Nije ni čudo da u BiH intenzivno tragaju za Batmanom koji bi ih spasio iz bezizlazne situacije. Ovo je samo jedna, u nizu od tisuća jednako poraznih priča, koja slikovito ilustrira u kakvom je kriminalu ogrezla ta zemlja. Ako niste rodbina, onda za poziciju morate biti stranački član, a svaka pozicija prilika je za punjenje vlastitog džepa, što često prođe sasvim nekažnjeno. Na ovom mjestu objasnit ćemo vam kako su čelnici željeznica u BiH uzimali provizije. Iako su javno prozvani protiv njih se u toj zemlji nije poduzelo gotovo ništa ili uopće ništa, a izostala je i bilo kakva reakcija bh medija

- Mi smo poslovali najviše s Bosnom i Hercegovinom, a tamo se nijedan posao ne radi bez provizije, samo je dio svjedočenja Andrije Sarića u kojem je inkriminirao nekoliko čelnih ljudi željeznica u susjednoj državi, gdje su, kao i sve drugo, i željeznice podijeljene, po nacionalnom ključu - na Željeznicu Republike Srpske i Željeznicu Federacije BiH, što je zapravo, osim očuvanja vitalnih nacionalnih interesa, prava prilika da se zbog složene situacije, okoriste svi koji se zateknu na pravim pozicijama. Sarić, je, inače bivši direktor prodaje u Agitu, tvrtki kćeri ponajvećeg državnog gubitaša – Hrvatskih željeznica, a sudi mu se u Zagrebu, zajedno s bivšim predsjednikom Uprave HŽ Holdinga Davorinom Kobakom, direktoricom Agita Biserkom Robić i smijenjenim direktorom Željeznica Srbije Vladimirom Vasiljevićem. Četvorka je, ispostavit će se, vrlo uhodanim poslom Agitu, odnosno Republici Hrvatskoj i svim njenim građanima, u razdoblju od 2002. do 2008. godine izbila iz džepa najmanje 3,7 milijuna eura.

USKOK-ova snimka Sarićevog svjedočenja

Novac je izvučen preko ispostavljenih fiktivnih faktura kojima su se isplaćivale masne provizije, svima koji su osim za račun države, prijevoz razne robe kroz regiju, ugovarali i za vlastitu korist. Iako se tadašnji direktor ŽS, Vasiljević, našao obuhvaćen optužnicom, u istoj nema ni traga ni glasa brojnim šefovima željeznica u Bosni i Hercegovini. Predstavnici USKOK-a za njih su saznali još početkom 2009. godine i o tome obavijestili kolege iz bosanskohercegovačke SIPA-e, ali čini se da se protiv svih umiješanih u toj zemlji poduzelo gotovo ništa ili uopće ništa. Tamošnji mediji uopće nisu reagirali na skandalozna saznanja iz Sarićevog iskaza danog pred USKOK-om, a ovoga tjedna prikazanog na suđenju, što bi prema profesionalnoj logici trebala biti prvorazredna vijest. No, o prozvanima u BH novinama ne može se pronaći apsolutno nijedan relevantan tekst.

Iako obrana, u Hrvatskoj okrivljene četvorke, tvrdi da zapravo nitko nije oštećen, u stvarnosti je priča sasvim drugačija, a da bi je pojasnili ovdje ćemo navesti kako su tekli procesi pljačkanja. Primjerice, tvrtka iz BiH, s područja RS-a, odluči željeznicom transportirati svoje proizvode u luku Ploče. Za tu je uslugu prvo morala kontaktirati Željeznicu Republike Srpske, koja potom o uvjetima raspravlja s kolegama iz Željeznica Federacije te Agita, za dio puta koji prolazi njihovim prugama. Kakve su se sve malverzacije događale u BiH, apsolutna je nepoznanica i nikako ne miriše na dobro, ali Sarić je opširno posvjedočio o dijelu koji je njemu poznat.

Vrlo složena željeznička mreža zahtjeva i složene oblike krađe

Tako bi se za kratki dio puta preko hrvatskog teritorija do Luke Ploče, Agit obratio HŽ-u, odakle je Kobak formirao cijenu, i to takvu kojom bi se iz posla izbacili svi eventualno zainteresirani privatni špediteri. U ovom slučaju odredio je cijenu od 2,00 eura po toni prevezene robe. Agit bi, radi svoje zarade, tu cijenu prepravio na 2,20 eura, a potom se događao spektakl. Na sastanku u Doboju, cijena je još bitno podignuta. S provizijom od deset centi po toni robe nagrađen je Kobak, s još toliko i Biserka Robić.

- Ekrem Hastor iz ŽFBIH tražio je i dobio 0,10 eura provizije, Srećko Šaran iz ŽRS, isto toliko, objasnio je Sarić, skromno dodavši da je i on čašćen s 0,05 eura provizije. Da bi se sve te provizije, a takvih nije bilo samo nekoliko s time da su pogotovo izdašne bile u slučajevima gdje se roba transportira do, primjerice puno udaljenije Slovenije, Agit je sastavljao fiktivne račune kojima bi se naplaćivale nepostojeće usluge. Tako je Agit te usluge plaćao, a novac je sjedao na račune nekoliko off-shore kompanija, osnovanih u inozemstvu. Prva takva, pod imenom BH Cargo, imala je račun u jednoj mostarskoj banci, ali s obzirom da se iz te banke mjesečno smijelo podignuti tek skromnih 10.000 KM, to im je postalo „tijesno“ pa su se preselili u Graz i u međuvremenu osnovali još tri kompanije koje su služile uglavnom samo za izvlačenje provizija. Dakle, konačnu cijenu naplaćivali su kao predstavnici državnih tvrtki za svoj račun, a razlika koja je završavala u njihovom džepu isto tako mogla je završiti na računu gubitaških željeznica u Hrvatskoj i BiH, a o porezu da i ne govorimo.

Samo 2007. godine Agit je "odradio" više od 5,5 milijuna tona

Spomenuti Šaran, prošle je godine zbog nekih drugih malverzacija na željeznicama, osuđen na tri mjeseca zatvora, ali za ove provizije navodno postupka još nema. Da se dijelilo svima, šakom i kapom, govori i dio Sarićevog iskaza u kojem objašnjava kako su, primjerice, izvjesnom Ilijazu Musiću, nižerangiranom željezničaru, morali davati 1.000 eura za „osiguravanje vagona“. Nekada komercijalni šef u ŽRS, Draženko Todorović, iznimno politički angažiran, bio je znatno bahatiji, pa je prema riječima svjedoka u jednom poslu tražio da se zbog provizije cijena po toni digne s 4,00 na 4,50 eura. Nije samo on imao političku podlogu, u ovom slučaju DNS-a, već su sve pozicije u obje entitetske željeznice podijeljene isključivo po tom ključu, od one običnog radnika do onih s direktorskim foteljama, a na isti se način i danas dijele.

Sve pozicije na željeznicama u BiH dijele se po nacionalnom/stranačkom ključu

Inače, informacije radi, samo 2007. godine preko Agita je transportirano više od 5,5 milijuna tona robe. Ekipa se uredno sastajala u Zagrebu i Sarajevu, gdje su se dijelile provizije, uvijek u gotovini, a nerijetko bi se podružili i na europskim prometnim sajmovima, primjerice u Berlinu ili Münchenu. Kada su Sarića USKOK-ovi istražitelji suočili s konačnom sumom koju je on svih tih godina podignuo s računa, samo se kiselo nasmijao i zaključio – „Znao sam da se dizalo, ali da se toliko skupilo …“. Iako danas „cinkaroš“, kako ga zasigurno zovu okrivljene kolege, tvrdi da je sve radio za dobrobit Agita, dakle države, njegovo priznanje zapravo je pokušaj da prođe sa što manjom kaznom, u čemu će vrlo vjerojatno i uspjeti. No, još nije objasnio kako je radeći u korist države samo u svoj džep ugurao 60.000 eura tuđeg novca.

Još za kraj ove ilustrativne priče, jer život u Bosni i Hercegovini svakodnevno egzistira na ovakvim pričama, dodajmo da danas Sarić radi u austrijskoj tvrtci Raabersped, koja se također bavi željezničkom logistikom. Pohvalio se da su rezultati tog poduzeća vrlo dobri, a kada ga se više u šali upitalo je li takve rezultate imaju zahvaliti istim načinima rada kao i u Agitu, samo je kratko dometnuo – „Oni su Austrijanci i sasvim drugačije posluju“.

Lupiga.Com

FOTO: Ćiro