INTERVJU: „Hrvatska više nema nijedan muzej antifašističkog otpora ili spomen-kuću o ustaškim zločinima“
„Postjugoslavenski metamuzeji. Revalorizacija nasljeđa Drugog svjetskog rata u postkonfliktnim društvima Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije“ naziv je knjige muzeologinje Nataše Jagdhuhn, doktorandice na Sveučilištu Friedrich-Schiller u Jeni, gradu u njemačkoj pokrajini Tringiji.
U knjizi Nataša Jagdhuhn tematizira odnose muzeja, u tri države spomenute u naslovu njene knjige, prema baštini Drugog svjetskog rata, ali i suodnosu tih država prema kulturi sjećanja. Drugim riječima, naglasak je stavljen na to u kojim muzejima je baština od 1939. do 1945. godine transformirana i revalorizirana nakon raspada Jugoslavije. Knjiga, također, implicira gdje se kultura sjećanja ovih triju država prema baštini navedenog rata spaja, a gdje razilazi.
Na prostorima bivše Jugoslavije, kako kaže autorica, muzeji posvećeni Drugom svjetskom ratu su ostali zaglavljeni u postsocijalističkoj tranziciji.
„Neki muzeji su potpuni promijenjeni, neki djelomice, a neki su ostali isti“, primjećuje Jagdhuhn na početku razgovora za Lupigu, a zaključak koji se iz knjige može izvući je da se zemlje bivše Jugoslavije ne mogu suočiti s „nepoželjnim“ dijelovima svoje nacionalne povijesti.
Naša sugovornica trenutno u Srbiji radi na projektu „Pokret nesvrstanih i dekolonizacija muzejskog polja: jugoslavenski antikolonijalni muzeji (1961 – 1989)”. U meritumu istraživanja Jagdhuhn je usmjerena na konstrukte pamćenja prošlosti u državama bivše Jugoslavije i raspravama o dekolonizaciji baštine diljem svijeta. Također, teme koje ju intrigiraju su i teme historije muzeologije iz perspektive globalnog Juga i transformacija muzeja postsocijalističkih zemalja Europe.
Knjigu je objavio britanski nakladnik Palgrave Macmillan, a autorica ju je prošlog mjeseca predstavila domaćoj publici u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka. Uz nju su o knjizi govorili i prof. dr. sc. Vjeran Pavlaković s Odsjeka za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci te dr. sc. Tea Perinčić, muzejska savjetnica Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka.
Vjeran Pavlaković, Tea Perinčić i Nataša Jagdhuhn na riječkoj promociji (FOTO: Lupiga.Com)
Za početak, što bi to bio metamuzej?
- Metamuzej je muzej u muzeju. Dakle, muzej koji otkriva vlastitu povijest. Muzej koji otkriva vlastiti medij. To znači, medij kreiranja znanja i sjećanja u toj instituciji i u konačnici metamuzej je muzej koji se nalazi u tranziciji. U slučaju muzeja u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji, kojima se bavi moja knjiga, to je dvostruka tranzicija – postsocijalistička tranzicija i takozvana postkonfliktna tranzicija.
Ako sve tri zemlje prolaze duplu tranziciju, znači li to da bi i memorijalne politike trebale biti u tranziciji?
- Muzeji u tranziciji, gotovo da ne mogu biti ništa drugo osim metamuzeja. Obzirom da niti u jednoj od tih država nije uspostavljena službena memorijalna politika sjećanja na Drugi svjetski rat, posljedično se događa da je većina muzeja Drugog svjetskog rata i dalje zadržala dijelove ili čitave izložbe koje su koncipirane u jugoslavenskom periodu.
Kada govorimo o rekonstrukciji i revalorizaciji baštine muzeja Drugog svjetskog rata, kakve preinake su onda doživjeli ti muzeji?
- Veliki dio muzeja je na neki način zamrznut u smislu da, ili replicira postavke iz jugoslavenskog perioda ili zadržava čitave izložbe, a ponekad dijelove izložbe, kojima onda pridodaju nove muzejske niše. Ali, postoje i muzeji koji su kompletno renovirani, u tom smislu kompletno transformirani.
Prema tome, koji su memorijalni muzeji u Hrvatskoj dio postsocijalističke tranzicije?
- U Hrvatskoj je to jedino muzej u Jasenovcu koji je tokom rata u Hrvatskoj zapravo bio mjesto borbe rata za sjećanje u kojem je cjelokupna zbirka bila gotovo otuđena. Na samom početku rata muzej je bio opljačkan od strane Jugoslavenske narodne armije i srpskih paravojnih jedinica iz Krajine. Zbirke su najprije prebačene u Bosnu i Hercegovinu, djelomično i u Srbiju te na kraju u Washington, odakle su vraćene u Memorijalni muzej Jasenovac. Taj muzej je, ako se ne varam 2006. godine, ponovno otvoren pred atmosferu ulaska Hrvatske u Europsku uniju i u tom smislu transformiran je u muzej po uzoru na metode europeizacije sjećanja, odnosno po uzoru na muzeje Holokausta.
Jasenovac je transformiran u muzej po uzoru na metode europeizacije sjećanja, odnosno po uzoru na muzeje Holokausta (FOTO: Lupiga.Com)
Kakva je situacija po pitanju post-jugoslavenskih metamuzeja u Srbiji?
- U Srbiji je to neka ključna tendencija što se tiče transformacije muzeja Drugog svjetskog rata da je Jugoslavenska vojska u otadžbini predstavljena kao pokret otpora naročito u muzejima koji su posvećeni događajima od samog početka rata od 1941. godine gdje je četnički pokret sporadično pružao otpor. Ono što je problem je, zapravo, da kolaboracija četničkog pokreta i ratni zločini, koje je taj pokret napravio, ubrzo nakon toga nisu vizualizirani ni na jednom mjestu u okviru muzeja koji su na ovaj način transformirani.
Prate li onda svi muzeji u Srbiju tu ideologiju da je Jugoslavenska vojska u otadžbini, odnosno četnički pokret, prikazan kao pokret otpora?
- Jedini muzej u Srbiji koji to nije napravio jeste Muzej Batinske bitke u Bezdanu. To je jedan izuzetak koji nije izmijenjen po tom principu. On jeste u potpunosti obnovljen. To je muzej, također, koji nije bio u potpunosti uništen, ali je demoliran tokom rata. Nalazi se na granici Srbije sa Hrvatskom. Vojska je tu bila stacionirana tokom devedesetih. Postavka jeste nova, ali osnovni narativ se nije promijenio u odnosu na povijesnu sliku Drugog svjetskog rata koja je bila obrazac sjećanja u Jugoslaviji.
A kakvo je stanje muzeja koji baštine Drugi svjetski rat u Bosni i Hercegovini?
- Na području Bosne i Hercegovine postoje neki muzeji koji imaju kompletno nove postavke Drugog svjetskog rata. Te postavke su u tom smislu nove, kao što je recimo muzej bitke na Neretvi, iz razloga što su ti muzeji bili u potpunosti opljačkani tokom rata devedesetih. Konkretno, stalna postavka muzeja bitke na Neretvi je replika stalne postavke iz jugoslavenskog perioda. Čak tekstualni dijelovi izložbe koji prate eksponate su apsolutna kopija tekstualnih objašnjenja iz jugoslavenskog perioda. S tim što je, recimo, u tom muzeju, pored izložbe koja se tiče Drugog svjetskog rata, uprostorena i izložba koja se tiče posljednjeg rata devedesetih.
Naslovnica knjige Nataše Jagdhuhn (IZVOR: Palgrave Macmillan)
Na koji način se može transformirati i revalorizirati baština jednog muzeja?
- Kustoske taktike u toj transformaciji tih muzeja su jako slične. Jedna od taktika je posmatranje povijesti Drugog svjetskog rata kroz prizmu ratova devedesetih. Odnosno, u same muzeje Drugog svjetskog rata ugrade izložbe koje se tiču posljednjeg rata i u tom smislu pokušaju da izvedu jednu kronološku liniju koja bi sa jedne strane prisvojila antifašizam jedne etničke grupe, a s druge strane istu tu etničku grupu prikazala kao najveću žrtvu. Takvih primjera imamo najviše u Bosni i Hercegovini.
Postoje li još neke taktike transformacije baštine Drugog svjetskog rata?
- U sve tri države možemo uočiti taktike deideologizacije. Institucije mijenjaju svoje postavke tako da su ih oslobodile referenci na komunističku partiju. Rebrendizacija, komodofikacija i na koncu dekontekstualizacija, i tu mislim na muzeje koji su u velikoj mjeri zadržali jugoslavenske izložbe, ali iz različitih motiva od onih koji su željeli da izložbe ostanu u svom izvornom obliku kako bi pokazale svoj propagandni karakter do onih kustosa koji su htjeli da zadrže izložbe iz jugoslavenskog perioda kao neku vrstu otporu povijesnom revizionizmu ili odgovor na rušenje tih institucija tokom devedesetih. Ima kustosa koji zagovaraju autorefleksivni pristup, a to znači zadržavanje velikog dijela izložbe iz jugoslavenskog perioda kako bi institucija transparentno ukazala na faze kroz koje su formirali sjećanje na Drugi svjetski rat u jugoslavenskog periodu.
Što je ono u čemu se ove tri zemlje razlikuju, a gdje su suglasne kada govorimo o rekonstruiranju baštine muzeja Drugog svjetskog rata?
- U sjećanju na Drugi svjetski rat u svakom smislu između ove tri države postoji jedan rivalitet. Slika Drugog svjetskog rata u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini se radikalno razlikuje. Upravo ovo o čemu sam govorila da u Srbiji, gdje se četnički pokret prikazuje kao pokret otpora, je, naravno, nezamislivo za muzejske institucije. Bosna i Hercegovina također ima svoj specifikum koji je opet vrlo različit i antagonistički nastrojen ako pogledamo u entitet Republike Srpske i entitet Federacije Bosne i Hercegovine. Ono što je interesantno jeste činjenica da u Hrvatskoj ima najmanje muzeja Drugog svjetskog rata u odnosu na regiju ili u poređenju s ove dvije države koje sam proučavala.
"Interesantno je da Hrvatskoj ima najmanje muzeja Drugog svjetskog rata u regiji" - Nataša Jagdhuhn (FOTO: Lupiga.Com)
Ukoliko ih je već najmanje, možete li podsjetiti naše čitatelje i čitateljice koji su?
- Dakle, u Hrvatskoj je, kako sam već ranije rekla, jedino muzej Jasenovac samostalni muzej koji se tiče Drugog svjetskog rata. Pored toga, postoji muzej u Lipi „Lipa pamti“ koja je dislocirana postavka Povijesno pomorskog muzeja u Rijeci te dvije spomen kuće - Bitke na batini i Ivana Gorana Kovačića. Ali zapravo ne postoji nijedan muzej koji bi reprezentirao antifašistički otpor, što je također vrlo simptomatično. Ne postoji više nijedna spomen-kuća koja je posvećena ustaškim zločinima.
Smatrate li da su muzeji koji su nastali kao hommage posljednjem Domovinskom ratu, također, ostali u istoj post-konfliktnoj tranziciji?
- Nisam ih nikada istraživala da bih mogla sad na znanstvenom nivou govoriti o njima, ali ono što mi se čini je da su to izložbe nastale pod jednom jasnom direktivom vlasti, pa se u tom smislu, na neki način može povući paralela s načinom na koji su konstituirane izložbe u Jugoslaviji s pristupom gdje sjećanje formira upravo politički vrha, a tek onda provodi od strane struke.
Je li mladima post-konfliktnih društava kultura sjećanja sasvim nebitna?
- Moj dojam je da su mladi zainteresirani za kulturu sjećanja. Mislim da je kultura sjećanja postala tema kojom se više ne bave samo muzeji, već mnogo šira javnost i mnogi radnici u kulturi. Također, mjesta sjećanja na Drugi svjetski rat, čak i ona koja su izgubila status institucija, na raznim lokalitetima u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini i dalje su posjećivana od strane nekih entuzijasta koji su zasigurno mlađa generacija. Naravno, tu postoji i jedan dio onih koji pripadaju generacijama koje su gradile te institucije. Imaju i neka slična sjećanja i određenu vrstu moralnog poziva. U Beogradu je, recimo, muzej Jugoslavije vrlo posjećen od strane mlađe generacije.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Lupiga.Com
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"
Ono što jeste zastrasujuće je činjenica da institucije u balkanskim drzavicama neće institucionalno pokrenuti nijednu aktivnost, kako bi utvrdile stanje, te ga pokušale popraviti.
Kako je drugačije moguće, kada su upravo institucije demontirale antifasizam i falsificirale partizanski pokret i revoluciju?
Zato je ispravan stav komentatora da je stanje danas, kao da u prvoj polovici 20 stoljeća se nije ništa značajno dogadjalo.