Bio je to pravi dan za plažu. Svi smo nosili starinske kupaće. Neki su plesali na onu noviju verziju “Vamos a la playa”, neki su nosali suncobrane, a neki liegestuhle. Ekipa se klackala uz pješčanik ili spuštala niz tobogan. Škrinju sa sladoledom su na biciklu vozila dva felinijevska lika…

Zapravo, nije bio nikakav dan za plažu, nego 7. veljače, s desetak stupnjeva celzijusa u zraku, prijetećim oblacima i jakom južinom. Kvaka je u tome da je Riječki Karneval, a na taj dan, kažu, svatko može biti ono što želi!

“Vavek Parićani” iz Matulja, njih 115 (FOTO: Iva Vlašimsky/Lupiga.Com)

Jedna od najstarijih karnevalskih udruga iz riječke okolice – “Vavek Parićani” iz Matulja – odlučila je karnevalski dan provesti “na plaži”, što im je bila ovogodišnja maškarana tema. Poveli su me sa sobom da doživim ovaj riječki spektakl iz drugačije perspektive od one uobičajene. Ove se godine nisam gužvala s publikom uz ograde postavljene duž karnevalske trase u centru grada. Nisam cupkala ni tražila prvi kafić da se ugrijem i nisam imala osjećaj da sam uz sav trud i volju zapravo više od pola doživljaja propustila. Ove sam godine bila dio karnevalske povorke!

Krenuli smo iz Matulja autobusima, jer trebalo je prevesti oko 115 članova skupine. Ispred nas su išla alegorijska kola, odnosno kamion koji je straga, za ovu prigodu, imao posebno montiran žuti tobogan. Bio je tu i traktor, preuređen da tegli dva mala pješčanika u sredini, a sa strane su kasnije nadodali dvije devet-metarske klackalice.

Devetmetarske klackalice (FOTO: Facebook/Karnevalska udruga Vavek Parićani)

„Imamo za vas jedan kostim, doduše u muškoj varijanti, ako vam to ne smeta“, netko mi je rekao i u autobusu dodao robu koju sam navukla preko traperica i džempera. Brzo sam shvatila da u samoj povorci zimska jakna ne dolazi u obzir, jer se ljepota kostima mora pokazati. A vani je puhalo kao sumanuto i svakog se časa čekala kiša.

„Unutar alegorijskih kola imamo posebno izrađene spremnike za jakne, kišobrane, torbe i slično. To smo smislili s godinama iskustva“, pojašnjavaju mi gospođe Neli, Genny i dvije Danijele.

„OK, ako mogu oni, mogu i ja“, tješim se.

Neki su nosali suncobrane, a neki "liegestuhle" (FOTO: Iva Vlašimsky/Lupiga.Com)

Kroz priču saznajem kako je za njih sve počelo još sredinom osamdesetih kada je nekoliko prijatelja i prijateljica počelo zajedno ići na maškarane zabave, pa su počeli šivati sve ozbiljnije kostime kako bi konkurirali za nagrade. Prvo se pomalo počelo pohoditi karnevale u Opatiji i Lovranu, a na Riječki Karneval odlaze već tri desetljeća.

„Kod nas vam je to jedna skoro pa obiteljska atmosfera. Počeli smo kao 'frajeri i frajerice', kasnije se oženili, dobili djecu i naša je maškarana skupina svake godine rasla. Uvijek bi još netko doveo pokojeg prijatelja sa strane, a sada to rade naša djeca. Družimo se nekoliko puta i kroz godinu, slavimo zajedno Prvi maj, idemo na ljetni karneval u Novi Vinodolski i slično“, govore razdragane gospođe plavo ocrtanih lica. Jer sve je u narančasto-plavoj kombinaciji. Iako su kostimi manje više unificirani, svatko je nastojao dati neki osobni dodatak: sunčane naočale, ručnik, torbu. Dizajn kostima, organizaciju i druženja uglavnom drži ženski dio skupine, dok se muškarci bave tehničkim dijelom: nabavom prateće opreme te izradom alegorijskih kola. 

„Ove godine nemamo pokretnu masku na kolima. Prošle smo godine imali vrlo atraktivnog klauna koji je micao rukama i nogama, okretao glavu i svirao harmoniku, ali shvatili smo da to posve odvraća pozornost gledatelja od nas samih. A ideja je da ljudi predstavljaju maske, da oni sami budu te maske“, kaže jedna od sudionica, Tamara Ciceran. Polako mi postaje jasno što je zapravo time mislila.

Tu je bio i upadljivi tobogan (FOTO: Iva Vlašimsky/Lupiga.Com)

Stigli smo u Rijeku, gdje se Riva već počela puniti najrazličitijim skupinama maškara. Prolazimo pokraj kraljeva diska, flamenco plesačica, rođendanskih svjećica i cheerleadersica te zauzimamo svoju poziciju. Kraj nas defilira ekipa iz serije „Alo, alo“. Vuku krevet na kotačima s babom, a ispred njih ide „My Little Tenkić“. Dobro je, zasad nema kiše. Nastupamo kao 47. karnevalska skupina od ukupno 110 prijavljenih grupa.

„To je super pozicija, za koju smo se ove godine izborili. Jer kad te stave ono '90 i nekog' onda čekaš na zimi satima, a dok dođeš na red svi se već napiju, publika se raziđe i padne noć“, pojašnjava predsjednik Vavik Parićanih Edo Ciceran. Jakne se skidaju i spremaju u one spremnike na kamionu. Vjetar pojačava i na refule donosi mirise kobasica i ćevapa, mrsi šarene trakice rastegnute preko ulica i vijori kose nasmijanih djevojaka. Nije baš toplo, ali nitko se ne žali. Neke naše cure i dečki se pozdravljaju i mašu članovima drugih skupina. Među grupama očito nema nikakve ljubomore ni tenzije, sve je nekako prijateljski i mnogi se međusobno poznaju.

Loptu na napuhavanje uzvraćaju i gledatelji (FOTO: Iva Vlašimsky/Lupiga.Com)

Gleda se, naravno, tko je što napravio ove godine i jedino je u tome sadržan natjecateljski duh: tko ima najštosniju, najsmješniju i najoriginalniju masku kao skupina, tko je najbolje zabavio publiku? Ali o tome ne odlučuju same maškare, niti stručni žiri. Nema nagrada ni kriterija koje treba zadovoljiti. “Nagrada” za sudionike su jedino osmjesi i pljesak gledatelja, koji kasnije pričaju što im je bilo najupečatljivije.

„Sve radimo sami, kompletno, bez nekih profesionalnih radionica ili sponzorstava. Ideje se razvijaju kroz godinu, ali sve ostaje na papiru do početka pusta. Tek kad zatuli Antonjski rog, tek onda se svi ozbiljno bacaju na posao. I onda se radi svaki dan poslije posla, do pola noći, vikendom. Zapostavljaju se privatni obrti i firme, bježi se iz ureda u 15 sati i tome slično. Ode se u minus. Mislim, moraš biti malo lud da sve ovo radiš“, priznaje predsjednik Ciceran. A ja moram priznati da što sam duže s ovom ekipom, da mi je ta vrsta ludila nekako sve jasnija. Dok čekamo nudi se piće. Neki već plešu. Veselje polako raste. Konačno, krenulo se!

„Vamos a la playa, a mi me gusta bailar, el ritmo de la noche, sounds of fiesta…“, trešti iz zvučnika, a matuljski “kupači” složno izvode koreografiju. Vodi ih njihova kraljica, ovogodišnja Prva pratilja Kraljice Riječkog Karnevala, Sara Kinkela, koja pleše visoko na vrhu tobogana alegorijskih kola. Ispred kamiona vrludaju sladoledari i svako malo stanu kako bi nekome iz publike dodali čokoladni kornet. Iza plesača idu klackalice, ekipa vuče suncobrane na kotačićima, a gospođe tu i tamo sjednu na rastegnute ležaljke. Prave se da im je vruće i da se nečim mažu.

Vavek Parićani na okupu (FOTO: Iva Vlašimsky/Lupiga.Com)

„Svatko ovdje ima neku ulogu. I mi se uživamo uživjeti u te svoje uloge“, dobacuje Tamara Ciceran prije nego što se zavalila u svoj liegestuhl. Ples i koreografija se ponavljaju ispred svake pozornice s voditeljima, a duž cijele trase takvih je pet punktova. Kod Mrtvog kanala je naš “banjin” izvukao jednog gledatelja kako bi ga “namazao” losionom za sunčanje. Ispred mene malo teže hoda “ronilac” s perajama. Na leđima su mu „boce s kisikom“. Pitam što je unutra?

„Lovranski bambus. Al’ sve su mi već popili!“, požalio se ronilac Denis Perčić. Opet ples i nastavak dalje prema Korzu gdje je najviše gledatelja. Kako prolazimo svi gledaju i fotografiraju. Neki se smiju, jer sudionici se trude biti smiješni. Dijele se poljupci, maše se i svi i dalje glume kao da su na plaži. Ispred središnje pozornice na sredini Korza cijela se predstava ponavlja.

„Stižu nam Vavek Parićani iz Matuljaaaaa!“, grleno najavljuje voditelj.

Kamion sa skrivenim spremnicima (FOTO: Facebook/Karnevalska udruga Vavek Parićani)

„Pred vama je Matuljska Rivijera, jer Matuljci znaju da kad se digne razina mora i kad se potopi Opatija, oni će biti ti koji će imati vrijedne nekretnine u prvom redu do mora!“, nastavlja voditelj, a iz naših alegorijskih kola puca top koji razbacuje šarene trakice. Vjetar ih je raznio po publici. Ples se nastavlja istim žarom i dalje po Korzu. Negdje ispred zgrade Radio Rijeke spontano je među Vavek Parićanima krenuo i picigin na suhom. Loptu na napuhavanje uzvraćaju i gledatelji.

Kada je glavni dio trase odrađen i kada se s Korza skrenulo niz Adamićevu ulicu, gdje se nastup polako privodi završetku, čovjek bi pomislio „OK, to je to, sad će entuzijazam ipak malo splasnuti“. Ali ne! Sve je isto kao i na početku povorke – opet ide “Vamos a la playa…”, koji su čuli i otplesali valjda 267 puta. Kraljica Sara me zove gore na kola i na vrh tobogana. Vau! Dakle ovako izgleda povorka iz ptičje perspektive! Pitam ju koliko joj je godina i koliko je već u maškarama?

Dakle ovako izgleda povorka iz ptičje perspektive (FOTO: Iva Vlašimsky/Lupiga.Com)

„Još malo pa ću 20 godina. I isto toliko godina sam na Karnevalu u povorci! Mama me prvi put dovela kad sam bila beba od 11 mjeseci“, kaže Sara. Spuštam se dolje, a moje mjesto zauzima voditelj s posljednje pozornice uz trasu.

Zabava ne prestaje, a on se s mikrofonom u ruci spušta niz tobogan. I onda još nekoliko desetaka metara i morali smo stati. Kraj.

Trasa je gotova. Zar već? Pa koliko je trajalo: sat vremena? Nije moguće, činilo se kao u trenu. Tek sam koreografiju pomalo počela savladavati. I što sam ono rekla da mi je bilo hladno? Ne znam, jer uopće nije. Osmjesi ne silaze s usana, ples ne prestaje, veselje ne jenjava. Svima je žao što je gotovo. I meni. Sva sreća da su me zvali da idem s njima i iduće godine. 

Škrinju sa sladoledom su na biciklu vozila dva felinijevska lika (FOTO: Facebook/Karnevalska udruga Vavek Parićani)

Samo jedna riječ pratio sve ovo – druženje! To je bit ovdašnjih maškara, kao i sama esencija i posebnost Riječkog Karnevala. Da se ljudi okupe oko jednog veselog i neopterećenog projekta, da zadrže jednu lijepu tradiciju i pri tom se zabave.

Sve ono što inače u modernom, virtualnom i dehumaniziranom svijetu polako nestaje. Na kratko vrijeme zaboravljaju se problemi, teško stanje u državi i sve one loše vibre, a na mjesto toga dolaze “čisti gušti” i zajedništvo. Jer to je - Karnevaaaaal!

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Iva Vlašimsky/Lupiga.Com