Selo Volinja je posljednja stanica vlaka koji ide iz metropole u područje Banije. Nalazi se nekih stotinjak kilometara od Zagreba. Tu je i službeni granični prijelaz ako vlakom putujete u Bosnu i Hercegovinu. Na žalost ta linija ne prometuje već godinama, osim teretnog prijevoza. 

Na stanici se nalaze dvije zastave: Republike Hrvatske i Europske unije. Nekih stotinjak metara od zastave EU nalazi se i kućni broj 29 j. Na desnoj strani ceste nekoliko kuća ima broj 29, no razlikuju se abecedom. Slovo "j" nema kuću, nego tek jedan kontejner u kojem živi Đorđe. On je svoj broj 29 j nacrtao na sandučić koji je pričvršćen na dotrajali električni drveni stup.

EUROPSKA UNIJA – 21. STOLJEĆE: Život bez kapi vode

REPORTAŽA - U RALJAMA BIROKRACIJE: Život u kontejneru

JAD I ČEMER NA BANIJI: „Teško smo živjeli prije ovog zla, a ovo sad se više i ne može nazvati životom“

Đorđe Popović je nekoć tu imao drvenu kućicu koji je razdrndao potres. Sada na tom mjestu stoji kontejner koji su mu poklonili bajkeri iz zagrebačke Dubrave. Iza kontejnera je drvena građa. To je sve što je ostalo od njegove rodne kuće. 

Đorđe pored svog kućnog broja (FOTO: Daniel Pavlić/Lupiga.Com)

Prije mjesec dana Đorđe je operirao tumor na bubregu i sada se oporavlja. Zatekli smo ga na stolici ispred kontejnera kako čita Sveto pismo. Kaže da tako provodi dane kada je vani dovoljno toplo. Ispred kontejnera se nalazi crvena staza koja podsjeća na "crveni tepih" glamuroznih događanja. Daleko je ovo od glamura. Ovo je rub Europe, Europske unije ...

U kontejneru Đorđe ima struju, no nema vode. Vodu donosi od susjeda u plastičnim bocama. I za piće i za pranje. WC-a nema. Čeka već mjesecima da se ispuni obećanje koje je dobio od općinskih vlasti. Slabo dolazi i pomoć, gotovo nikako. Prošlo je deset mjeseci od potresa pa je euforija iščezla. 

Đorđe živi od 920 kuna socijalne pomoći. Teško da se to može nazvati "življenjem". Bez sanitarnog čvora, bez vode, bez nade da će država nešto učiniti kako bi se vratio onom životu prije elementarne nepogode. Znamo da mnogo kontejnera nije dobilo wc, tako da ljudi nuždu vrše u obližnjem grmlju. Higijenski uvjeti su daleko od "normalnih". 

Otprilike sve što je ostalo od kuće (FOTO; Daniel Pavlić)

Ovim ljudima fali i topla riječ, savjet, razgovor. Osobno znam da je u Sisačko-moslavačkoj županiji bilo četvero psihologa koji su odlazili na teren. Troje ih više ne radi za institucije, jer njihov rad na terenu nije bio prepoznat te je bio sasvim nešto drugo od nabijanja statistike i brojki koje su od njih tražene. Mentalno zdravlje je pod alarmom, no tu crvenu žarulju malo tko vidi ili razumije. 

Studeni je pokucao na vrata, mrazevi zabijelili travu. Zima je pred vratima, a time i depresija ljudi koji žive ovako poput našeg Đorđa, u kontejnerima.

„Grijalice griju dok god ne treba platiti struju, no kad i to jednog dana prestane, ne znam kako ću“, kaže mi Đorđe dok okreće novu stranicu Svetog pisma, uzdajući se u višu silu. 

Đorđe kaže da mu je još jedino ostala - vjera (FOTO: Daniel Pavlić/Lupiga.Com)

„Jedino mi preostaje još ova vjera, jer dosad su me mnogo puta iznevjerili svi kojima sam vjerovao“, poruči će nam na odlasku.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Daniel Pavlić/Lupiga.Com