početnih pozicija partizani uspjeli izvući.

Split šezdesetih godina prošlog stoljeća (FOTO: skyscrapercity.com)

Lovrina vojna karijera prekinuta je relativno rano, 1966. godine: umirovljen je u naponu snage, u svojoj četrdesetšestoj, čemu je kumovala njegova već opisana narav, zbog čega je ostao jedan od rijetkih boraca Narodnooslobodilačkog rata koji je dobio sva tri partizanska ordena za hrabrost, a da nije proglašen Narodnim herojem. Time se objašnjava i činjenica da su svi njegovi ratni drugovi – oni koji su u ratu stekli isti čin kao i on – kasnije dogurali do general-pukovnika, dok je on u mirovinu otišao kao "običan" pukovnik. Kad bi ga se pitalo o tome, samo bi promrmljao da ga je mučila nostalgija za Splitom.

Osma epizoda, dakle, opet se događa u Splitu i Dalmaciji. Nakon umirovljenja Lovre s bratom Stankom u Starom Gradu na Hvaru otvara pekaru koju ubrzo preseljava u Split, u Tolstojevu ulicu, te je vodi sve do sredine devedesetih, kada je prodana.

U toj osmoj epizodi naglasak bi morao biti na 1989. godini, kada Lovre – u osvit velikih društvenih promjena – napušta Savez komunista Hrvatske, partiju kojoj je bio odan od mladosti.

"Ja sam iz Partije izaša još 1989., na Gradskoj konferenciji Meje. Na toj konferenciji razrađivao se tekst o društvenim i privrednim reformama. I vidim – ne paše mi. Kakve društvene reforme, koje, oćemo dovest HDZ i kapitalizam, šta? A oni meni da je to došla direktiva iz Centralnog komiteta. I tada napustim Partiju. Reka sam im: 'Više ja ne pripadam vama.'"

Razočaran u politiku Ivice Račana, Lovre vjeru poklanja Stipi Šuvaru, u čijim stavovima prepoznaje svoje mladenačke ideale: učlanjuje se u njegovu Socijalističku radničku partiju (SRP), gdje ostaje do zadnjeg dana. Kad bi ga pitali: "Zašto baš SRP?", odgovarao je vazda jednako: "Jer su jedini protiv kapitalizma."

Ovdje treba dodati da je posljednjih godina, otkad se na hrvatskoj političkoj sceni pojavila antikapitalistička Radnička fronta, Lovre izražavao velike simpatije prema toj stranci, koju čine mahom mladi ljudi.

'Dođe mi žao šta nisam poginija na Sutjesci'

Deveta, pretposljednja epizoda TV-serije prikazuje Lovru u vremenu kad jedna zalutala predsjednica miče Titovu bistu s Pantovčaka, o čemu je Lovre, dakako, imao svoje mišljenje:

"To je ljudska i narodna sramota, poništenje ljudskog dostojanstva. Tito je vodio zemlju u najtežim vremenima svijeta i uspio da se njegov narod nađe među četiri velikana svijeta – SSSR, Amerika, Engleska i Jugoslavija. Bili smo četvrta, ne fizička sila, ali moralna snaga u Drugom svjetskom ratu, gdje su izginuli milijuni, i ti si imao tog vođu, a sad ga mičeš. Ja to ne mogu razumjeti..."

Još je manje razumijevanja Lovre imao za revizionističke magarce koji su državnu degradaciju Titove ličnosti pokušali iskoristiti za uklanjanje antifašizma iz Ustava Republike Hrvatske i promociju ustaškog pokreta kao tobožnjeg izraza "volje hrvatskog naroda". Takve je pokušaje Lovre žestoko osuđivao:

"Meni je Nijemac bija okupator. A šta mi je bija ustaša, nego livo i desno krilo tog poretka. Nisu Pavelić i ustaše oslobodili Split i Hrvatsku, nego Tito i partizani. Sramota je da takve bljuvotine izlaze u našem vrimenu. To je duboko nemoralno, a i to je preblaga ocjena."

Micanje Titove biste ohrabrilo je i ljude iz polusvijeta, koji su to doživjeli kao zeleno svjetlo za nastavak hajke na partizane, što je Lovri, sada već čovjeku u dubokoj starosti, iznimno teško padalo. O tome je u javnosti progovorio 2015. godine: "Žao mi je šta nemam 20 godina, onda bi zna šta ću, ali imam 95. To je ljudska sramota, da smo se iz jedne časne zajednice survali u ovo danas, u pobjedu ljudskog egoizma i pohlepe. Kad vidim ovo danas, dođe mi žao šta nisam poginija na Sutjesci, šta me onaj Švabo nije proboja bajunetom. Eto."

Lovre Reić, 1920. - 2017. (SCREENSHOT: Documenta)

No Lovre ni tada nije klonuo duhom, niti je pokazivao znakove staračke nemoći. Sve do tri mjeseca pred smrt vozio je automobil, kao drugi najstariji šofer u Hrvatskoj s aktivnom vozačkom dozvolom: jedini stariji vozač u zemlji (svega tri mjeseca) bio je njegov partizanski sudrug Josip Manolić, koji je, za razliku od Lovre, nakon 1990. godine skrenuo s Titova puta.

40 dana bez Anke

Neshvatljiva fizička vitalnost omogućila je Lovri da i duboko u desetom desetljeću života ostane politički aktivan: ne samo što je do smrti javno istupao i u intervjuima dosljedno zastupao svoja antifašistička i ljevičarska uvjerenja, već je i na parlamentarnim izborima krajem 2015. godine, u svojoj 96. godini, bio na listi SRP-a u X. izbornoj jedinici, kao uvjerljivo najstariji kandidat u cijeloj Hrvatskoj. Tada je dao i svoje posljednje intervjue:

"Da sam tija bit kapitalist, moga sam i prije Drugog svjetskog rata. Ja sam bija iz imućne obitelji: moji su imali pekaru, dućan, vinograde, kuće za iznajmljivanje, ali ja sam 1938. uša u SKOJ i krenija putem ljudskosti, a ne putem kapitalizma. Šta će mi to bogatstvo ako su drugi ljudi gladni i ne mogu dostojanstveno živit. A to je kapitalizam. Kakvo je to društvo?"

Ni tada, u tim zadnjim javnim istupima, nije propuštao naglasiti kako socijalizam smatra najhumanijim društvenim sistemom:

"Socijalizam je društveno najpošteniji program, to su moji ideali od djetinjstva, i neću pod stare dane minjat svoje ideale. Mi smo na svetog Duju 1941. kao prvi u Jugoslaviji dali zakletvu za borbu protiv fašizma i kapitalizma, cili život sam se borija protiv toga i borit ću se do kraja života."

Konačno, stižemo do posljednje, desete epizode serije o životu ovog neponovljivog čovjeka. Ta epizoda pokriva Lovrinih zadnjih 40 dana, kad je ostao bez svoje životne ljubavi Anke, koja je godinama bila teško bolesna i nepokretna, pa se on brinuo o njoj i vodio kućanstvo, kao da je mladić, a ne stogodišnji starac.

Iznimna emocionalna vezanost za Anku dala se naslutiti već iz jednog intervjua iz 2015. godine, kad je na pitanje o svom zdravstvenom stanju odgovorio potištenim tonom: "Bio sam dobar do prije godinu, a onda sam onemoća, smrša 12 kila." Slijedilo je logično pitanje: "A što vas boli?", na što je Lovre ostao iskreno iznenađen: "Mene? Ne boli mene ništa, nego mi ženu boli, završila je u bolnicu, pa sam ja smrša od muke."

Stoga su se njegovi prijatelji i poštovatelji, nakon što je sredinom lipnja ove godine Anka umrla, odmah pobojali za Lovru. Bili su u pravu: u danima bez Anke Lovre ih je nazivao i govorio im da više ne želi živjeti. Uzaludna su bila nastojanja da ga se utješi i ohrabri: prekaljeni revolucionar nije više vidio smisao. Uslijedio je lom kuka i odlazak u bolnicu, gdje je dobio upalu pluća, koja ga je na kraju dokusurila.

Da je Anka bila živa, Lovre bi tu upalu pluća pojeo za doručak i zalio rakijom od oraha, koju je sâm spravljao za svoje goste. Ovako mu se više nije dalo živjeti u svijetu u kojem svak jede svoju slaninu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/Documenta