CZESŁAV MIŁOSZ: Vjerska država?
Na Lupigi ovog oblačnog ponedjeljka donosimo prijevod teksta „Vjerska država?“, koji je ugledni poljski nobelovac i intelektualac svjetskog glasa, Czesław Miłosz, objavio 11. svibnja 1991. godine u poljskom dnevniku Gazeta Wyborcza, u znak prosvjeda protiv uvođenja vjeronauka u poljski školski sustav i infiltracije Crkve u sve pore poljskog javnog života.
Czesław Miłosz (FOTO: Wikimedia/Artur Pawłowski)
Tekst i nakon gotovo trideset godina djeluje jednako svježe i aktualno kako u poljskoj, tako i u našoj, hrvatskoj stvarnosti anno Domini 2018.
Vjerska država?
Nisam pozvan da izričem svoje mišljenje o Crkvi. Ipak, duboko sam zaokupljen pitanjima vjere koja se ne trebaju nužno mjeriti očiglednim trijumfom Crkve i brojem vjernika koji sudjeluju u bogoslužjima. Nije isključeno kako se moramo, da bismo dobili pravu sliku o onome što se događa u glavama i srcima ljudi, svojski potruditi kako bismo shvatili što stoji iza izjava kojima se pripadnici klera razmeću u svojim javnim nastupima. Ono što nam u današnjoj Poljskoj smjesta upada u oči jest ponovno pojavljivanje dvaju jezika u javnom govoru, samo što je mjesto marksističkog jezika zauzeo katolički jezik.
Svećenicima možemo samo poželjeti da im posvemašnji pristanak na vodeću ulogu katolicizma kao vjere cijelog naroda ne zakloni ponešto drugačiju istinu koja na vidjelo izlazi u razgovorima koji naglo zamuknu u njihovoj prisutnosti. Jer, recimo otvoreno, ljudi su se u Poljskoj počeli bojati svećenika, što nije dobar znak …
I tako dolazimo do starog prijepora o bogatstvu sredstava, ili do pitanja je li Crkva dužna iskoristiti državu kao svoje oruđe u slučaju kad u igru ulaze najviše moralne vrijednosti.
Izgleda da, s obzirom da je čovjek slabo i krhko biće, pozivanje na njegovu savjest uvijek za sobom povlači gore rezultate nego što bi to polučile zakonom utvrđene zabrane, koje ga u najmanju ruku mogu nagnati na to da izbjegava činiti zlo. Ako je toliko sigurna da je njezin nauk o tome kako bi čovjek trebao živjeti ispravan, nije li Crkva dužna nametnuti ga svojoj pastvi i nastojati urediti društvo tako da se što je moguće manje udaljava od vjerskih zapovijedi?
Naizgled nam se to čini samo po sebi razumljivim, ali ipak šteta koju nanosi potvrdni odgovor na to pitanje u znatnoj mjeri nadmašuje koristi koje bi iz njega mogle proizaći. To su vrlo dobro shvaćali utemeljitelji američke demokracije koja se zasniva na načelu odvajanja Crkve od države.
Thomas Jefferson je u svojem nacrtu Ustava Virginije strogo odijelio građanska prava od pripadnosti građana bilo kojoj konfesiji i taj je tekst postao model za Ustav Sjedinjenih Država. Njegov glavni argument je tvrdnja kako naša građanska prava ne ovise o našim vjerskim promišljanjima, ne manje od naših promišljanja na području fizike i geometrije: i ako stoga obilježimo nekog građanina kao onog koji ne zaslužuje javno povjerenje ako se ne povodi za ovim ili onim vjerskim razmišljanjem ili se jasno izražava protiv njega, nezakonito ga lišavamo svih onih povlastica i koristi na koje, zajedno sa svojim sugrađanima, ima prirodno pravo; kako načela te iste vjere, koju bismo trebali slijediti, postaju dvojbena kada se stanu potkupljivati monopolom na svjetsku čast i prihodima ljudi koji hine da je slijede i da se ponašaju u skladu s njenim zapovijedima; i da, premda su oni koji se ne mogu oduprijeti takvoj kušnji grešni, nisu bez krivnje ni oni koji ih na njihovom putu vabe takvim mamcima. Razdvajanje Crkve od države, koje se u Sjedinjenim Državama strogo provodi, nije nimalo naštetilo vjeri u širenju njenog utjecaja…
Mladi Poljaci godinama iza ovog Miłoszevog teksta u posjetu Vatikanu (FOTO: Lupiga.Com)
Rasprava o odnosu između države i Crkve u Poljskoj se ne može se izbjeći, ipak, da bi se ona mogla održati potrebno je da se sudionici u njoj mogu izražavati slobodno, bez straha. Zato sam iskoristio svoj položaj, jer se ne nastojim kandidirati ni na kakvu javnu funkciju, stoga ne moram biti oprezan, ne bih li izrazio nekoliko sudova koji mnogi ljudi zacijelo izgovaraju potiho, u krugu onih kojima mogu vjerovati. Mnogo toga sam dobio i zadržao u sebi iz nastave vjeronauka u srednjoj školi, napose iz povijesti Crkve, dogmatike i apologetike, i bio bih nepravedan kada bih omalovažavao prednosti katoličkog odgoja. Ipak, budući da se katehetski sustav tako dobro razvio izvan školskih zidova, moram priznati da mi se uvjerljivijim i dalekovidnijim čine argumenti protivnika uvođenja vjeronauka u škole.
Svaka formalnost i svaka prinuda štete vjeri i treba ih, ako je to moguće, izbjeći. Sudjelovanje na nastavi je dobrovoljno, ali situacija je ponešto drugačija u zemljama u kojima je većina roditelja bezvjerna (kao primjerice u Češkoj) ili pripada, manje ili više ravnomjerno, nekolicini konfesija. Ondje gdje se nadmoćna katolička većina prema vjerskim manjinama odnosi neuljudno, kao prema onima koji su lišeni osobina „dobrog Poljaka“, prijeti prisila koju je predvidio Thomas Jefferson. Priličan broj roditelja i djece oduprijet će se takvoj prisili u ime slobode savjesti, ali tada ta djeca neće primiti nikakvu vjersku izobrazbu. Razumije se da mnogo toga ovisi o intelektualnim i pedagoškim sposobnostima vjeroučitelja; ako me netko uvjeri kako je sve što se ondje predaje dobro, tada ću povući svoje dvojbe o školi kao o leglu antiklerikalizma.
Priznajem da nisam posve upućen u sve i ostavljam mjesto za sumnju. Ono što me uznemirilo jest činjenica da se povratak religije u školu odigrao iznenada i nije bio popraćen javnom raspravom, tako da je ostavio dojam kako su se vlasti prestrašile crkvene hijerarhije. A jednako tako nije izgledno da će se o klerskom opsesivnom bavljenju seksualnom moralnošću u Poljskoj moći slobodno raspravljati…
Vjera proizlazi iz toliko snažne čovjekove potrebe, da se na njezin usud ne mogu primjenjivati mjere od nekoliko desetaka godina, prije su tu potrebna stoljeća. Prelazak od drevnog poganstva do kršćanstva u Rimskom Carstvu bio je dugotrajan proces. U kojem se trenutku postkršćanske znanstveno-tehnološke civilizacije trenutno nalazimo teško je odgonetnuti jer nam, budući da u njoj živimo, za takvo što nedostaje perspektive. Ali zato nam se od promatranja zemalja kao što su Engleska ili Francuska, od pada broja kandidata za duhovnike, od teologije „smrti Boga“ i teologije „Deus Otiosus“, ili bespomoćnog Boga, ne manje promalja predodžba o vjeri koja se poprilično udaljila od života.
Površno shvaćena vjera na američkom kontinentu profitirala je društvenim angažmanom, primjerice teorijom oslobođenja. Međutim, u našem je dijelu Europe isprepletena s intenzivnim nacionalnim osjećajima, tako da se pripadnost poljskom ili slovačkom narodu poistovjećuje s rimokatoličanstvom, pripadnost ukrajinskom narodu s grkokatoličanstvom, pripadnost ruskom narodu s pravoslavljem i tako dalje. Ta isprepletenost može biti od dugotrajne koristi, premda osobno spram toga osjećam poprilične rezerve. Može se dogoditi da će kler slaviti nacionalne obrede, škropeći, sveteći, egzorcirajući i istodobno se podsmjehujući vlastitom zatiranju seksa, a u međuvremenu će doći do unutarnjeg rasapa vjere i za nekoliko desetaka godina će Poljska postati jednako malo kršćanska zemlja poput Engleske ili Francuske, uz dodatak antiklerikalizma, koji će biti jednako nesnošljiv kao i vladavina klera i njegova programa vjerske države.
A u međuvremenu se ulog povećao i prenio negdje drugdje. Nešto loše se dogodilo vjeri zbog trijumfa znanosti, napose u 19. stoljeću, i nije isključeno da imamo posla s pojavom zakašnjele osviještenosti, što znači da su naše predodžbe o svemiru i ljudskom svijetu ostale na onoj, devetnaestostoljetnoj razini te da se ne možemo odvažiti na nove koncepte, bliže onima koji su se u međuvremenu razvili u znanstvenoj misli. Ne polazi nam to za rukom prije svega zbog nedostatka odgovarajućeg jezika, što nam danas jednako potvrđuje neprevodivost nekih temeljnih slutnji u znanosti nakon Einsteina, kao i nepraktičnost teologije.
A budući da se mnogo toga događa usporedno s pojavama rasapa i dekadencije, „dolazi nešto novo“, čega su svjesni ljudi koji idu tragom slutnji, upozorenja iz područja poezije, slikarstva ili glazbe, ili pak, što bi bilo točnije, područja koje se može samo približno odrediti.
Preveo Adrian Cvitanović
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Pixabay
Ovo ni jednom Poljaku ne smeta osim Česlavu Milošu (Jevreju?).