Doista otužan primjer kukavičluka je potpuni muk 42 para koja su do ožujka ove godine stupila u instituciju životnog partnerstva, pri čemu su se događali i neki tragikomični incidenti: od rapidnog skidanja fotografija vjenčanja s interneta, do slučaja u kojemu je jedan srpsko-hrvatski gej par izašao u medije kako bi samoga sebe okitio pobjedničkim lovorikama bilateralne Ljubavi – naravno, pod pseudonimima i s fotografijom zamućenih lica. Inače, riječ je o prvom sklopljenom životnom partnerstvu u Hrvatskoj, a taj mogao-je-biti-povijesni-događaj-ali-jebiga obilježen je tragikomičnom anegdotom: dok su mladenci ulazili u gradsku vijećnicu, dvije matičarke, svaka s buketom u rukama, glumatale su njihove mladenke.

Bjelodana je činjenica da što više LGBT osoba poznajemo, to ih više prihvaćamo. Oni koji imaju gej osobu u širem obiteljskom krugu dvostruko su tolerantniji od onih koji nemaju. Ono što na prvu djeluje kao nepremostivi poraz apstraktnog empatiziranja, inverzno postaje velika snaga: kada su ljudi prisiljeni gledati svoje predrasude ravno u oči - pogotovo u oči bliske osobe - one će se umanjiti ili čak rasplinuti. S druge strane, osokoljeni uvjerenjem da nitko u njihovoj neposrednoj blizini nije gej, ljudi svoje predrasude u pravilu učvrste i osnaže. Lekcija je nedvosmislena: sama fizička prisutnost tijela žigosanih označiteljem homoseksualnosti najjače je oružje u borbi za pravdu i ravnopravnost. 

Prvi splitski pride 2011. godine obilježen je visceralnim slikama razbijenih i krvavih ljudskih glava. Unatoč moralnoj hrabrosti svakog pojedinačnog sudionika politički uspjeh splitske povorke ostvaren je tek tjedan dana kasnije, kada se reakcija na fašističko divljanje u Splitu pretočila u najmasovniju zagrebačku povorku u povijesti, s preko 4.000 sudionika. Liberalna javnost tako je (napokon!) shvatila da u Splitu nije napuklo samo nekoliko sporadičnih lubanja, već i sami temelji demokratskog poretka. Bila je to prva iskra transformacije jedne partikularne borbe za LGBT prava u široku frontu borbe protiv fašizma, a linija demarkacije između protivnika fašizma i njegovih aktivnih ili pasivnih podržavatelja povučena je dvije godine kasnije, nakon referenduma o braku, kada je u Zagrebu redove zbilo čak 15.000 ljudi svih spolova, rodova i orijentacija. Važnije od onoga što se izgovorilo u megafon bila je neverbalna poruka: upravo su naša tijela jedini pravi zalog političkih ideja u javnom prostoru; ulica je i dalje temeljna i neizostavna jedinica svakog grassroots političkog angažmana. 

Ljubav s invaliditetom

U Hrvatskoj je Prajd i dalje oblik izvanrednog stanja, trenutak dokidanja nepisane prohibicije slobodnog kretanja trans i homo građana, a kao takav on postaje besmislen ako ti isti trans i homo građani nisu u stanju održati tu slobodu ostalih 364 dana u godini, upravo tako da za nju garantiraju svojim tijelima. Na žalost, apsolutna većina hrvatskih lezbi i pedera i dalje se kreće ulicama pod kamuflažom heteronormativnosti, čime efektivno dokidaju svoj identitet u javnom prostoru. Iako bi po svim statistikama omjer vidljivih gej i hetero parova na ulicama, trgovima, u tramvajima ili kafićima trebao biti 10:1, on je prije ∞:0, i to u liberalnom Zagrebu! Zapitajte se kada ste zadnji puta na hrvatskim ulicama vidjeli neki nonšalantni gej par? Odgovor većine nesumnjivo je – nikada! 

Uskratiti sebi pravo iskazivanje naklonosti bliskoj osobi u mjeri koja je predviđena za heteroseksualne parove znači amputirati socijalnu dimenziju ljubavi i prisnosti. Osobno, usiljena suzdržanost homoseksualnog para javnosti više mi je patetična nego dirljiva; takva ljubav je ljubav s invaliditetom, pri čemu kastrirana taktilnost ne samo da strši u prostoru poput kakvog batrljka, nego često i boli poput fantomskog uda - zgrčeno tijelo ishodište je psihičke patologije.

Uskratiti sebi pravo iskazivanje naklonosti bliskoj osobi u mjeri koja je predviđena za heteroseksualne parove znači amputirati socijalnu dimenziju ljubavi i prisnosti (FOTO: Wikimedia)

Apoteoza dvostrukog života hrvatskih homoseksualaca ostvaruje se svaki vikend u klubu Rush - popularnoj cajkaroškoj gej prčvarnici gdje pretežito defiliraju narajcani pupoljci i oni zreliji koji strpljivo čekaju da ih alkohol malo rascvjeta. Neizostavan dio repertoara svakog vikenda – osim Rozge i Seve – je i Gagin „Born this way“ – neoficijelna himna mlađe lgbt populacije. Kada Gaga zaguguće zamađijani twinkovi krenu se šepuriti poput ekstatično feminiziranih pelivana: razmašu im se bokovi, opuste zglobovi, ruke uzlete, a koža orošava slatkim znojem dok unisono repetiraju stihove neapologetske emancipacije (No matter gay, straight, or bi / Lesbian, transgendered life / I'm on the right track baby / I was born to be brave / I was born this way hey!). Međutim, kao Pepeljuge na otkucaj ponoći, jednom kada izađu iz kluba, do tada opušteni mladići naglo usprave kičme, zakopčaju jakne do grkljana i izbrišu osmijehe s lica; s blagom paranojom pogledaju lijevo, pogledaju desno, te brže-bolje šmugnu usiljenim korakom kvartovskog mačo frajera.

Tragikomične anegdote s vjenčanja

Međutim, takvo ponašanje nije iznimka nekih marginalnih i atavističkih lumpenhomoseksualaca: autocenzura je najsnažnija upravo tamo gdje bi očekivali najveću vidljivost – pod blagoslovom države. Doista otužan primjer kukavičluka je potpuni muk 42 para koja su do ožujka ove godine stupila u instituciju životnog partnerstva, pri čemu su se događali i neki tragikomični incidenti: od rapidnog skidanja fotografija vjenčanja s interneta, do slučaja u kojemu je jedan srpsko-hrvatski gej par izašao u medije kako bi samoga sebe okitio pobjedničkim lovorikama bilateralne Ljubavi – naravno, pod pseudonimima i s fotografijom zamućenih lica. Inače, riječ je o prvom sklopljenom životnom partnerstvu u Hrvatskoj, a taj mogao-je-biti-povijesni-događaj-ali-jebiga obilježen je i jednom tragikomičnom anegdotom: dok su mladenci ulazili u gradsku vijećnicu, dvije matičarke, svaka s buketom u rukama, glumatale su njihove mladenke za slučaj da, kako pojašnjava jedan od mladenaca, „ako mediji budu tamo da pomisle da je hetero venčanje“. Toliko o naivnoj iluziji da je stupanj ostvarenih bračnih prava LGBT osoba korelativan sa stupnjem njihove emancipacije.

Ljubav u vakuumu bukvalno je beznačajna (SCREENSHOT: Telegraf.rs)

Degradirajući zavjet ljubavi u zavjet šutnje životni partneri ne samo da su osnažili bedeme vlastitog geta unutar simboličke institucije braka, već tako i samu instituciju životnog partnerstva ostavljaju na vjetrometini svih budućih izazova koji se polako kovitlaju u klerikalno-desničarskim političkim organizacijama. S druge strane Atlantika, medijska slika uzastopnih pobjeda gej brakova u američkim saveznim državama utoliko je drugačija što svaka reportaža sadrži niz javnih svjedočanstava konkretnih supružnika s imenom i prezimenom. Njihovi hrvatski pandani šutnjom i autoizolacijom ne samo da čupaju aktivističke korijene institucije koja njihovoj vezi daje pravni značaj, već su pri tome i loši građani. Naime, ljubavni odnos poprima univerzalno značenje – bilo ono vjersko, građansko ili političko – isključivo u okviru neke simboličke konstelacije; ljubav u vakuumu bukvalno je beznačajna. Ako se vjerski brak registrira u Crkvi, a građanski brak u državi – pri čemu ih povratno legitimizira - životno partnerstvo ima povijesnu dužnost da se odražava (i) u aktivizmu, procesu koji je vlastoručno stvorio same uvjete njegove mogućnosti (štoviše: LGBT aktivisti sudjelovali su kreiranju nacrta zakona, te izlobirali njegovu najsveobuhvatniju moguću iteraciju). Aktivisti mogu braniti životno partnerstvo samo kao zakonsku apstrakciju; jedino je sami životni partneri mogu uobličiti u nešto ljudsko i tako osnažiti njene temelje. 

Nema gej osobe koja je stasala u dvijetisućitima, a da joj se svakodnevica nije radikalno promijenila – izuzev onih kostura iz ormara. Iako i dalje predstoji veliki rad na reformi tzv. „ideoloških aparata države“, prvenstveno na demontaži hiper-katoliciziranog obrazovnog sustava, to nipošto ne znači da se ne može ponositi ostvarenim: zakoni o suzbijanju diskriminacije, ravnopravnosti spolova, životnim zajednicama, uvođenje instituta zločina iz mržnje u kazneni zakon i niz drugih zakona; medijski transfer LGBT tema iz crne kronike i zanimljivosti u dnevnu politiku; otvaranje niza gay friendly prostora... A kako je primijetila Sanja Modrić o rezultatu notornog referenduma o braku, brojka od čak pola milijuna ljudi koji su ustali u zaštitu gej manjine nije mala – to je ozbiljan vjetar u leđa.

Ogroman jaz između ostvarenih prava i nivoa emancipacije

S obzirom na uvjete koje su zatekli 2001. godine, aktivisti i njihovi partneri Hrvatsku su u manje od 15 godina pretvorili u najsvjetliji primjer borbe za LGBT prava manje-više u čitavoj jugoistočnoj Europi. S druge strane, nigdje diskrepancija između institucionalnog i društvenog razvoja i bijednog nivoa emancipacije nije toliko velika kao u Hrvatskoj. Rekao bih da se radi o poražavajućem presedanu: bez obzira na streloviti napredak LGBT prava, gej zajednica je na istom mjestu na kojem je bila prije deset godina. Homofobni bojni poklič „smrt pederima!“ zapravo je strašno optimističan, jer pretpostavlja da u Hrvatskoj postoji više od šačice „pedera“ i „lezbi“: šira LGBT populacija prije je neuhvatljiva demografska avet nego djelotvorna politička sila. 

Na papiru daleko odmakli, u glavama zaglavili u prošlosti (FOTO: Flickr/Mike Licht)

Aktivisti se danas nalaze u ironičnoj situaciji: u trenutku kada je njihova borba u urbanim sredinama stvorila uvjete mogućnosti mnogih LGBT prostora, klubova, radionica, sigurnih zona i brakova, umjesto da zajednica ojača, u njoj se ugojio konformizam. Dok je mlađa populacija apriorno politički nezainteresirana, prvenstveno zato što im je identitet izgrađen na depolitiziranim internet platformama (Gay.hr / Gayromeo / Facebook), zreliji dio populacije toliko je zaokupljen da nadoknadi propušteno da se naprosto prepustio amneziji spram mukotrpne borbe koja je bila potrebna da se osigura i taj minimum građanskog komfora. Lišeni stonewallske etike, hrvatski pederi i lezbe ogrezli su u apolitičnom hedonizmu. Ali varaju se svi oni koji misle da ovom babljem ljetu ne može doći naprasit i gadan kraj. Neprijatelj nikada ne spava: od bjesomučne tutnjave loše house glazbe samo ne čujemo kako oštri noževe. 

Ne mora svatko biti aktivist, ali biti pederom građanska je dužnost – uvijek i svugdje, bez iznimke i bez pardona.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: en.wikipedia.org