Prostorno planiranje je disciplina koja se, kao rijetko koja druga, sustavno uništava od početaka hrvatske neovisnosti. Glavni razlozi stoje u interesnim skupinama koje u prostornom neredu vide šansu za vlastite profite, a odredbe za red u prostoru shvaćaju kao ograničavanje poduzetničkih i osobnih sloboda. Dio krivnje svakako leži i u prostornim planerima (koji su s vremenom pristajali na sve veće kompromise), kao i u neaktivnosti stručnih udruženja i komora. Zakonski okviri koji reguliraju prostorno planiranje imaju suludo česte izmjene, od kojih je u pravilu svaka gora od prethodne. Ministarstvo koje u svom resoru ima prostorno uređenje najčešće su vodili ljudi koji planiranje uopće nisu razumjeli, a istovremeno su bahato odbijali slušati glas stručnjaka.

OSIJEK U MREŽI INTERESA: Gradi gdje hoćeš, GUP je ionako glup

SPLITSKE PODZEMNE SVEČANOSTI: Veliki vizionari se ne zamaraju s detaljima

Osnivanjem hrvatske države i prelaskom na novo društveno uređenje prostorno planiranje proglašeno je nepoželjnim ostatkom prošlih vremena. Osnovni provedbeni instrument socijalističkog sustava svodio se na nacionalizaciju zemljišta što je omogućilo lagodan rad planera i sjajne domete urbanističke struke koje danas valoriziramo u primjerima planiranih naselja u našim gradovima s pažljivo planiranom društvenom infrastrukturom i skladno oblikovanim javnim prostorima. I dok samo rijetki žale za prošlim vremenima, činjenica je da se prelaskom na novo društveno uređenje uporno odbijalo – sve do danas – uvesti učinkovite sustave uređenja zemljišta i provedbe planova, prije svega sustav urbane komasacije. Došli smo tako do situacije da su suvisle planerske ideje neprovedive, a da se planiranje svodi na zadovoljavanje privatnih i političkih interesa, ili kombinaciju istih. Rezultira to različitim oblicima konflikata u prostoru na koje smo se već navikli, i kao da smo odustali od traženja boljih rješenja.

Ucrtavači tuđih odluka bez pitanja

Rješenja mogu i još uvijek znaju ponuditi stručnjaci za planiranje prostora, ako ih se pusti da rade posao za koji su obrazovani i ako se osmisle i ozakone alati za provedbu planova. To danas u Hrvatskoj nije slučaj pa dobri planovi u pravilu ostaju neprovedivi, a kompromisi (u kojima nerijetko sudjeluju i planeri) rezultiraju lošim prostornim rješenjima.

Prostorno planiranje definira se kao interdisciplinarna djelatnost, koja logično proizlazi iz same činjenice da prostorni plan znači usklađivanje različitih interesa prema mjestu u prostoru i prema načinu njegova korištenja. U hrvatskoj tradiciji prostornog planiranja, koja se naslanja na francusku, germansku i srednjeeuropsku praksu, glavnu ulogu u prostornom planiranju imaju arhitekti specijalizirani za planiranje prostora. Logika takvog pristupa proizlazi iz obrazovanja arhitekata koji se primarno bave prostorom u njegovoj tehničkoj, umjetničkoj i socijalnoj dimenziji. Od projektiranja pojedinačne kuće došlo se do planiranja grada (urbanizma), a onda i do planiranja širih prostora (prostorno planiranje). Arhitekti su od početka svojeg obrazovanja orijentirani prema prostoru, posjeduju za to potrebnu opću kulturu i neophodnu širinu pogleda, dok uz stručnu i znanstvenu komponentu njihovo djelovanje uključuje i kreativni čin stvaranja novih kvaliteta prostora. Urbanističke početnice navode kako su urbanizam i prostorno planiranje istovremeno znanost, tehnika, pravo i umjetnost, a tome može najbolje odgovoriti arhitekt-urbanist.

Struka je prepustila prostorno planiranje nekompetentnim ljudima, neznalicama i opasnim mešetarima, formalno potpisujući „dokumente“ koji često nemaju osnovna obilježja planerske struke (FOTO: Pixabay)

Prema hrvatskom zakonodavstvu odgovorni voditelj izrade prostornog plana može biti osoba koja ima završen arhitektonski fakultet, specijalizaciju i stručni ispit iz područja prostornog planiranja te ovlaštenje Komore odnosno zvanje ovlašteni arhitekt-urbanist.

Nažalost, nerijetki su odnosi u kojima se od planera očekuje samo ucrtavanje odluka koje su donesene na raznim razinama političkog i neformalnog dogovaranja. Onaj tko pristane na takvo ucrtavanje bez puno komplikacija i pitanja, uspješniji je na tržištu ove discipline koja je uglavnom privatizirana nakon što su devedesetih godina uništeni veliki planerski uredi. Puno je primjera u kojima se s pravom može reći kako je struka kapitulirala pod pritiscima političara i moćnih investitora, u nekvalitetnom zakonskom okviru i bez adekvatne potpore komorskih i stručnih udruženja koja su dugo šutjela na događanja u ovom dijelu struke. Arhitekti su kao struka popustili i prepustili disciplinu prostornog planiranja nekompetentnim ljudima, neznalicama i opasnim mešetarima, formalno potpisujući „dokumente prostornog uređenja“ koji često nemaju osnovna obilježja planerske struke.

Zavodi za prostorno uređenje mogu i bez stručnih čelnika

U sustavu prostornog uređenja Hrvatske prostorne planove izrađuju županijski zavodi za prostorno uređenje (osnovani u 20 županija i u Gradu Zagrebu koji ima posebni status) te ovlaštene pravne osobe i ovlašteni arhitekti koji moraju imati posebnu suglasnost za obavljanje poslova prostornog uređenja. Dok su ovi potonji pravne osobe u privatnom vlasništvu, županijski su zavodi javne ustanove koje osnivaju županije i Grad Zagreb. Sve donedavno imali smo i stručno tijelo zaduženo za planiranje na državnoj razini – Hrvatski zavod za prostorni razvoj. Isti je jednim od zadnjih promjena zakona ukinut, a stručnjaci iz tog Zavoda pripojeni su ustrojbenoj jedinici Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja. Da budu pod boljom kontrolom političkih struktura koje kontroliraju to Ministarstvo.

Zavodi za prostorno uređenje obavljaju, dakle, stručne poslove prostornog uređenja za županiju, odnosno Grad Zagreb. Djelatnost Zavoda za prostorno uređenje Grada Zagreba tako obuhvaća izradu, odnosno koordinaciju izrade i praćenje provedbe prostornih planova razine Grada Zagreba (Prostorni plan uređenja Grada, Generalni urbanistički planovi Zagreba i Sesveta), izradu izvješća o stanju u prostoru, vođenje informacijskog sustava prostornog uređenja, pripremu polazišta za izradu prostornih planova užih područja, pružanje stručne savjetodavne pomoći u izradi prostornih planova lokalne razine te druge poslove u skladu sa Zakonom i Statutom Zavoda.

Ukratko, Zavod bi morao izrađivati temeljne planske dokumente grada (prostorni plan i generalni urbanistički plan) te pratiti stanje u prostoru i sukladno tome predlagati izradu izmjena i dopuna prostornog plana i GUP-a ili izradu detaljnijih planova za pojedine gradske predjele.

Pravnik Ivica Rovis (FOTO: HINA/Edvard Šušak)

Na čelu zagrebačkog Zavoda od 2016. godine je pravnik Ivica Rovis. Nažalost, nije to neobična situacija da na čelu planerske ustanove imamo osobu koja niti ima obrazovanje za prostorno planiranje niti se po zakonu može baviti prostornim planiranjem u svojstvu odgovorne osobe koju imaju jedino arhitekti-urbanisti. Od 21 Zavoda u svim županijama i Gradu Zagrebu samo je u njih 12 na čelu ravnatelj/ica arhitektonske struke. U četiri zavoda ravnatelji su diplomirani inženjeri građevinarstva, u dva su na čelu diplomirani pravnici, a u ostalima po jedan geodet, diplomirani inženjer prometa te profesor geografije.

I eto natječaja za ravnatelja Zavoda

Sredinom svibnja objavljen je natječaj za imenovanje ravnatelja Zavoda za prostorno uređenje Grada Zagreba. Naime, prema Statutu Zavoda ravnatelj se imenuje na četiri godine, a kako je sadašnji ravnatelj izabran na to mjesto 2016. godine trebalo je formalno provesti natječaj. Isti je objavljen u Narodnim novinama 15. svibnja 2020. godine, a trajao je osam dana od objave.

Ravnatelja zagrebačkog Zavoda za prostorno uređenje, pravnika Ivicu Rovisa, javnost je mogla upoznati tijekom medijski popraćenih javnih rasprava o prijedlogu GUP-a Grada Zagreba kada je u postupku javne rasprave i ponovljene javne rasprave, iako po struci pravnik, branio stručna planska rješenja tog planskog dokumenta. Pri čemu se i kršio Zakon o prostornom uređenju koji jasno kaže kako tijekom javnih izlaganja obrazloženja rješenja daje odgovorni voditelj i prema potrebi drugi stručnjaci koji sudjeluju u izradi prostornog plana. Osoba koja je potpisana kao odgovorni voditelj zadnjih izmjena GUP-a i koja ima stručno ovlaštenje arhitekta-urbanista u zapisniku o javnom izlaganju prijedloga izmjena GUP-a iz 2017. godine spomenuta je na 34. stranici zapisnika o javnom izlaganju, u rečenici koju je izgovorio ravnatelj Zavoda, pravnik Rovis, i koja je u zapisniku zabilježena ovako: „Što se tiče konkretnog prijedloga molim vas da stvarno dođete u naše urede. Tamo tri osobe su vam konstantno. [SIC] Dat će vam odgovore. Ovdje sa mnom, ispričavam se što nisam prije predstavio, je kolegica koja je odgovorni voditelj izrade plana. Kolegica isto je uvijek na liniji, sjedi u Zavodu, spremna je dati vam odgovore koliko god je moguće u danom trenutku."

INTERVJU-TOMISLAV TOMAŠEVIĆ NAKON „RUŠENJA“ GUP-A: „Uvjeren sam da je ovo politički kraj za Milana Bandića“

Dakle, plan predstavlja i odgovore daje ravnatelj Zavoda koji nema stručnu naobrazbu potrebnu za razumijevanje i izradu prostorno-planskih dokumenata. A kolegica koja je formalno odgovorni voditelj izrade plana, koja svojim stručnim integritetom mora jamčiti za stručnu kvalitetu i zakonsku utemeljenost plana, na javnoj je raspravi predstavljena samo kao zaposlenica Zavoda koja tamo sjedi „uvijek na liniji“ i spremna je dati odgovore.

Tko to o GUP-u zbori? (IZVOR: d-a-z.hr)

U zapisniku s ponovnog javnog izlaganja o prijedlogu GUP-a, održanog u ljeto 2019. godine, odgovorna voditeljica izrade plana se niti ne spominje. Nema je ni na popisu prisutnih. Odgovore je davao isključivo ravnatelj, pravnik Rovis. Bila je to jasna demonstracija poraza planerske struke i demonstracija bahate moći. Arhitekti moraju samo nacrtati (jer pravnici ne znaju crtati) i potpisati (jer pravnici ne mogu potpisati takav dokument).

Dolazak Paje Patka

Kada je 15. svibnja raspisan natječaj za imenovanje ravnatelja Zavoda u istome su stajali uvjeti za ravnatelja. Tražena je osoba koja ima završen arhitektonski, građevinski ili pravni fakultet (!) te najmanje pet godina radnog iskustva na rukovodećim poslovima prostornog uređenja. (Primijetiti se dalo kako se ne traži iskustvo u izradi planova! Već iskustvo u „rukovodećim poslovima“ što nije jasno definiran pojam.) Uz prijavu su kandidati trebali priložiti životopis, dokaz o državljanstvu, presliku diplome, uvjerenje o nevođenju kaznenog postupka te dokaz o radnom iskustvu na rukovodećim poslovima prostornog uređenja.

Još uvijek se sjećajući rečenica iz planerskih početnica i pomalo frustriran negiranjem svoje struke odlučio sam se prijaviti na raspisani natječaj. Ne zato što sam ozbiljno želio i mislio postati ravnatelj Zavoda. Nego zato što sam postao umoran od ovakvih nakaradnih natječaja o kojima kao struka godinama šutimo, prihvaćajući ih kao normalne. Umoran od situacije u kojima se od planera očekuje „da budu na liniji“ u uredu i ucrtavaju planerske odluke koje donose nerelevantni ljudi nerelevantnih struka na vodećim pozicijama.

Samom sebi sam zadao zadatak da na prijavu neću potrošiti više od jednog popodneva. Cilj mi je bio da i ekipa koja sudjeluje u odabiru ravnatelja potroši malo vremena, na što očito nisu računali i moguće da su odluku o reizboru ravnatelja Rovisa već imali napisanu.

Na prijavu sam potrošio i manje od popodneva - svega nekoliko sati. Skeniranu kopiju diplome naravno imam na računalu. Potvrda o stažu i potvrda o nekažnjavanju bile su izvađene preko digitalnih servisa e-građani za pet minuta. Nekih pola sata potrošio sam da dopunim životopis s recentnim radovima. To je onaj dugački životopis, u kojem ipak nije navedeno sve čime sam se u profesionalnom životu bavio, ali kad se nakon dva desetljeća rada u struci odaberu najvažniji članci, sudjelovanja na konferencijama, iskustvo organizacije konferencija, sudjelovanja u europskim projektima te konačno izrada pedesetak dokumenata prostornog uređenja koje sam vodio kao odgovorni voditelj, skupilo se poprilično toga da popuni sedam gusto tiskanih stranica. Radova u planerskoj struci, jer drugim se u životu nisam bavio.

U prijavi sam naveo kako moja motivacija za prijavu proizlazi iz činjenice da smatram da je u sustavu prostornog planiranja Grada Zagreba potrebna promjena na način da se vratimo osnovnim načelima prostornog planiranja. Izdvojio sam potrebu vraćanja osnovama planerske struke, artikuliranje i zaštitu javnog interesa u prostoru te poticanje aktivne participacije građana u prostornom uređenju. Naveo sam kako smatram da svojim obrazovanjem i dugogodišnjim iskustvom u prostornom planiranju odgovaram traženom profilu te da mogu doprinijeti daljnjem razvoju sustava prostornog planiranja Grada Zagreba.

Da nisam sasvim ozbiljan kandidat na natječaju, dalo se zaključiti samo iz dva detalja moje prijave. Prvi je e-mail adresa koju sam naveo – pajopatak.urbanist@net.hr. (Adresa je postojeća, ali napominjem da je ne provjeravam redovito.) A drugi detalj nalazio se na kraju prijave, gdje sam naveo - „Program rada ravnatelja ovim natječajem nije tražen, ali isti mogu dostaviti na zahtjev“. Ovaj drugi je dakako važniji „detalj“ koji pokazuje nakaradnost sustava izbora ravnatelja ovako važne gradske ustanove gdje se od kandidata čak ni formalno ne traži da naprave neki program ili viziju razvoja te institucije. Ali vratimo se na trenutak prvom detalju.

Moje „ozbiljne“ primjedbe bile su glatko odbijene, ali je Pajo Patak uredno dobio preporučenu poštu u kojoj ga obavještavaju kako je njegova primjedba prihvaćena (FOTO: Pixabay)

Pajo Patak je već poznati akter u sustavu prostornog planiranja Zagreba. Prvi put se javio lani, tijekom one sramotne ponovljene javne rasprave o prijedlogu GUP-a koja je organizirana tijekom srpnja 2019. godine i kada se primjedbe moglo dostavljati samo osobno ili poštom. Bio je to proziran pokušaj da se spriječi brojnije sudjelovanje javnosti u javnoj raspravi. Što ipak nije uspjelo budući da je usred srpnja predano više od 10.000 primjedbi na prijedlog plana. 

Na tadašnje česte upite zašto primjedbe nije moguće podnositi elektronskom poštom iz Grada su odgovorili kako u tom slučaju „oni ne bi mogli utvrditi identitet podnositelja primjedbe“. Što je naravno bila obična glupost, jer Zakon o prostornom uređenju ne traži od nositelja izrade plana da utvrđuje identitet podnositelja primjedbe, već dapače utvrđuje obvezu da se obrade sve relevantne primjedbe na koje je moguće odgovoriti (dakle, uvjet je da je primjedba sadržajno vezana na prijedlog plana i da je podnositelj ostavio neku čitko napisanu adresu za dostavu odgovora). Tada sam, uz nekoliko stranica ozbiljnih primjedbi koje su s obrazloženjima i prijedlozima bile napisane na nekoliko stranica i potpisane mojim imenom, odvojeno poslao i jedan prijedlog za ispravak nebitne tiskarske pogreške koju sam potpisao kao Pajo Patak. Moje „ozbiljne“ primjedbe bile su glatko odbijene, ali je Pajo Patak uredno dobio preporučenu poštu u kojoj ga obavještavaju kako je njegova primjedba prihvaćena.

„Ha! Znači mogli smo to i e-mailom riješiti“ – bio je veseli zaključak mog prijatelja Paje kojem je ovime u gradskim planerskim službama konačno potvrđen identitet.

Tko odlučuje o čelniku glavne planerske ustanove Zagreba?

Kad je prijava na natječaj za ravnatelja uredno predana, trebalo se i pripremiti za nadolazeće testiranje i/ili razgovor. Nisam imao jasnu viziju što me čeka, budući da nigdje nisu bili objavljeni kriteriji i način odabira. Jedino što sam mogao saznati iz Statuta Zavoda je da ravnatelja imenuje i razrješava gradonačelnik na prijedlog Upravnog vijeća i uz prethodnu suglasnost Ministarstva. Javni natječaj za imenovanje ravnatelja raspisuje i provodi Upravno vijeće. Ono prema aktima Zavoda ima predsjednika i četiri člana koje imenuje i razrješava gradonačelnik. Predsjednik i dva člana prema Statutu imaju biti predstavnici Grada, jedan član predstavnik radnika Zavoda, a jedan član ima biti „istaknuti stručnjak s područja prostornog uređenja“.

Kad već nema javno objavljenih kriterija po kojima se bira ravnatelj, da bar vidimo tko su osobe koje odlučuju o izboru ravnatelja Zavoda za prostorno uređenje Grada Zagreba. I koje su njihove stručne kompetencije za donošenje takve odluke. Podsjetimo, radi se o izboru čelnika glavne stručne ustanove grada u području prostornog planiranja osnovane s ciljem da izrađuje gradske strateške planske dokumente.

Predsjednica Upravnog vijeća je prof.dr.sc. Ana Stavljenić-Rukavina, profesor emeritus i doktor biomedicinskih znanosti. Profesorica Stavljenić Rukavina ima 81 godinu, po zanimanju je liječnica, magistra farmacije i specijalistica medicinske biokemije. Do umirovljenja je bila profesorica na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a od 2000. do 2002. godine bila je i ministrica zdravstva. Danas je potpredsjednica Gradske skupštine Grada Zagreba te se spominje kao član čak 15 upravnih vijeća gradskih ustanova. Koliko mi je poznato, njeno jedino iskustvo u prostornom planiranju zbilo se lani kada je kao predsjednica kluba stranke zagrebačkog gradonačelnika u Gradskoj skupštini potpisala amandmane na konačni prijedlog GUP-a koji su bili toliko skandalozni i nezakoniti da je na njih ujedinjeno reagirala i do tada poprilično tiha arhitektonska struka. Zbog njihove nezakonitosti na kraju su povučeni iz procedure, kao uostalom i sam GUP čije izmjene nisu usvojene. Pamtim jedan „prostorno-planski“ uradak kojeg je potpisala u kojem je flomasterom na kopiji GUP-a bio ucrtan prijedlog brisanja površine rezervirane za javnu namjenu, a u pisanom se dijelu tvrdilo kako „predviđena namjena za izgradnju javnih i društvenih sadržaja na ovolikom prostoru nije potrebna“. (Dimenzioniranje javnih sadržaja u prostoru inače je nešto što svi stručnjaci za dijabetes, endokrinologiju i metaboličke bolesti imaju u malom prstu.)

Potpredsjednica Gradske skupštine Grada Zagreba Ana Stavljenić Rukavina (FOTO: Pixabay)

Drugi član Upravnog vijeća je gospodin Grgo Jelinić, zastupnik u Gradskoj skupštini Grada Zagreba (nekada iz redova HSU-a, danas u redovima stranke zagrebačkog gradonačelnika). Navedeni gospodin magistar je ekonomskih znanosti iz Velikog Prnjavora u Bosni i Hercegovini, rođen 1937. godine. Radio je kao rukovoditelj kadrovskog sektora i zamjenik direktora za ekonomske poslove u građevnom poduzeću Udarnik te kasnije kao direktor građevinskog društva "Zagrebstan". O njegovom iskustvu u prostornom planiranju nisam uspio pronaći nikakve podatke.

Diplomirani inženjer agronomije Nenad Matić treći je član Upravnog vijeća. I on ima titulu magistra znanosti te podužu političku karijeru: nekadašnji potpredsjednik Gradske skupštine iz redova HSS-a, napustio je tu stranku i osnovao stranku "Zelena lista", da bi na zadnjim izborima bio deveti na listi Bandićeve stranke za Gradsku skupštinu, te je postao gradski zastupnik. Koliko sam uspio shvatiti, njegovo iskustvo u prostornom planiranju svodi se na upravljanje tisućama kvadrata zatvorenih i otvorenih skladišnih i uredskih prostora Poslovne jedinice Žitnjak u Robnim terminalima Zagreb, podružnici Zagrebačkog holdinga, gdje je zaposlen kao direktor. Posljednje vrijeme bio je zaokupljen vlastitom političkom kampanjom jer se natjecao na parlamentarnim izborima na listi pjevača Miroslava Škore.

Predstavnica zaposlenika Zavoda u Upravnom vijeću je Sanja Šerbetić Tunjić, diplomirana inženjerka arhitekture. Njeno ime redovito se pojavljuje na popisima stručnih osoba koje su izrađivale prostorne planove u Zavodu i nemam razloga ne vjerovati u njenu stručnost iako ozbiljnijih samostalnih radova ili istupa nisam registrirao. Mislim da se radi o još jednoj zaposlenici koja u Zavodu sjedi „uvijek na liniji“, spremna dati odgovore koliko god je moguće u danom trenutku.

Kao istaknuti stručnjak s područja prostornog uređenja u Upravnom vijeću sjedi i još jedan umirovljenik - mr.sc. Slavko Dakić, također diplomirani inženjer arhitekture i nekadašnji pročelnik gradskog ureda za planiranje. Slavko Dakić nesumnjivo je osoba koja razumije planersku struku, definitivno istaknut, ali ne i bez kontroverzi. U gradskom planerskom uredu Dakić je radio od 1970. godine, da bi kasnije bio pročelnik tog ureda. Čovjek je to koji je obilježio zagrebačko planiranje devedesetih godina prošlog i prvog desetljeća ovoga stoljeća. Aktivna je bila njegova uloga u ukidanju svih urbanističkih planova nastalih u starom sustavu uz prigodnu mantru kako su isti neprovedivi, što je otvorilo vrata prostornom uništavanju Vrbika, Trešnjevke, podsljemenske zone i drugih dijelova grada. Vodio je izradu Strategije Zagreb 2000+, na temelju koje je izrađen izvorni zagrebački GUP usvojen 2007. godine i koja je nesumnjivo u to vrijeme imala i svoje kvalitete i stručnu utemeljenost. Kada je 2007. navršio 65 godina umirovljen je, ali je ubrzo prešao na savjetničko mjesto zagrebačkog gradonačelnika. Vrijeme je to jačanja položaja svemogućeg gradonačelnika i jačanja kontroverznih graditeljskih pothvata koji su oblikovali sliku grada i kojima su se redovito prilagođavali gradski planski dokumenti, često po savjetima gradskog planera iz savjetničke sjene, gospodina Dakića.

Razgovor za posao

Po prijavi na natječaj neko vrijeme nisam imao nikakvih informacija. Osim što su do mene dopirale vijesti kako se po hodnicima gradskih službi spominje da se na natječaj prijavio i Pajo Patak. Neki su mi čestitali na hrabrosti i odvažnosti. Odmah da kažem, nisam sebe doživljavao ni posebno hrabrim, ni posebno odvažnim. Činilo mi se ovo kao neka vrsta profesionalne i građanske dužnosti.

Pisani poziv na razgovor pažljivo je poslan poštom dva dana prije državnog blagdana Tijelova koji, kao što znamo, znači neradni četvrtak. U srijedu prije praznika uspio sam samo dobiti obavijest o prispijeću preporučene poštanske pošiljke. Svi normalni ljudi u državi taj petak, 12. lipnja, spojili su u produženi vikend. Ali ja sam uspio taj petak otići na poštu i preuzeti preporučenu poštansku pošiljku s pozivom na razgovor koji se ima održati u ponedjeljak, 15. lipnja u 14.45 sati u prostorijama Zavoda. Pokušaj da se riješe Paje Patka nije im uspio.

Na razgovor sam stigao nekoliko minuta ranije. Portir me značajno pogledao. („Znači, ovo je Pajo Patak?“ – dalo se iščitati iz pogleda). Tajnica me, također, značajno odmjerila i zamolila da pričekam ispred vrata ureda ravnatelja. Iz ureda se čuo prepoznatljivi glas ravnatelja Rovisa kako očito razgovara s nekim telefonom. O čemu razgovaraju nisam uspio čuti (a bilo mi je i neugodno prisluškivati), ali nesumnjivo se radilo o telefonskom razgovoru jer se drugi sudionici razgovora nisu čuli. Nekih pet minuta nakon mog zakazanog termina odglumili su da kandidat Rovis izlazi iz druge sobe (koja je spojena s uredom ravnatelja i u kojoj su, doznat ću to za par trenutaka, sjedili članovi Upravnog vijeća). Kandidat Rovis je u prolazu odmjerio moje odijelo za sprovode s rezignacijom, ali i malim upitnikom: „Znači, ovo je Pajo Patak?“. Ravnatelj Rovis ušao u svoj ured, a mene su uveli u susjednu sobu. Vrata između te dvije sobe sada su bila zatvorena. Je li nastavak razgovora ravnatelj/kandidat Rovis prisluškivao iza vrata nije mi poznato, a nije ni važno. Više nisam čuo njegov glas.

Članovi Upravnog vijeća sjedili su udobno zavaljeni u kožnim foteljama. Pokušavao sam vidjeti je li im neugodno, je li ih sram. Jer većina tih ljudi nasuprot mene bila je apsolutno nekompetentna za ovaj razgovor. Da krene ozbiljna priča o prostornom planiranju sugovornici su mi eventualno mogli biti umirovljeni planer i napola uplašena zaposlenica Zavoda. Ipak, ni neugodu ni sram nisam primijetio u tim osobama. Lagano su prebirali po papirima ispred sebe. Možda se jedino osjećala mala iritiranost što su morali ovdje doći u to kišno popodne. I što će netko morati napisati nekakav zapisnik. Ali vojnički su disciplinirano bili spremni obaviti svoju zadaću.

Razgovor nije bio neugodan. Predsjednica je imala sreću da može početi s općenitim pitanjima o meni i mojoj motivaciji za ovaj posao, zanimalo ju je i što vidim kao glavne planerske probleme u Zagrebu te što bih mijenjao u postojećim planovima. Na neka sam pitanja koja su slijedila mogao samo odgovoriti da nisu relevantna odnosno da nisu u ingerenciji ni Zavoda ni ravnatelja Zavoda. Kolega Dakić u nekoliko navrata nije uspio sakriti titraj smješka na rubu usana na te moje odgovore. Kad je došao red na njega da mi postavi pitanje („Što su po Vama glavni problemi u sustavu planiranja u Hrvatskoj?“) s dozom užasa sam shvatio da se kolegijalno slaže s mojim konstatacijama. Još malo pa ću postati prijatelj sa Slavkom Dakićem!

Zgrada Zavoda za prostorno uređenje (SCREENSHOT: GoogleMaps)

Kolegica predstavnica zaposlenika postavila je za početak pitanje za koje je bila sigurna da neće raditi probleme ni meni ni sebi. („Što mislite o informacijskom sustavu prostornog uređenja?“). Ipak, drugo pitanje na temu što bih mijenjao u proceduri izrade planova sam morao samo kratko prekinuti s konstatacijom da mi nije jasno zašto me to pita jer se isto regulira Zakonom. Dodao sam i dio o stvarnoj participaciji građana i stručnih udruga koja bi se mogla ostvariti i u okvirima sadašnjeg lošeg Zakona. Time smo završili tu temu.

Predsjednica Upravnog vijeća komentirala je moj „impresivan životopis“, ali i konstatirala kako joj se čini da baš nemam iskustva u upravljanju velikim kolektivima te vođenju financija. Što je istina. Moj odgovor bio je kako mi se čini da uz godišnje prihode Zavoda od 9,2 milijuna od čega je 8,9 milijuna iz proračuna Grada Zagreba i od čega se 8,5 milijuna godišnje troši na rashode za 33 zaposlenika financije ne bi trebale biti neki problem jer je to stvar običnog učinkovitog računovodstva. Osoba koja je tajnički bilježila razgovor kimnula je u znak odobravanja da bi moje brojke mogle biti točne. Činilo mi se da sam jedini u sobi koji je pročitao i Statut Zavoda i godišnja financijska izvješća. Na pitanje što bih mijenjao u organizacijskom smislu odgovorio sam kako nemam podataka jer izvješća sadašnjeg ravnatelja nigdje nisu objavljena (iako su obavezna po Statutu) pa ni ne znam kakva je struktura zaposlenih i unutarnji ustroj organizacije. Nisu ništa komentirali.

Umirovljeni ekonomist pokušao je saznati moje mišljenje o tzv. „projektu Manhattan“. Ali nije pitanje postavio otvoreno, nego u obliku pitanja koje projekte bih planovima podržao. Ja sam se pravio blesav i ponovio osnove planiranja i provedbe planova, a to je da projekti moraju biti u skladu s planovima, a da se planovi ne bi trebali prilagođavati pojedinačnim projektima. Više nije imao pitanja, valjda je zaključio kako sam izgubljeni slučaj.

Za kraj mi je predsjednica Upravnog vijeća postavila svoje prvo konkretno pitanje. Nakon kratkog prebiranja po papirima našla je napisano pitanje i pročitala ga, naglašavajući njoj teško razumljive riječi. „Vjerojatno znate kako je Grad Zagreb usvojio A-k-c-i-j-s-k-i plan e-n-e-r-g-e-t-s-k-i održivog razvitka i p-r-i-l-a-g-o-d-b-e klimatskim promjenama. Što mislite o njemu?“ Iskreno sam priznao kako o tome dokumentu ne znam ništa, ponovio nekoliko općih podataka o održivom razvitku i klimatskim promjenama i čekao moguća potpitanja. No, kako je predsjednica o tom dokumentu vjerojatno znala koliko i ja (s tom razlikom da je za njega glasala kao gradska zastupnica) nije me dalje ništa pitala.

Džoker pitanje „Imam li ja njih što pitati“ moram priznati nisam baš iskoristio. Bio sam i umoran, a već mi ih je bilo pomalo i žao, posebno ovih umirovljenika koje sam mučio da sjede ovdje sa mnom u sparno i kišno lipanjsko popodne. Srdačno smo se pozdravili i time je razgovor bio okončan.

Očekivana odbijenica

U petak, 26. lipnja 2020. dobio sam pisanu obavijest kako je Upravni odbor na svojoj sjednici održanoj 19. lipnja 2020. odlučio za ravnatelja Zavoda u sljedećem mandatnom razdoblju predložiti trenutnog ravnatelja g. Ivicu Rovisa, dipl.iur. Obavijestili su me kako imam pravo u roku od 15 dana od dana privitka obavijesti izvršiti pregled natječajnog materijala. Nakon kratkog razmišljanja odlučio sam da neću iskoristiti to pravo. Naime, nemam razloga sumnjati kako gospodin Rovis ima valjanu diplomu pravnog fakulteta kao i da je pribavio potvrdu o nekažnjavanju. Sve je dakle po zakonu i propisima. Program rada i tako natječajem nisu tražili pa ga ne bi ni mogao dobiti na uvid.

Ukoliko se nešto drastično ne dogodi, pravnik Rovis sljedeće će četiri godine biti na čelu glavne stručne prostorno-planerske institucije Zagreba. Čeka ga ozbiljan posao pripreme novog prostornog plana te novog generalnog urbanističkog plana. Ni jedan od tih strateških planskih dokumenata više ne odgovaraju prostornim potrebama grada niti daju odgovore na brojne probleme u prostoru. Trebat će pripremiti stručne podloge za novu generaciju tih planova te koordinirati njihovu izradu. Novi će dokumenti morati dati odgovore na suvremene potrebe za kvalitetnim stanovanjem, dostupnost društvene i komunalne infrastrukture, omogućavanje skladnog gospodarskog razvoja, održivost prostorne organizacije grada, umrežavanje gradova na europskoj i regionalnoj razini, unaprjeđivanje urbano-ruralnih veza, očuvanje identiteta prostora, razvoj održivih prometnih sustava, razvoj zelene infrastrukture, prilagodbu klimatskim promjenama, održivi razvoj turizma, urbanu preobrazbu i transformaciju te konačno, ne i posljednje, obnovu grada nakon nedavnog potresa.

Složen je to posao, a teme su brojne i ozbiljne. Međutim, odgovornost za skladno oblikovane gradove ne leži samo na stručnjacima koji imaju potrebna stručna znanja za ove kompleksne izazove već i na političarima. Mi jesmo kao stručnjaci pokleknuli i pristali na bolne kompromise. Ali političari su odgovorni jer putem zakona i razvojnih prioriteta te svakodnevnih odluka stvaraju okvir za zdrave i sretne životne sredine. Konačno, odgovorni su i da na važne gradske pozicije dođu kompetentne osobe s potrebnim stručnim znanjima. Umorni političari koji su na čelo Gradskog zavoda za prostorno uređenje ponovno izabrali osobu koja nema potrebna stručna znanja i stručni integritet, svojom su odlukom stvorili okvir za nastavak propadanja i razaranja grada. Ono što je porazno je da se i u toj destrukciji vidi neki mračni sustav i plan. A mi smo se navikli. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay