Gledao sam sinoć na televiziji emisiju "Otvoreno" u kojoj je tema bila moguća monstruozna izgradnja tunela kroz Medvednicu. Kako sam bio zauzet nečim drugim, nisam baš pažljivo pratio izlaganja svih sudionika koje je Hloverka pozvala, ali mi je ostala u sjećanju jedna osoba koju su predstavili kao ženu, a bila je obučena u nekakav crveni sako

U pitanju je arhitektica i mislim da joj je prezime Begović, a zapamtio sam je po dvije stvari, ukoliko ne računamo crveni sako. Prva je njezina čelična frizura, kao isklesana od kamena, a druga je to što je čak dva puta naglasila kako se problemu bušenja rupe u Medvednici ne smije i ne treba pristupati emocionalno. Na stranu sad ostalo govorila i za što se zalagala, a zalagala se za to da se izgradi to što nije normalno da se izgradi u parku prirode. Puno je zanimljivije što se njezina razmišljanja i stavovi koji iz njih proizlaze ne zasnivaju na emocijama.

Da je u pitanju muškarac, pomislio bih da je čovjek previše popio ili da je potplaćen od gradskih vlasti, a i nama muškarcima se ionako, iako pogrešno, pripisuje manjak emocija. No, kako je u pitanju netko tko na prvi pogled izgleda kao žena, makar funkcionira kao stroj, ostao sam poprilično zatečen. Da li je uopće moguće živjeti bez emocija? Može li se bez emocija stvarati nešto, pa bili to i poslovi kojima se bavimo u svakodnevici i tako zarađujemo za život?

Razmišljajući o arhitekturi, potaknut ženom u crvenom, pitam se da li je u pitanju umjetnost ili tek vještina planiranja i crtanja raznih građevina. Arhitekti obično nacrtaju ono što zamisle, a crtanje se zaista može smatrati umjetnošću, ali jednako tako i vještinom. Ako smo crtati naučili, onda je to vještina, a ako smo se s tim darom rodili, onda je to umjetnost. U arhitektičinom slučaju očito nije u pitanju umjetnost, nego nešto što je izučila. Živjeti bez emocija ipak nije moguće. Moguće je tek postojati fizički među ljudima i praviti se da si jedan od njih. Osmišljavati bezosjećajne projekte i mahati diplomom da si baš ti osoba koja je kompetentna za takvo što. To je upravo ono što je žena u crvenom sinoć radila na televiziji, gostujući u emisiji "Otvoreno", a istovremeno pokazujući koliko joj se srce Zatvoreno. Za osjećaje prema prirodi i ljudima koji te okružuju.

Pri kraju emisije uspoređeni su rezultati televizijske ankete u kojem se preko osamdeset posto gledatelja telefonski, ali neposredno, izjasnilo PROTIV ideje o tunelu, s anketom koju je proveo Institut "Ivo Pilar" u kojoj se otprilike isto toliko anketiranih izjasnilo ZA ideju o tunelu. Kako se radi o sličnom broju ispitanika (u oba slučaja više od tisuću, a manje od tisuću i petsto), očito je da je netko krivotvorio rezultate ankete i prilagodio ih svojim potrebama. Da li nas to zavarava televizija putem glasovanja dok emisija traje, ili netko drugi putem znanstvene ustanove?

Što se mene tiče ne treba mi znanstvena potvrda toga da li lijepom zelenom parku prirode pogoduje ili šteti asfaltiranje i bušenje tunela kroz planinu ili ne. Dapače, takva znanost koja ima za cilj uvjeriti me da je nešto što je loše za prirodu, istovremeno dobro za mene i društvo u kojem živim najbolje da šuti. Barem dok ne uključi osjećaje u ono što radi i što svojim radom želi dokazati i postići.

Još ću spomenuti da sam nedavno pisao stranci čiji je Milan Bandić član i pitao ih da li stoje iza svog člana koji je inicijator bušenja Medvednice u tom njegovom projektu. Odgovoreno mi je kako se oni zalažu za održivi razvoj, ali da će u konkretnom slučaju pričekati mišljenje struke. Što se tiče struke, arhitektica u crvenom nije sinoć bila jedina u emisiji koja je pokušavala objasniti da u izgradnji tunela nema ništa loše: prema tome to nije bio njezin pojedinačni ispad niti osobni stav. Bila u pratnji nekog svog kolege arhitekta, koji se zalagao za isto za što i ona. Tako misle, govore i žele raditi ti ljudi iz "struke". Potpomognuti svojim diplomama i rezultatima ankete koju su "proveli" u okviru "znanstvene" ustanove. Pametnome dosta.