Nemam osjećaj da stižu Božić i Nova godina. Na to me tek ponekad podsjeti pokoja okićena palma, jer ovdje na Karibima borova nema. Ne idem više svaki dan na plažu i počeo sam smišljati gdje bih mogao raditi, a da mi jezik nije problem. Došao sam do ideje. Ovdje još nisam pojeo dobar roštilj. Sve je meso „skureno“, vratina žilava, a piletina kod kosti krvava, dok za ćevape i pljeskavice, naravno, nisu ni čuli. Palo mi je stoga na pamet da bih mogao na nekom od mjesta gdje me znaju, peći roštilj jednom tjedno. Možda im se svidi pa imam ‘nastup’ jednom tjedno s ‘Balkanskim roštiljem’. Dobra reklama ako odlučim otvoriti „Chevaparu“. Tako bi se, inače, zvao moj restoran.

Vrijeme ovdje nikako da se stabilizira. Znam da nije u redu buniti se na povremene, ali svakodnevne, pljuskove i vjetar na plus 25 dok se vi na Balkanu smrzavate očekujući snijeg. Približava se Božić i ovdje. Kuće su okićene šarenim lampicama, Fort de France je sav u božićno-novogodišnjim ukrasima. No, nisam vidio borove, što nije ni čudno jer ih ovdje niti nema, ali se naiđe na tu i tamo koju ukrašenu palmu.

Da budem potpuno iskren niti nemam osjećaj da stižu Božić i Nova godina za koji dan. Valjda zbog topline i mora mi je nekako više lipanj, a ne prosinac. Moram vam reći da ne idem više na plažu svaki dan, što zbog prije spomenutih vremenskih (ne)prilika, a što zbog toga jer mi je možda malo i dosadilo. Volim biti i doma. Gledati sve što sam propustio ili volim gledati ponovo. Fino se uvaljam u viseću mrežu koja mi je u vrtu, stavim laptop u krilo i uživam gledajući opet, recimo, „Kuda idu divlje svinje“, dok se pritom izmjenjuju kiša i sunce. No, nisam se sasvim ulijenio.

Ovdje u Europskoj uniji borova za kićenje nema, tek poneka okićena palma (SCREENSHOT: GoogleMaps)

Kako mi je postalo jasno da od slanja molbi neće biti neke (pre)velike koristi, počeo sam smišljati gdje bih mogao nešto raditi, a da mi jezik nije problem. Pa sam došao do jedne ideje. U ova, gotovo, dva mjeseca koliko sam na Martiniku nisam pojeo dobar roštilj. Sve je meso „skureno“, vratina žilava, a piletina kod kosti krvava dok za ćevape i pljeskavice nisu ni čuli. Palo mi je stoga na pamet da bih mogao u nekom od mjesta, na koja redovno idem i gdje me znaju poput Minigolfa, La Jardina i(li) Le Ferrea, peći roštilj jednom tjedno. Smislio sam to tako da pripremim jedan roštilj za gazdu, prijatelja Daniela i sebe. Odem kupim par kotleta, par komada vratine, nešto pilećih bataka, napravim ćevape, pljeskavice i ražnjiće.

DNEVNIK HRVATSKOG USELJENIKA NA KARIBE Dosta mi je Hrvatske, otišao sam potražiti život na Martinik

DNEVNIK HRVATSKOG USELJENIKA NA KARIBE: Svi misle da sam Švabo i nikad nisu upoznali nekog Hrvata

DNEVNIK HRVATSKOG USELJENIKA NA KARIBE: Od posla još uvijek ništa, ali zato je bilo vremena za tulumarenje

DNEVNIK HRVATSKOG USELJENIKA NA KARIBE: Evo me na „Mirnom mjestu“, gdje dopiru miomirisi biljke koju štuju rastafarijanci

DNEVNIK HRVATSKOG USELJENIKA NA KARIBE: Ni ovdje nema posla, poslao sam 12 molbi, ali ništa, čak nisam ni za konobara

DNEVNIK HRVATSKOG USELJENIKA NA KARIBE: Tko mi je kriv što sam završio politologiju, da sam liječnik već bih radio

Ulaganje nije veće od 20 eura, a možda im se svidi pa imam ‘nastup’ jednom tjedno s ‘Balkanskim roštiljem’. Ubijem tim udarcem više muha. Em imam nešto za raditi, nešto za zaraditi, a i pojesti ću napokon dobar roštilj. Ako se ljudima svidi i počnu dolaziti primjerice svaku srijedu na roštiljadu, to je već i dobra reklama za mene ako odlučim krenuti u vlastiti posao i otvoriti „Chevaparu“. Tako bi se, inače, zvao moj restoran. Dosada sam o tome razgovarao s vlasnicima Le Farrea i Minigolfa. Pascal iz ‘Svjetionika’ mi je rekao da zvuči zanimljivo, ali da su upravo preuredili unutrašnjost, a s njom i jelovnik.

S druge strane, u Minigolfu, koji drže dva brata Jean-Pierre i Alex, mlađi mi je Jean-Pierre rekao da zvuči interesantno i da ćemo svakako razgovarati. Bilo je to prije koji dan, ali još nisam otišao ponovo tamo jer u nedjelju sam bio ‘bolestan’ od subote, a nakon toga je i Minigolf zatvorio do srijede. Još mi je ostao La Jardin, ali nikao da naletim na gazadricu.

Karipski ugođaj (FOTO: Lupiga.Com)

Što se tiče drugih mogućnosti za posao, preko vikenda sam upoznao Engleskinju srednjih godina po imenu Susan koja ovdje živi više od 20 godina, a radila je između ostalog i u Hollywoodu kao producentica. Rekla mi je da zna jednu Hrvaticu koja je na visokoj poziciji ovdje, ali da se ne sjeća točno što radi. Čim se sjeti gdje je zapisala njen broj i nazove ju povezat će me s njom. Nije puno, ali neka mogućnost se otvara.

Treći događaj povezan s poslom se dogodio u srijedu navečer, nakon što smo se vraćali iz St. Pierrea s Danielom sam bio u baru Garage Popular u Fort de Franceu gdje sam upoznao belgijsku Marlene koja radi u marketinškoj agenciji. Dala mi je broj i rekla da joj obavezno pošaljem životopis jer joj zvuči jako interesantno što sam sve i gdje radio. To ću i napraviti čim završim s ovim tekstom.

Bijela pjena - zamjena za snijeg (FOTO: Lupiga.Com)

Inače, malo kasnim s ovim nastavkom Dnevnika, ali iz razumljivih razloga. Prvo kada sam napisao prvi tekst prije puta za St Pierre, još prekjučer, nisam ga mogao poslati e-mailom jer zbog nekog razloga nisam imao internet. Nešto se pokvarilo i nije bilo veze gotovo 24 sata. Vjerujte mi nije mi bilo lako bez povezanosti s vanjskim svijetom. Nemam TV, radio stanice su OK, ali to nije to. Javio sam to svom uredniku SMS-om, ali i najavio kako u srijedu ujutro idem za St Pierre s frendom.

Danas spava i nad njim su gotovo uvijek nadvijeni oblaci (FOTO: Lupiga.Com)

Daniel je išao u planinski gradić pod samim Mont Peleeom koji se zove Morne Rouge dogovoriti izložbu za 28. prosinca, a ja sam išao napokon vidjeti taj vulkan i grad kojeg je isti potpuno uništio 8. svibnja 1902. godine. Preživjela je samo jedna osoba koja je ‘na sreću’ tada bila u zatvoru. Vratit ću se tome nešto kasnije jer sam put do tamo je bio jednako interesantan kao i biti pod vulkanom čiji je vrh gotovo stalno u oblacima.

Krenuli smo iz Tartanea nešto prije podneva. Mislio sam da će ići uobičajenim (auto)putem do Fort de Francea pa uz zapadnu obalu prema St. Pierreu, ali nismo. Kompa je odlučio ići magistralom uz ‘našu’ istočnu obalu preko gradića poredanih uz Atlantski ocean poput St. Marie, Margot, Loraine…

Ovako izgleda "zemlja banana" (FOTO: Lupiga.Com)

Krajolik je stvarno prekrasan, čisti je užitak gledati kako se izmjenjuju zelena i plava boja. Polja šećerne trske koja vode gotovo do oceana. I dok ustvari u bojama sve ostaje isto, vegetacija se polako mijenja. Naime, u području La Trinitea, gdje ja živim, uzgaja se i prerađuje uglavnom šećerna trska dok što se više ide prema sjeveru ulazi se u ‘zemlju banana’. Jednako nepregledna polja drva banana. I tako plantaže zamjenjuju mali gradići uz obalu oceana koji dok udara o obalu ostavlja bijelu pjenu koja izgleda kao snijeg. Da samo napomenem i šećerna trska je počela cvasti, a cvijet joj je bijeli pa će tako do Nove godine sva zelena polja biti bijela po vrhu. To je valjda zamjena za snijeg na Karibima.

Uglavnom, poslije 40 kilometara vožnje uz Atlantik skrenuli smo s obale u unutrašnjost. Počeo je uspon u planine iznad kojih strši vulkan Mont Pelee. Osjeća se već hladniji zrak, uši se polako začepljuju od visine, a vulkan je sve bliži. Moram reći da što si mu bliže to izgleda opasnije i veličanstvenije. Iako spava, nekako mu se ipak ne vjeruje da se neće probuditi i opet uništiti (po)koju zajednicu. Nakon daljnjih 20 minuta vožnje stigli smo na odredište u Morne Rouge gdje stanuje Danielova prijateljica koja mu pomaže oko organizacije izložbe. Nakon čaše čaja i kratkog razgovora odvela nas je na mjesto gdje će se održati izložba.

"Tvornička hala" (FOTO: Lupiga.Com)

Radi se o jednom restoranu s velikim vrtom i nekoliko nadstrešnica. Jako lijepo izgleda. Meni se, doduše, nije svidjelo što je preko puta neka velika tvornička hala, naoko napuštena, nisam ništa nisam komentirao. Njih dvoje su se dogovorili, i ja sam taman pomislio da idemo za St. Pierre kad krenuše prema toj hali. Meni upitnici iznad glave. Pratim ih s nekoliko metara zaostatka. Uđu oni u halu, ja za njima, a kad ono muzej suvremene umjetnosti.

Dakle, Europska unija je financirala izgradnju tog metalnog čudovišta usred prelijepe prirode kako bi na krov stavila solarne panele pa je ustvari taj muzej ujedno i elektrana. Meni je to potpuno genijalna ideja. Postavka je bila posvećena suvremenoj umjetnosti Svijeta jer izlagači, njih desetak, su od svagdje. Pogledali smo što u muzeju ima, oprostili se od Danielove frendice i krenuli smo napokon put St. Pierra koji se nalazi oko 20 kilometara niže, na obali mora.

Unutrašnjost "tvorničke hale" (FOTO: Lupiga.Com)

Bilo je već oko četiri sata poslijepodne kada smo stigli. Vozeći se središnjom ulicom svako malo se vidi (po)koji potpuno spaljeni ostatak neke zgrade. Stali smo i krenuli u stari centar grada koji se nalazi malo poviše razine mora. Tek tada se vidi pravi razmjer uništenja.

Tek tada se vidi razmjer katastrofe (FOTO: Lupiga.Com)

U to vrijeme St. Pierre je bio glavni grad otoka, i mjesto gdje je živjela „bijela elita“ u svojim lijepim kućama. I sve je bilo mirno i ugodno do ranojutarnjih sati jedne nedjelje u svibnju 1902. godine. Toga dana je grad nestao, a s njima i svi bijelci koji su značili nešto u životu otoka. Moram biti iskren i reći da stvarno nisam nikada mislio da ću biti ovdje. U mjestu koje se svake godine 8. svibnja spominje u TV Kalendaru. Što je život, ha?

Tog dana je grad nestao, a s njima i svi bijelci koji su značili nešto u životu otoka (FOTO: Lupiga.Com)

Nakon razgledavanja i fotkanja, a taj sam dan snimio točno 200 fotografija, krenuli smo dalje, ali ovog puta zapadnom obalom prema Fort de Franceu. Stali smo na piće, dva putem. Ima stvarno lijepih mjesta, beach barova, restorana, a sve uz samu plažu. Kada smo stigli u FDF i prije spomenuti Garage bar bilo je oko sedam navečer.

A nekad su sva "bijelačka" zdanja izgledala otprilike ovako (FOTO: Lupiga.Com)

Sjeli smo, pojeli nešto, popili (po)koje piće i taman kad smo mislili krenuti kući upoznali smo Marlene i njene prijateljice pa smo otišli prvo u neki klub, bolje rečeno lounge bar za koji je Daniel rekao da je okupljalište buržoazije s čime sam se složio pa u disko u kojem sam već bio.

Uz ‘čašicu razgovora’ vrijeme je brzo teklo. Ostali smo do iza dva ujutro i krenuli kući. Putem nas je ‘prao’ pljusak kao da netko zalijeva iz kante. Užas. Ništa se ne vidi, cesta prepuna vode. Živi horor. S druge strane bilo je u tome i (po)malo sreće jer nije bilo policije na cesti. Polako smo se tako dokotrljali doma u Tartane.

Prije kiše (FOTO: Lupiga.Com)

Izašao sam iz auta i u tih manje od pet metara do ulaza u moj apartman pokisnuo sam do gole kože. Pao sam u krevet i gotovo odmah zaspao uz misao kako jedna prirodna katastrofa može promijeniti tijek povijesti. Jedna erupcija i nema više vladajućih.

O autoru: Daniel Patrik Brčić rođen je 1972. godine. Završio je Fakultet političkih znanosti, a novinar je od 1996. godine. Teško je i pobrojati sve medije u kojima je tijekom petnaestogodišnje novinarske karijere radio, jer je promijenio čak 13 redakcija. Nedavno je dobio radni spor protiv Styrije, jer nije dozvolio glavnom uredniku da se dere na njega. Preživio je propast Vjesnika i Nacionala, a sada će svoj Dnevnik useljenika na Karibe pisati za Lupigu. U iščekivanju novog dnevničkog zapisa njegove dogodovštine pogledajte na Facebook stranici Daniel Patrik Brcic - Dnevnik useljenika na Karibe.

 

Lupiga.Com