Većini će prva asocijacija na Sarajevo, ako izuzmemo ćevape i pite, biti multikulturalnost. Sjest će tu negdje i ona poznata mantra o tri bogomolje na nekoliko stotina metara, ali to je samo površina. Da je doista tako, da je ta multikulturalnost nešto što se živi, a ne samo spominje, onda Sarajevo ne bi bio posljednji glavni grad od Vardara pa do Triglava, u kojem se očekuje održavanje prve Povorke ponosa. S tim bi se Sarajevo odavno dičilo. Ipak, treba imati razumijevanja i to više nego za bilo koji drugi grad jer nijedan od gradova, ne samo u ovom našem podneblju, nego i šire nije bio pod tako strašnom opsadom gotovo pune četiri godine. 

Ali prošle su od tada 24 godine i narasle su neke nove generacije koje su rođene u vrijeme opsade ili nakon nje. Nemoguće je i nije poželjno oslobađati ih tog tereta makar ga nosili kao opomenu, ali oni bi trebali biti i ti koji će postaviti Sarajevo na neku drugačiju mapu svijeta. I nije da nisu pokušavali. Kad govorimo o Povorci ponosa u Sarajevu nemoguće je ne sjetiti se pokušaja organiziranja LGBT manifestacija koje su ugušene nasiljem. 

Poznato je da su 2008. godine na otvaranju Queer Sarajevo Festivala napadani učesnici, novinari, a da je nasilja bilo i na ulicama, nakon što je otkazano otvaranje festivala u Likovnoj akademiji. Šest godina poslije 14 maskiranih osoba napalo je goste i gošće drugog po redu Festivala “Merlinka” u Art Kinu Kriterion. 

Lejla Huremović, članica organizacionog odbora prve bosanskohercegovačke povorke ponosa koja bi se u Sarajevu trebala održati 8. septembra, za Lupigu ističe da su ti slučajevi na kraju ipak procesuirani. Djelomično.

"Vjerujemo da policija može da kontroliše potencijalne nasilničke grupe, te da uopšte ne dopusti bilo kakvo kontra okupljanje koje može biti nasilno" - Lejla Huremović (FOTO: lgbti.ba)

“Ustavni sud Bosne i Hercegovine je djelomično usvojio apelaciju Udruženja Q za promociju i zaštitu kulture, identiteta i ljudskih prava queer lica, te je utvrdio povredu prava na slobodu okupljanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije. Također je donesena i presuda u slučaju napada na festival queer filma "Merlinka" u Sarajevu, kojom je Ustavni sud BiH donio odluku kojom je potvrđeno da su vlasti Kantona Sarajevo prekršile pravo na slobodu okupljanja LGBTI osoba tako što nisu obezbijedile sigurnost učesnika/ca na Festivalu "Merlinka" 2014. godine. Ustavni sud potvrdio je i da su vlasti propuštanjem da osiguraju sigurnost učesnika/ca, ali i da provedu temeljnu istragu i sankcionišu počinitelje nasilja, prekršile i zabranu podvrgavanja mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju, odnosno da su omogućile da se na Festivalu desi homofobno i transfobno nasilje", objašnjava nam Lejla Huremović.

Dakle, formalno jesu procesuirani, ali suštinski nisu jer napadači nisu odgovarali što je ohrabrujuća okolnost za svakog budućeg napadača pa su homofobni napadi, ali uglavnom sporadični, nastavljeni do danas. Njih možemo sagledavati u okvirima do sad napisanog, kao i u kontekstu nove situacije jer je po prvi puta u Sarajevu najavljena Povorka ponosa. Nove kantonalne vlasti, koju čini šest stranaka, a među njima nije do sada uglavnom vladajuća Stranka demokratske akcije (SDA), donijele su tu odluku i samim time sebi zamakle omču oko vrata. Da, suluda je ta metafora, ali tako je. Preciznije, omču su pripremili, a za vrat im je zatakli politički protivnici iz SDA za početak ovim priopćenjem: 

“Smatramo da u društvu kakvo je naše, koje njeguje temeljne vrijednosti i uz sve veće izazove savremenog doba nastoji sačuvati porodicu, javne parade i povorke LGBT osoba ne treba organizirati, jer će se time samo produbiti jaz između ljudi različitih shvatanja, a ljudska prava neće dobiti novu vrijednost”, poručili su iz te stranke. 

Frustraciju je dodatno pojačala i odluka da se na čelo kantonalne televizije, odnosno Televizije Sarajevo, kao direktorica postavi Kristina Ljevak, poznata novinarka, urednica u izdavačkoj kući Buybook, ali i odavno prepoznata kao aktivistica za prava LGBT populacije. 

“Ode Mevludin, dođe Milorad. Ode Selim, dođe Vera. Ode Hajrudin, dođe Vlastimir. Ode Edina, dođe Kristina”, na nekoj od društvenih mreža napisala je Samra Ćosović-Hajdarević, zastupnica SDA u skupštini Kantona Sarajevo, po imenovanju Kristine na mjesto VD direktorice TVSA. Gospođa Ćosović-Hajdarević se prethodno negativno očitovala i na odluku o održanju Povorke, a samim time neupućenom je čitatelju jasno otkrila o kakvoj se osobi i o kakvoj se stranci radi.

Uglavnom politički nebitna članica SDA javno bez rukavica iznosi ono što u njenoj stranci misle - "Idite negdje drugo" (SCREENSHOT: Facebook)

Tako su zataknutu omču iz SDA dodatno pritezali, a ujedno je poslan i signal da su svi koji podržavaju održavanje Povorke legitimne mete, barem što se tiče SDA. Kristina je napadana zbog imena, pogrešne vjeroispovijesti, iako se na nju ne poziva jer se smatra ateistkinjom, ali i zbog toga jer je žena, kao i zbog svog aktivizma. 

„Napadi na mene kao nemuslimanku ili ateistkinju i komunistkinju i LGBT aktivisticu dolaze iz istih izvora tako da ih ne možemo niti trebamo razdvojiti. Njihov odnos je isti i prema Romima i osobama s invaliditetom i psima lutalicama. Sve bi oni nas zatvorili“, kaže za Lupigu Kristina Ljevak objašnjavajući da kad se “odlučite posvetiti LGBT aktivizmu onda ste negdje spremni da prihvatite posljedice, posebno zbog toga što znate da živite u homofobnom, heteropatrijarhalnom i retrogradnom bh. društvu".

"Na prebrojavanje krvnih zrnaca nisam bila spremna i to je naravno zaboljelo. Ponoviću ko zna koji put, moje i njihovo Sarajevo se ne dodiruje na svu sreću. Moje je ono koje ugošćava najznačajnije svjetske pisce, moje je ono u kojem se u nominalno bošnjačkoj kući osjećam kao u vlastitoj. U mom Sarajevu nažalost ima toliko ljudi kojima je stradalo pola porodice ili su kao djeca bili u srpskim logorima, ali među tim ljudima koji su mi prijatelji/ice nisam osjetila ni zrno mržnje ni potrebe za osvetom. Kada je krenuo linč možda je jedna od najvažnijih poruka podrške koje su stigle bila od prijatelja, pripadnika Specijalne jedinice u odbrani Sarajeva i koji je rekao da nikada ne smijem zaboraviti da su prave patriote uz mene, ako već moram i u kontekstu patriotizma i nepatriotizma govoriti. A riječ je o ljudima koji su iz sarajevskih ljetnih bašti i leviski otišli, baš u tim leviskama, da brane grad i koji imaju pravo također da mrze. Ovaj užasni rat, osim što je bio rat za kapital, bio je rat između urbanog i ruralnog i vidimo ko je pobijedio", smatra Kristina Ljevak. 

Jedan od prvih beogradskih pokušaja (FOTO: media-diversity.org)

Možda je dobivena bitka, ali rat definitivno nije. Situacija je loša i to je teško poreći, ali podrška koja stiže organizatorima Povorke ublažava takvu lošu situaciju, što nam potvrđuje i Lejla Huremović. 

“Ispostavilo da smo dobili neočekivano mnogo podrške i mislim da je iz te perspektive važnije fokusirati se na podršku nego na izjave koje idu u smjeru da se otkaže ili ne organizuje jedan politički skup koji nam je Ustavom zagarantovan i kroz koji se, kao i svaka druga ugrožena grupa u društvu, borimo za naša ljudska prava", kaže nam članica organizacionog odbora najavljene Povorke ponosa. 

Na samom početku naveli smo kako novu kantonalnu vlast čini šest stranaka. Jedna da odustane zbog pritisaka ili neke nove vrste dogovora s, recimo, SDA, samo održavanje Povorke bilo bi upitno. Iskustva, prije svega iz Srbije, govore da se slaba vlast često znala dodvoravati “ulici”. Tek nakon dolaska Aleksandra Vučića na čelo, što je na prvu ruku paradoks, Parada je u Beograda postala redovna pojava. I to samo zato jer je Vučić uspio obuzdati “ulicu” i staviti je u svoju službu jer mu tako odgovara. Toliko daleko je mogao otići da je na čelo vlade postavio deklariranu lezbijku, Anu Brnabić. Takva situacija je relaksirala odnose i Parade su postale redovna pojava, ali bi istovremeno mogla ostaviti veće posljedice po prava LGBT populacije nego što im može činiti dobro. Ipak, nama je sada u fokusu Sarajevo gdje imamo drukčiju situaciju. 

“Tužno je što smo posljednja prva povorka u zemljama bivše Jugoslaviji", iskreno će Kristina Ljevak koja je dobro upoznata sa istorijatom povorki na području Jugoslavije. Optimizma joj ipak ne manjka. 

"Trenutno, uz sve strahove zbog eventualnog izostanka podrške, želim samo da mislim na sva sretna lica tokom i nakon Povorke, na drugarice i drugove koji kao i ja deset godina pokušavaju da se izbore za dostojanstvo i uvažavanje LGBT osoba i za prava LGBT osoba. Urađeno je jako mnogo i treba i o tome govoriti. Ovo je isključivo test za društvo, a ne za LGBT akitiviste/ice. Organizacioni odbor Povorke ponosa već je, žargonski rečeno, prekucao. Od tih ljudi treba učiti i ne samo u oblasti aktivizma", rezimira Ljevak. 

"Ovo je isključivo test za društvo" - Kristina Ljevak (FOTO: Facebook/Kristina Ljevak/Dženat Dreković)

Ono što je identično, kao i u slučajevima drugih gradova, su protivnici održavanje Povorke. Kada govorimo o BiH često ćemo naići i na jedinstvo među protivnicima. Pomalo ironično možemo zaključiti i da je to jedan od rijetkih segmenata u kojem BiH kao multinacionalna država funkcionira. Ali nije to jedinstvo samo među različitim nacijama, nego je i međugeneracijsko, ističe Kristina Ljevak. 

“Opasno je što su i veterani i podmladak isti. Tužno je što odlaze oni koji su nama bili svjetionici. Mnogo se teže boriti kad znaš da u toj borbi nema jednog Predraga Lucića ili Borke Pavićević, a da ti se generacijski saborci i saborkinje sve češće pakuju i odlaze te da ih viđaš jednom godišnje ako imaš sreće. Desnica je neuporedivo bolje organizovana od ljevice, ako govorim o 'našem prostoru'. Gledala sam nedavno emisiju u kojoj su gostovala tri mlada desničara. Uplašilo me je njihovo obrazovanje. Oni se ne takmiče ko je veći desničar, što se, mislim, na lijevoj strani često desi. Najsimpatičniji mi je primjer nedavne situacije u kojoj se uz sve ovo ludilo koje me snašlo dovodilo u pitanje to da li sam dovoljno feministkinja. 'Ajmo se svi valjati u blatu, tako je najbolje, što bi rekla jedna naša zajednička drugarica", govori Ljevak.

Nema, međutim, straha da bi Povorka mogla biti otkazana, unatoč pritiscima, koji kako se približava 8. septembar, postaju sve brojniji. Barem tako kaže Lejla Huremović. 

"Ne postoji strah, budući da već dugo radimo sa MUP-om Kantona Sarajevo. Odavno smo dobili saglasnost od Ministarstva saobraćaja za zatvaranje ulica kud će ići povorka. Mi smo povorku najavili pet mjeseci ranije, upravo kako bi bilo dovoljno vremena da nadležne institucije ne naprave greške koje su pravile u prošlosti kada se pokušavalo organizovati javna okupljanja LGBTIQ osoba. Vjerujemo da policija može da kontroliše potencijalne nasilničke grupe, te da uopšte ne dopusti bilo kakvo kontra okupljanje koje može biti nasilno. S druge strane, mi organizujemo mirnu protestnu šetnju Ustavom zagarantovanu i u tom pogledu ne vidimo prostor za otkazivanjem", ubijeđena je Huremović.

Do Povorke ima nešto manje od dvije sedmice. Za skeptike poput gore potpisanog autora dovoljno je to vremena, ali da ne ispadne da to i želim, naprotiv, iskustvo drugih gradova poput spomenutog beogradskog može organizatorima i organizatoricama Povorke biti samo dobra škola. 

Povorka ponosa održava se pod parolom "Ima izać'"(FOTO: lgbti.ba)

"Ogromno je naslijeđe koje imamo iz drugih gradova regiona. Tokom cjelokupne pripreme, a i trenutno, oslanjamo se na iskustvo naših prijatelja/ica koji su organizovali ili koji još uvijek organizuju povorke ponosa. Sa njima smo prolazili sve do najmanjih detalja, od najgorih do najboljih scenarija. Pozitivna je sama činjenica da nas podržavaju i da su tu da beskompromisno pomognu. I svakako će šetati sa nama 8. septembra", ističe Lejla Huremović. 

Za nadati je se da će baš ove godine Sarajevo postati posljednji glavni grad neke od republika bivše Jugoslavije u kojem će se dogoditi prva Povorka. 

"Bosna i Hercegovina, pa tako i Sarajevo, specifični su po mnogo čemu. Nije paradoks imajući u vidu da je LGBTIQ aktivizam u BiH najmlađi od svih u regiji. Iza nas je nesretna i teška istorija posljednjeg rata koja je u mnogome odredila i tok aktivizma", svjesna je i naša sagovornica, članica organizacionog odbora najavljene Povorke ponosa, specifičnosti situacije u Sarajevu i BiH. 

A kad govorimo o Povorci u Sarajevu nemoguće je ne spomenuti simpatičnu činjenicu da je novoimenovani ambasador Sjedinjenih Država u BiH, Eric George Nelson, deklarisani homoseksualac, koji je u Sarajevo došao ove godine, zajedno sa svojim partnerom. To svakako stvara dozu opreza kod protivnika Povorke, posebno što SAD smatraju prijateljskom zemljom. A na to ukazuje i Kristina Ljevak.

"Meni je za početak najvažnije da se na zvaničnim prijemima naš homofobni politički desničarski polusvijet 'sa sve tri strane' mora pozdraviti sa ambasadorovim partnerom na jednak način kako bi to činio da je riječ o partnerici. Veza između novog diplomatskog predstavnika SAD-a i Povorke ponosa ne postoji. Znam koliko dugo traju pripreme i znam da tada niko nije znao ko nam dolazi u BiH. Ne znam koliko može učiniti jedna ambasada pa makar bila ambasada najmoćnije zemlje, ali znam da će se učiniti mnogo ako u drugom redu Povorke budu predstavnici bosanskohercegovačke politike i kompletan diplomatski kor. U prvom redu će biti LGBT osobe. Povorka ponosa za mene je kao popis stanovništva i samo se nadam da neće biti kao onda kad su svi glasali za Reformiste, a pobijedile nacionalne stranke", zaključuje Ljevak.

Da ne budemo toliki pesimisti. Računajmo da će Povorke biti. Pitanje je onda šta nakon Povorke? 

"Povorka ponosa otvara prostor borbe za javni prostor, za izlazak iz ormara, ohrabruje i jača LGBTIQ osobe da autentičnije i bez straha žive svoje živote. Značit će mnogo, ali treba imati u vidu da prva povorka ponosa neće riješiti sve probleme i da je ovo tek početak snažnije i sveobuhvatnije borbe za bolji život LGBTIQ osoba u BiH. Povorka ponosa će doprinijeti razbijanju predrasuda i napokon će ljudi moći vidjeti da postojimo i da se borimo našim identitetima, bez skrivanja, sa licima i tijelima", odgovorila je na to naše pitanje Lejla Huremović. 

Sarajevo je, da ponovimo još jednom, posljednji glavni grad neke od republika bivše Jugoslavije u kojem će se ili u kojem bi se trebala održati Povorka ponosa. Ako već uči na iskustvima drugih nadamo se da će se ova borba iskoristiti i kako bi se ukazalo na probleme drugih diskriminiranih skupina – radnica i radnika, izbjeglica i onih “ostalih” koji ne prihvaćaju raspodjelu koja im se nameće. Jer sve je to jedna borba. Borba različitih ljudi, ali za ista prava. Povorka s tim nikako neće izgubiti, već samo dobiti. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com sa zagrebačke Povorke ponosa