DNEVNIK HRVATSKOG USELJENIKA NA KARIBE: "Unakažen od bola" more gledam samo s terase
Znam. Dugo se nisam javio. Neki su bili i zabrinuti. Dessolee, kako bi rekli Francuzi. Oprostite, možda je bilo opravdano, možda i ne. Jednostavno sami odlučite kada pročitate što se izdogađalo. Dakle, nakon gotovo sedam idealnih mjeseci boravka na Martiniku posljednje vrijeme (za)počele su i neke komplikacije. Valjda je bilo vrijeme jer život bez (i)malo problema ne ide, ali mi se uopće ne sviđa tajming - pred samo Svjetsko nogometno prvenstvo za koje sam, kao što znate vi koji me stalno pratite, imao planove da napokon zaradim neki osjetljiviji novac. I nije samo to. No, krenimo od početka.
U posljednjem Dnevniku najavio sam kako je sve s najmom restorana zgotovljeno. I bilo je, ali nisam računao na tzv. X-faktore. Sve je bilo dogovoreno s prijateljicom Dana Maximea – Marineom koja ima restoran u predgrađu Fort de Francea – Lematinu. Radi se o restoranu njene majke koja je lani preminula, a u posljednje vrijeme je bio otvoren samo za vrijeme ručka dok poslijepodne i navečer nije radio. Postoje dvije prostorije u koje stane najmanje pedesetak ljudi.
Nakon gotovo sedam idealnih mjeseci boravka na Martiniku počele su i komplikacije (SCREENSHOT: GoogleMaps)
Nabavio sam projektor, dogovorio ekipu koja bi radila i smislio jelovnik dok bi najam bi bio 500 eura mjesečno. Što nije puno s obzirom da Marine plaća 1.900 eura mjesečno za taj restoran, a radi samo četiri sata. I u plusu je. S time da smo tada bili troje u kompi - Dan Maxime, prijateljica Susan i ja. Kako se Carpe Diem, tako se naime zove restoran, nalazi u samom poslovnom središtu Martinika dobro je pozicioniran za naš projekt SP-a u Brazilu jer brojni poslovnjaci svratili bi nakon radnog vremena na utakmice. Nakon SP-a, ukoliko se pokaže isplativim i kada se publika navikne da restoran radi popodne i navečer, ideja mi je bila uvesti "afterwork partyje" i nastaviti posao.
Za SP u Brazilu sam još prije mjesec dana nabavio dekoraciju, razmišljao naručiti raditi prigodne majice i sve je išlo k’o po špagi, ali onda su krenuli su problemi. Zbog spore administracije Carpe Diem je zatvoren dok se ne završi ostavinska rasprava. To je bilo prije više od tri i pol tjedna.
Kako nevolja nikad ne ide sama, koji dan kasnije sam obolio od chikungunye (čikungunja). Mogu vam samo reći da nije bilo ugodno. Usred noći probudio sam se sav smrznut, kao da ležim u velikoj kocki leda u samom središtu Sjevernog pola negdje oko Božića. Jedva sam se uspio pridići iz kreveta i dohvatiti deku da se pokrijem. Tresao sam se od temperature čitavu noć, na žalost, nisam imao toplomjer da ju izmjerim, a po prijašnjim iskustvima s visokom temperaturom, procjenjujem da nije bila ispod 39,5.
Krvopija me bacila u out na nekoliko dana (FOTO: JJ Harrison)
Probudio sam se ujutro sav u crvenom osipu, uz to, nije bilo zgloba ni koščice u tijelu bez jakog bola. Nešto kao turbo reumatski artritis. Osip je nestao kroz dva dana, temperatura je potrajala četiri dana, a bol u zglobovima dva tjedna. Čitajući o toj tropskoj bolesti, kojoj je uzrok ubod komarca, saznao sam da se bol u zglobovima vraća i do dvije godine nakon prolaska „prvog vala“. Znate, nije lako biti bolestan kad si sam i krećeš se poput starca, zabačen u brdima kojih 15 kilometara od najbliže ljekarne, ali prijatelji su se iskazali pa su me svakodnevno posjećivali, kuhali mi čaj, donosili voće…
Danas se osjećam dobro jedino me nakon bolesti spopala ljenost. Niš’ mi se neda. U svakom slučaju, sada mogu reći da sam uspješno završio proces tropikalizacije. U vrijeme bolesti, i zbog prije navedenih problema s restoranom Carpe Diem, od projekta je odustao Dan Maxime.
Čak se i pas, skupa sa mnom, ulijenio (FOTO: Lupiga.Com)
Engleskinja Susan i ja okrenuli smo se našem lokalnom restoranu Le Minigolf u Anse Letangu i počeli dogovarati kako bi sve pripremili tamo. No, nakon trećeg sastanka, a na Martiniku je za sve potreban sto i jedan susret, upleo se vlasnikov brat želeći da i on peće roštilj, pa je i Susan odustala. No dan kasnije u posao se vraća Dan Maxime, a meni je sve skupa počelo ići sve više na živce jer dok ovo pišem do početka nogometnog prvenstva je ostalo tek dva dana. Nema ni flajera, ni postera, jelovnik nije dogovoren…
Osobno i potpuno iskreno ću vam reći što se više približava utakmica otvaranja s Brazilom to mi se manje to radi, a više u miru gleda SP. Tim više što za razliku od vas u Hrvatskoj, koji će te pratiti utakmice s pet sati razlike u plusu ja se nalazim sat vremena u minusu.
Da vam bude jasnije utakmica Brazil – Hrvatska počinje u 17 sati u Sao Paolu, ili u 22 sata u Hrvatskoj, što je 16 sati na Martiniku. Čitavo prvenstvo za mene traje od podneva do devet navečer što je čisti užitak. S druge strane, mučiti se za sitniš na poslu koji nakon SP-a ne nudi ništa. Ne znam…
Ovi su se već pripremili za otvaranje prvenstva (FOTO: Lupiga.Com)
Kako će to sve skupa ispasti čitat ćete u sljedećem Dnevniku. Od ostalog, otkako sam preselio iz Fond Basillea u Morne Pavillon, ili Morne Pav kako ga zovu lokalci, „Beverly Hills Tartanea“ - malo sam se izolirao. Izlazim rjeđe, možda jednom tjedno, isto tako je i s dućanom pa sam većinu vremena sam u kući, malo se poigram s psom i mačkama, uživam u kolibrićima, koje nažalost nisam uspio snimiti iako jer su poprilično nepredvidivi i (pre)brzi.
Nisam se okupao u moru gotovo mjesec dana jer mi do plaže treba minimalno 45 minuta. Lako niz brdo, teže natrag. Dani tako brzo prolaze ovdje u raju.
More već mjesec dana gledam samo s balkona (FOTO: Lupiga.Com)
Zadnjih dana malo češće pomišljam o možebitnom povratku kući, ali svaki put me isto vrati na početno stanje. Prateći hrvatske medije može se vidjeti da je situacija svakim danom sve gora, a ja sam investirao u svoj život ovdje i čemu da se uostalom vratim? Na žalost, pogled na to kako je vama i ne samo u Hrvatskoj već u cijeloj ‘poplavljenoj’ regiji najbolji je lijek za svaku pomisao o povratku. Ali, nikad se zna jer tko me od vas poznaje zna da se kod mene sve promijeni u trenu.
Bitno je da francuski govorim sve bolje pa stoga također razmišljam da li bi bilo bolje uložiti u mjesec dana ubrzanog poboljšanja jezika, ili ući u taj posao s restoranom. Vremena je malo i morat ću odlučiti danas-sutra. Želim vam također ispričati nešto što sam uočio u vremenu u kojem sam ovdje. Doduše, nema previše veze sa samim Martinikom već više s Francuskom i poštovanjem svoje povijesti, kakva god ona bila.
Uzaladan pokušaj hvatanja kolibrića (FOTO: Lupiga.Com)
Radi se o tome da se ovdje u Francuskoj kao državni praznik slavi Veliki mir, odnosno kraj Prvog svjetskog rata, ali 70 godina iskrcavanja saveznika u Normandiji. Osim službene ceremonije i mnoštva građana, kao i brojnih političkih i vojnih dostojanstvenika zanimljivo je da nigdje nisam vidio nekog kardinala, ili bilo kakvog crkvenjaka. Nije bilo mise, nije bilo škropljenja.
To su razlike, dok su sličnosti da kartaju belot kao i mi Hrvati. Malo je drugačiji, ali princip je isti jer sam odigrao četiri partije i sve dobio. Također na Martiniku cauchemar je košmar, a clochard je klošar. Piše se drugačije, ali izgovara i znači isto. Glavno je da se razumijemo.
O autoru: Daniel Patrik Brčić rođen je 1972. godine. Završio je Fakultet političkih znanosti, a novinar je od 1996. godine. Teško je i pobrojati sve medije u kojima je tijekom petnaestogodišnje novinarske karijere radio, jer je promijenio čak 13 redakcija. Nedavno je dobio radni spor protiv Styrije, jer nije dozvolio glavnom uredniku da se dere na njega. Preživio je propast Vjesnika i Nacionala, a sada će svoj Dnevnik useljenika na Karibe pisati za Lupigu. U iščekivanju novog dnevničkog zapisa njegove dogodovštine pogledajte na Facebook stranici Daniel Patrik Brcic - Dnevnik useljenika na Karibe.
Lupiga.Com
A gdje je nastavak, vec mjesec i pol dana nista