Turistička sezona je došla i prošla pa su plaže preko dana opet prazne. Nije bilo prave turističke špice kao kod nas u Hrvatskoj - situacije da su plaže toliko pune da se nema gdje staviti ručnik; obavezno čekanje na mjesto u restoranu, dok se cestom uz more od gužve jedva prolazi. Na Martiniku uopće nije tako... Iako ne mogu reći da sam se Hrvatske baš poželio, ovdje sam se, daleko od kuće, poželio sarme. Kako bi utažili moju želju starci su mi poslali glavicu kiselog zelja, ali od sarme ipak nije bilo ništa. Zelje sam utrošio u sekeli gulaš, jer iako sam pola otoka preokrenuo naglavačke, odlazio u trgovačke centre udaljene i po 40 kilometara, svinjsko mljeveno meso nisam uspio pronaći.

Ovdje kod mene na Martiniku sve je toplije, a more sve mirnije. Turistička sezona je došla i prošla pa su plaže opet prazne. Kao i restorani navečer. Doduše, sretnu se još poneki turisti koji su tek stigli, ali njihov je broj zanemariv. Moram također reći da nisam doživio pravu turističku špicu sezone kao kod nas u Hrvatskoj - situacije da su plaže toliko pune da se nema gdje staviti ručnik; obavezno čekanje na mjesto u restoranu dok se cestom uz more od gužve jedva prolazi. Na Martiniku uopće nije tako. Jedino za vrijeme karnevala sam imao osjećaj da ovaj otok vrvi turistima. Prije i poslije – ne. S time da sam bio i u najturističkijem mjestu na Martiniku, Trois Iletesu, gdje je bila nešto veća gužva, ali i dalje ništa strašno za naše pojmove.

Sezona je na malom otočiću u "srcu" Europske unije došla i prošla (SCREENSHOT: Lupiga.Com)

To ne treba čuditi jer se ljudi s Martinika ne trude baš oko gostiju pa se boravak svodi na iznajmljivanje automobile i obilaske otoka te kupanje na prekrasnim plažama. Jede se po restoranima, a navečer (po)koja terasa sa živom muzikom najkasnije do ponoći. I to je to. Kada je ‘gungula’ prošla, moje malo selo Tartane vraća se polako u mirnu svakodnevicu. Središnja cesta je preko dana opet pusta, a navečer u restoranima ima mjesta koliko želiš. Opet srećem samo ljude koje poznajem. S početkom travnja, što se mene tiče, dolazi vrijeme da realiziram nešto od započetih projekata jer o tome ovisi koliko ću se još dugo zadržati na otoku. Planirani budžet ide svojem neupitnom kraju. Od svega pokrenutog meni je osobno najvažnije snimanje dokumentaraca o Martiniku. Hoće li to ići trebao bih znati uskoro jer su prošli lokalni izbori, a bivši zamjenik gradonačelnika sada je postao prvi čovjek La Trinitea. S njime sam bio na sastanku dva puta na kojima je on iskazao interes pa su dobre šanse da bi to moglo krenuti. A kako ne tražimo novac već samo službenu potporu, imam se čemu nadati. Neka on da službeni papir sa žigom i potpisom, sponzore ću naći sam.

I drugi projekt se za sada dobro razvija. Radi se o izradi ekološkog magazina za koji bi se trebala grafička priprema napraviti u Zagrebu, a ovdje bi se tiskao. Cijena tiska je jeftinija u Hrvatskoj, ali troškovi prijevoza su previsoki da bi bilo isplativo. Ponuđena cijena je prošla pa je sada (pre)ostalo da sjednemo i dogovorimo sadržaj. Čak sam uspio naći i dvije djevojke koje su završile ekologiju u Francuskoj, a ovdje žive i rade, ali ne u struci, pa se tako i redakcija polako puni. Taj projekt je također usporio zbog izbora jer je čovjek s kim ću to raditi, Jose, lokalni političar. Tko me prati od početka zna da je treći projekt pečenje roštilja. I to ide. Prijateljica Engleskinja mi je predložila da svakog petka, ili nedjelje, u lokalnom restoranu Le Minigolf organiziramo neki event. Naša bi bila hrana, a od gazde Jean-Pierrea šank. Inače, tom se gazdi više ne da raditi pa je Minigolf zatvoren preko tjedna svaku večer i otvoren je za sve prijedloge. Osim toga, u razgovoru s njom i Danom Maximeom predložio sam im da za vrijeme trajanja Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu organiziramo zajedničko gledanje utakmica. Pritom sam im rekao kako je to kod nas uvijek tako, te da se uvijek okupi jako puno ljudi, popije i pojede puno.

Plaže su ponovno prazne (FOTO: Lupiga.Com)

Ideja im se svidjela pa sad tražimo restoran koji bismo uzeli u najam na tri mjeseca. Ima jedan u Tartaneu koji bi bio idealan, a sada je zatvoren. Trenutno pokušavamo stupiti s gazdom u kontakt. Za realizaciju bilo čega na Martiniku treba dosta vremena, čak i više nego kod nas u Dalmaciji, jer je takav mentalitet ljudi. Ne žuri im se nigdje pa treba biti strpljiv. Dodatni je problem što na otok stalno dolaze i odlaze emigranti pa vas lokalna zajednica mora prihvatiti. Da vide da niste došli na kratko vrijeme već da ste stvarno došli živjeti na otok. Moram vam također reći da mislim kako sam uspio ovdje naći novi život. Imam prijatelje koji me vole i brinu se za mene. Jasno da je posao uvjet ostanka, ali posao bez prijatelja ne znači ništa.

To sam najbolje vidio kada sam tražio novi smještaj. Vlasnica kuće u kojoj sam unajmio apartman prodala je kuću tako da sljedećeg tjedna moram iseliti. Rekao sam to prijateljima koji su se stvarno potrudili da ne ‘završim na cesti’. Zvali su poznate da pitaju gdje ima mjesta, koja je cijena, kad bih mogao doći… Na kraju mi je ponuđeno da iznajmim sobu u kući čiji su vlasnici na dvomjesečnom putu u Europi pa ću u tom vremenu paziti kuću, hraniti psa i dvije mačke. Osim što je kuća prekrasna, s time ću si uvelike smanjiti troškove jer neću morati više izdvajati 500 eura mjesečno za smještaj što će mi produžiti boravak na Martiniku. Malkice će mi biti problem što ću biti na brdašcu povrh Tartanea pa će mi trebati više od pola sata pješke do dućana, ali barem ću manje vremena provoditi po lokalnim restoranima i trošiti novac kojeg je ionako sve manje.

Neka veća gužva, na kakvu smo mi u Hrvatskoj navikli, osjetila se samo za vrijeme karnevala (FOTO: Lupiga.Com)

Od kada sam ovdje, bio sam pozvan na više od deset večera u domove svojih prijatelja pa sam se osjećao dužan da i ja napravim večeru kod sebe u apartmanu. Imam lijep vrt pa sam ih pozvao prošle srijede. Napravio sam sekeli gulaš jer su mi roditelji prije mjesec dana poslali glavicu kiselog zelja kako bi si napravio sarmu koje sam se zaželio. Od sarme na kraju nije bilo ništa jer nisam uspio pronaći mljeveno svinjsko meso, a nije da se nisam potrudio. Išao sam sve do 40 kilometara udaljenog Fort de Francea pretražujući sve usputne trgovačke centre. Ali nema. Junetine i govedine ima, ali svinjetine ne. Nema veze i sekeli gulaš je bio hit, svi su uzeli repete, a od lonca u kojem je bilo tri kilograma mesa i glavica zelja, te priloga krumpir pirea, nije ostalo baš ništa. Sve se pojelo i ostalo do duboku u noć. Bio sam zadovoljan s uspjehom te večere dok su drugi dan dolazile zahvalnice od gostiju. Otprilike tada sam shvatio da sam uspio u svojem naumu pronalaska novog života. Imam prijatelje ovdje koje žele da ostanem i kojima je drago da su me upoznali.

Na ovom mjestu moram priznati i da sam postao ovisan o modernoj tehnologiji. Svako jutro spojim se na Facebook. Nije odmah i nije prvo što otvorim, ali dođe na red u prvih pola sata. Prije njega su vijesti jer, ruku na srce, još uvijek radije sam biram što me zanima nego da listam po izabranom od svojih Facebook prijatelja. Možda profesionalna deformacija dugogodišnjeg urednika, a možda i ne. Tko će ga znat?

Doduše, trebam biti iskren reći da (iz)među te sorte ‘prijatelja’ ima(m) svega i svačega. Poznajem osobno, možda, trećinu, za trećinu sam čuo, a tko je preostala trećina uopće ne znam. Mogu ih (pro)ocijeniti po onome što objavljuju na FB-u. Kao i sve tako je i FB dobar i loš. Jing i jang. Da budem potpuno iskren, uključio sam se prvog dana 2010. godine jer sam vidio da moram. Nije bila stvar u pomodarstvu već u činjenici da je "fejs" novi mejl. Direktniji i osobniji te pritom javniji. Od tada se nisam jednom našao u problemu zbog toga što sam objavio na svom zidu. Bilo je svakakvih situacija pa čak i prijetnji otkazom, ali nećemo sad o tome. Bit će, valjda, i mjesta i vremena za to. Piše se.

Od lonca u kojem je bilo tri kilograma mesa i glavica zelja nije ostalo baš ništa (FOTO: Lupiga.Com)

Dakle, kada sam stigao na Martinik Facebook mi je bio platforma da se ne osjećam sam. Prvih pet dana dok sam bio u hotelu na vrhu brda u Trios Iletesu većinu vremena sam boravio na plaži koja ima Wi-Fi. Na traženje takve plaže sam, inače, protratio prvo jutro. I onda kupanje pa Fejs. S nekim pričaš. Nisi sam. Danas je radi toga puno lakše jer nekada da bi se javio roditeljima pismo bi putovalo mjesecima. Sada uključiš Skype i kao da sjediš s druge strane stola, a ni Viber i What’sUp nisu za odbaciti. Tehnologija rođaci! Osim (preko)potrebne komunikacije dok ne ‘uđeš’ u novi život sve te aplikacije su dobre za neki oblik posla.

Ovom prilikom bi se također želio zahvaliti i svima vama koji me pratite preko moje Facebook stranice i čitate moje dogodovštine na Lupigi. Znam da neki očekuju više, ali ja se nisam došao ovamo provoditi već naći novi život, a to podrazumijeva i malo dosade. Svakodnevica je takva.

Dobio sam od vas jako puno poruka podrške što mi je pomaže sve ovo vrijeme. Velik broj vas mi je također i ponudio neke jako dobre poslovne ideje i na tome vam hvala. Da, skoro sam vam zaboravio reći da je prošlo više od pet mjeseci od kada sam na Martiniku i za sada je sve super. Mogao sam naći jeftinije mjesto za emigrirati, ali bolje - nisam siguran. Otok je prelijep, a ljudi otvoreni i srdačni. Nisam još vidio samo krajnji jug i sjever Martinika, ali ima vremena. Vidjet ću i to. Do sljedećeg puta i, nadam se, dobrih vijesti oko realizacije projekata, još jednom vam hvala na podršci.

O autoru: Daniel Patrik Brčić rođen je 1972. godine. Završio je Fakultet političkih znanosti, a novinar je od 1996. godine. Teško je i pobrojati sve medije u kojima je tijekom petnaestogodišnje novinarske karijere radio, jer je promijenio čak 13 redakcija. Nedavno je dobio radni spor protiv Styrije, jer nije dozvolio glavnom uredniku da se dere na njega. Preživio je propast Vjesnika i Nacionala, a sada će svoj Dnevnik useljenika na Karibe pisati za Lupigu. U iščekivanju novog dnevničkog zapisa njegove dogodovštine pogledajte na Facebook stranici Daniel Patrik Brcic - Dnevnik useljenika na Karibe.

 

Lupiga.Com