Mlada fotografkinja Marina Paulenka, za potrebe svog diplomskog rada na Akademiji dramske umjetnosti, gotovo je godinu i pol dana povremeno odlazila u Požegu, u jedinu žensku kaznionicu u Hrvatskoj u kojoj oko 130 zatvorenica izvršava kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci i duže. Rezultat njezinog umjetničkog istraživanja pretočen je u seriju fotografija pod nazivom "Drugi dom", o zatečenim prizorima spavaonica, ćelija, kupaonica, i nevidljivih tragova žena čije identitete nije smjela otkriti i koje pričaju o njihovim životima lišenim slobode. 

Marina Paulenka u dosadašnjem radu većinom se bavila zajednicama s društvene margine, svojevrsnim prezrenima i odbačenima, bilo da je riječ o lezbijskim parovima ili Jehovinim svjedocima. S njom razgovaramo mjesecima nakon uspješne izložbe i njene uspješne obrane diplomskog rada, u trenucima kada prelazi na nove projekte.

Serija fotografija pod nazivom "Drugi dom" bavi se zatečenim prizorima spavaonica, ćelija, kupaonica, i nevidljivih tragova žena nepoznatih identiteta (FOTO: Marina Paulenka)

Ovog puta želi se baviti rodnom Slavonijom jer smatra da tema njezine osiromašenosti i propadanja nije dovoljno vidljiva.

"Iz mene izvire da se time moram baviti. Snimala bih te šume, minska polja, propale farme...", kaže Marina, koja na primjedbu o bavljenju prezrenima i odbačenima kaže da joj to zapravo i nije bila neka svjesna namjera: "Možda tako izgleda na prvi pogled, ali više je stvar u tome da, ponesena situacijom u društvu i okolini koja (ne)posredno utječe na mene, češće istražujem problematike prema kojima imam neku nerazjašnjenu relaciju, određeno stajalište ili me osobno muče. U zadnjim projektima se radilo o takvim slučajevima, ali mislim da je neovisno o temi koja se obrađuje bitno i gdje si ti u svemu tome, bilo da se baviš osobnim problematikama i fikcijama ili temama iz svoje okoline."

Tema ženske kaznionice došla joj je nekako slučajno: "Otišla sam tamo iz vlastitog neznanja, nakon što sam doznala iz svoje okoline za nekoliko primjera majki koje su završile u zatvoru radi prometnih nesreća ili ekonomskih prilika. Žene u zatvorima su kod nas tabu i htjela sam vidjeti kako to stvarno izgleda, a fotografije su bile logičan izbor jer fotografija je moj medij izražavanja."  

Kaznionica je ogroman kompleks s tri zgrade u sklopu kojih su spavaonice, dnevni boravci, kupaonice, ali, kako kaže Marina, sve skupa više nalikuje na đački dom nego na zatvor, s jedinom razlikom što su na svakom katu sobice za policajke koje dežuraju u tri smjene, s hrpom zadataka u svrhu nadzora i preodgoja.

"Imaju i ćelije i sobe za smirenje, ali ih više navodno ne koriste jer su žene već toliko nadzirane i toliko pod sistemom da su sve dobre i poslušne. Kad uđeš, sve se ustanu i pozdrave", govori nam mlada fotografkinja.

"Žene su uvijek pitomije i bolje se ponašaju, u kaznionici nema slučajeva štrajkova glađu, nema bježanja, njihovi zločini nisu spektakularni" (FOTO: Marina Paulenka)

Zatvoreni, otvoreni i poluotvoreni odjeli kaznionice međusobno se razlikuju po visini izdržavane kazne i njezinoj težini. Razlikuju se i fizički po kvaliteti infrastrukture i privatnosti, a postoji i sistem praćenja po kojem se zatvorenicama, ovisno o ponašanju, smanjuje ili povećava kazna. Ako se ocijeni da se dobro ponašaju, prelaze iz najstrožeg zatvorenog dijela prema poluotvorenom i otvorenom, a ovisno o tome mogu koristiti određene povlastice. 

"Žene su uvijek pitomije i bolje se ponašaju, u kaznionici nema slučajeva štrajkova glađu, nema bježanja, njihovi zločini nisu spektakularni", kaže Marina koja je odlazeći u kaznionicu vrlo brzo doznala da se žene drugačije tretiraju od muškaraca zatvorenika jer, za početak, samo žene moraju nositi uniforme dok je u muškim zatvorima dopuštena civilna odjeća. 

Kad se počela baviti s ovom temom, uronila je u kriminološke i feminističke teorije na temu preodgoja žena: "Zatvori za žene od druge polovine 20. stoljeća počeli su se uređivati kao domovi u kojima se žene počinju nadzirati i preodgajati u dobre poslušne domaćice što sam onda povezala s obiteljskim domom u tradicionalnom smislu gdje su žene opet pod nadzorom muževa, svekrvi, djece, susjeda. Zato se izložba i zove 'Drugi dom'".

Odvojene od svojih obitelji i suočene s vremenom koje stoji, žene zidove svojih spavaonica ispunjavaju kolažima s porukama (FOTO: Marina Paulenka)

Zatvore za žene vidi kao mjesta paradoksa. U obiteljskom domu postoji faktor dobrovoljnosti, ali žene u zatvoru stvaraju neki oblik pseudo-obiteljskih odnosa i tamo postoje neka pravila i kompromisi koje postoje i u obiteljskom domu. Zbog toga je i htjela u svoj rad inkorporirati feminističke teorije o ženi koja također proživljava zatvor kroz život u patrijarhatu, drugačiju vrstu nadzora, ali i stanja sveprisutnog pogleda, bio on fiktivan ili stvaran.

"Prema mnogim feminističkim teorijama, obiteljski dom je središnje društveno poprište u kojem je žena istovremeno subjekt i objekt nadzora, no ako dom liči na zatvor kako onda promišljati javnu instituciju u kojoj zatvorenice izvršavaju kaznu zatvora?", kaže Marina, koja se upravo ovim pitanje najviše bavila u svom radu. 

Kako je Zakonom o izvršavanju kazne zatvora određeno da je fotografiranje ili snimanje zatvorenika dozvoljeno samo ukoliko im se ne otkriva identitet, pričanje fotografske priče bilo joj je iznimno otežano, jer kako ispričati ljudsku priču, a istovremeno ne prikazati ljudska lica? 

"Teško mi je bilo jer na početku nisam znala s čime se suočavam - nemogućnost prikaza osobe i tijela - i kako u startu nije bilo dopušteno snimanje zatvorenica, projekt sam odlučila realizirati prikazujući sve ono što mi je bilo dopušteno, a što nije bilo nakon nekog vremena posjećivanja nego odmah po prvom fotografiranju nakon prvog posjeta-izvidnice. Kako nisam mogla imati ljude u kadru, htjela sam onda prikazati makar obrise, siluete ili sjene, ali ništa nije moglo proći. Pravosuđe se fotoaparata boji ko' vraga. Tako sam stalno razmišljala kako ipak prikazati neki njihov trag i nakon nekog vremena sam se fokusirala na snimanje tragova nekih 'nepredviđenih situacija' poput ostataka farbanja kose, tuširanja, tragova ruža na cigareti, cvijeća ili hrane", objašnjava fotografkinja.

Za razliku od muških zatvorenika kojima je dopušteno nošenje civilne odjeće, žene moraju nositi uniforme u obliku traper košulje i hlača (FOTO: Marina Paulenka)

Upravo takav pristup ostavio je upečatljivi dojam jer kako je to opisala Marinina mentorica Leonida Kovač, "ono što je dano da bude viđeno su stvari: odjevni i različiti upotrebni predmeti koji u režimu reprezentacije konotiraju ženskost, a namještajem opremljene prostorije ispražnjene su od ljudskih bića, ali usprkos tome nastanjene njihovim životima“.

I sama komunikacija sa zatvorenicama bila je otežana zbog stalne prisutnosti i nadzora dežurnih policajki: "Nije bilo toga sad ću malo sjesti s njima i pričati o čemu god. Iako sam imala jako dobru komunikaciju s policajkama, ipak se na sve pazilo". Osim toga, na početku je postojao i strah samih zatvorenica od prokazivanja putem fotografija. Ugledavši prvi put Marinu s velikim analognim aparatom u zgradi zatvora, automatski su pretpostavile da se radi o novinarki i da će im lica izaći na novinskim stranicama što podrazumijeva prepoznavanje od strane šire okoline koju su ostavile vani i za koju su "na bolovanju" ili "na putu". Osuda okoline u njihovom slučaju puno je veća nego kad su u pitanju muškarci.

"Žena koja počini zločin je pod duplim povećalom od muškaraca koji počine isti zločin, a najveća kazna im je upravo društvena kazna", smatra Marina kojoj je prvi strašan osjećaj pri ulasku u zatvor bio suočiti se s pogledima žena, vlastitom slobodom i njihovom neslobodom.

Odvojene od svojih obitelji i suočene s vremenom koje stoji, žene zidove svojih spavaonica ispunjavaju kolažima s porukama poput "Nisam kriva", "Fališ mi", "Ne gubite nadu u mene", porukama koje na Marininim fotografijama dobivaju funkciju davanja do znanja da su te prostorije nastanjene životima ispunjenim nadom, usprkos svemu. "Imaju svoj svijet koji stoji i one u njemu žive neku svoju zajednicu".

"Žena koja počini zločin je pod duplim povećalom od muškaraca koji počine isti zločin, a najveća kazna im je upravo društvena kazna" (FOTO: Marina Paulenka)

Cvijeće je motiv često prisutan na Marininim fotografijama.

"Očaralo me što imaju svoj vrt i što od cvijeća iz tog vrta stalno rade neke svoje male aranžmane. Shvatila sam to kao neki ženski moment i zbog toga mi se cvijeće stalno ponavljalo kao motiv, posebno zato jer se malo što u zatvoru može povezati, s uvjetno rečeno, ženskim. Sve što imaju je zatvorsko, jedino im je grudnjak možda privatan", objašnjava.

Iz svojih sjećanja i proživljenih iskustava, Marina je slagala klastere slika povezanih u cjeline koje je konstruirala kao svoje mentalne mape na temu ženskosti, majčinstva, doma, nadzora i arhitekture. Cjeline su joj bile potrebne, jer je, kako kaže, brzo shvatila da u pričama tih žena nema jedne univerzalne teme i da zbog toga i njezin način fotografskog pričanja mora biti slojevit baš kao i čitanje knjige.  

"Imala sam 400 fotografija i sve su mi bile bitne. Volim prikaze u serijama jer funkcioniraju kao film strip. Svaka fotografija objašnjava prethodnu, a druga je samo tu da bude njezina pratnja. Prikaz u cjelinama bio mi je način gradnje vlastite mentalne mape viđenog, a igrom s fokusima interesa u kadru nadopunjujem noseću problemsko-tematsku sliku", promišlja ova talentirana djevojka.

"Jedino im je grudnjak možda privatan" (FOTO: Marina Paulenka)

Svoje je posjete bilježila u obliku dnevničkih zapisa koje planira iskoristiti u budućnosti jer se još nije u potpunosti odvojila od ove priče. Pronalazi načine daljnjeg rada sa zatvorenicama koje se nakon izlaska suočavaju s realnošću u kojoj se teško snalaze. Razgovarala je o tome s njima, sudjelovala u radionicama u organizaciji udruge Skribonauti i Roda, za njihovu publikaciju "Roditeljstvo iza rešetaka", prepustila je svoje fotografije.

Za vrijeme njezinih posjeta u zatvoru su bile i tri bebe jer u zatvoru postoji mogućnost da majke koje uđu trudne ili zatrudne za vrijeme izdržavanja kazne, tamo i rode, ali djeca s majkama smiju provesti tri godine, nakon čega ih sistem razdvaja. Kako se većinom radi o samohranim, neudanim ženama, djeca najčešće završavaju u domovima za nezbrinutu djecu. Hrvatski je sistem po tom i većini ostalih pitanja vezanih za zatvorski sistem, krajnje je konzervativan. Progresivniji sistemi poput skandinavskih nastoje raditi na alternativnim načinima izdržavanja kazne jer se lišavanje slobode pokazalo kao najneuspješniji oblik rehabilitacije. 

"Te žene, iako o njima ne želimo misliti, ipak jesu naša odgovornost", kaže Marina, koja smatra da su žene u zatvorima refleksija društva i da ih nepravedno smatramo njegovim rubom. 

Cvijeće se na fotografijama stalno ponavlja kao motiv, kao jedan od rijetki, uvjetno rečeno, ženskih motiva (FOTO: Marina Paulenka)

Ono što najviše muči žene u kaznionici je povratak u društvo, u koje se vraćaju stigmatizirane i bez vještina potrebnih za pronalazak posla. Poslovi kojima se bave u kaznionici spadaju u tradicionalno "ženska" zanimanja poput čišćenja, kuhanja, šivanja, u skladu s preodgojem žena u dobre domaćice i majke. 

"Njihova je želja da se što više stvarnog svijeta preslika unutra, jer ako si u vremenskoj čahuri, kad izađeš, ne znaš ni cestu prijeći", zaključuje Marina koja je htjela u kaznionici organizirati radionicu fotografije, ali prijedlog nije prošao pred upravom. 

Kako ih jako puno čita, potrebne su im i knjige. Postoji knjižnica, ali ona oskudijeva recentnim književnim djelima, a nije tako lako ni poslati knjige u zatvor jer se apsolutno sve kontrolira. Pomalo je apsurdna i situacija s filmovima jer svi primjerci DVD-a moraju biti potpuno novi i neotpakirani zbog sigurnosti i mogućnosti presnimavanja nedopuštenog sadržaja. 

Molitva i čitanje Biblije, jedni su od rijetkih mogućih zanimacija zatvorenica, uz čišćenje, kuhanje i šivanje (FOTO: Marina Paulenka)

Zatvorenicama tako ostaje da čitaju Bibliju, mole u kapelici unutar kompleksa, vrtlare ili šivaju. O kompjuterima i internetu mogu samo sanjati. Iako za vrijeme izdržavanja kazne ne moraju raditi, većina ih ipak sudjeluje u ponuđenim poslovima poput šivanja za požešku tvornicu košulja "Orljava" jer za taj rad primaju simboličnu plaću od koje se 30 posto stavlja sa strane kako bi imale za skroman početak nakon izlaska u svijet u kojem će, po svemu sudeći, biti sasvim izgubljene.

Nota društvene angažiranosti mlade Marine Paulenka korak su ka osvještavanju problema ovih žena koje, bez obzira na počinjene prekršaje i zločine, ipak imaju pravo na drugu priliku nakon odrađene kazne, pogotovo jer se često radi o posljedicama obiteljskog, ekonomskog i društvenog nasilja i za razliku od "muških" prijestupa, vrlo rijetko se radi o teškim zločinima poput ubojstava ili silovanja. Zato su i ove serije fotografija "posve nenalik brojnim igranim filmovima čija je radnja smještena u ženski zatvor, ili dokumentarcima koji nas suočavaju sa životnim pričama osuđenica i kažnjenica, jer propituju značenje samog pojma života".

Cijelu seriju fotografija "Drugi dom" pogledajte na službenoj stranici Marine Paulenke.

 Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Borko Vukosav

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Neki novi klinci".