O queer kulturi i pravima LGBTIQ osoba u Hrvatskoj, te o nedavno održanom festivalu Smoqua u Rijeci razgovarali smo s Antonijom Stojanović iz udruge LORI. Ovogodišnja tema sedmog izdanja festivala queer i feminističke kulture Smoqua bila je „Zauzimanje prostora“. Osjećaju li se LGBTIQ osobe sigurno u javnim prostorima Hrvatske – bilo je glavno pitanje koje se prožimalo kroz 20 šarolikih aktivnosti, od panela do uličnih akcija i radionica.

Zajedno s više od 30 aktivista i aktivistkinja iz Hrvatske i inozemstva, LORI i svi posjetitelji festivala, dijelili su svoja iskustva i mišljenja o ovom pitanju. Kako naglašava Antonija Stojanović, na festivalu su održane radionice o osjećaju sigurnosti, odnosno o tome kako kreirati vlastitu sigurnost, ali i, s druge strane, mogućnost, ne samo za queer publiku, već i za opću javnost da promišlja o tome u kojoj mjeri se LGBTIQ osobe u Hrvatskoj i žene osjećaju sigurno u javnom prostoru. 

Ana Ajduković i Antonija Stojanović jedne su od organizatorica Smoquae (FOTO: Tanja Kanazir)

Za početak, za one koji ne znaju, možete li objasniti našim čitateljicama i čitateljima što je Smoqua i koji je glavni cilj ovog festivala? 

- Smoqua je spoj umjetnosti i aktivizma i zamišljena je prvenstveno kao platforma za umrežavanje osoba iz područja aktivizma i područja umjetnosti, ne samo u Hrvatskoj, nego i šire, za promoviranje i približavanje queer i feminističke kulture općoj populaciji. Želja nam je da ljudi u tri dana festivala uspiju doživjeti queer i feminističku kulturu te propitivati, promišljati razne patrijarhalne obrasce, razne koncepte o kojima se inače ne pitamo općenito. Mislim da je to mnogima bilo dosta iznenađujuće čuti, ne samo statistike o postotcima učestalosti nasilja, nego i o osjećaju sigurnosti, jer ne razmišljaju o tome. 

Koji zaključak nosite sa Smoque, odnosno može li se reći da je Rijeka siguran prostor za LGBTIQ zajednicu? 

- Prvo bi trebalo ukazati na to da Rijeka nije „izolirani otok“ u odnosu na Hrvatsku. Dakle, u Hrvatskoj su statistike takve da, prema istraživanju Zagreb Pridea prije nekoliko godina, dvije trećine LGBTIQ osoba jest doživjelo u proteklih nekoliko godina neki oblik nasilja ili diskriminacije zbog toga što su queer. To uključuje i Rijeku, naravno. Činjenica jest da je Rijeka liberalnija sredina u odnosu na neka manja mjesta, ali opet ću reći nije „izolirani otok“. Dakle, to što se događa u Hrvatskoj i uopće neka svijest naše države jest i dio Rijeke. Mladi imaju mogućnost razvijati osjećaj sigurnosti, a sad okolnosti i sredina u kojoj se kreću možda će potaknuti osjećaj sigurnosti, ali isto tako možda ga mogu i umanjiti.

Kroz festivalsku radionicu namijenjenu organizatorima i organizatoricama velikih događaja, poput koncerata, festivala ili clubbinga, gošće iz Norveške govorile su kako spriječiti, prepoznati i odgovoriti na seksualno nasilje u javnim prostorima. Posjeduje li Rijeka takve strategije? 

- Ja ne znam podatak koliko ljudi koji organiziraju velike događaje, festivale imaju razrađenu strategiju u slučaju rodnog ili seksualno uvjetovanog nasilja, ali činjenica je da se o tome ne govori baš puno. Interesantno je bilo slušati te sjajne edukatorice iz norveške organizacije KUN koje su za vrijeme radionice pričale kako su došle do toga da o tim temama educiraju. Ispitivali su koje protokole imaju u slučaju prirodne katastrofe i tako dalje, te između ostalog i seksualnog nasilja, rodno uvjetovanog nasilja i onda su shvatile poražavajuću činjenicu. Čak i u Norveškoj, najveći strah ljudima koji organiziraju velika događanja jest da se ne dogodi seksualno nasilje ili neki drugi oblik takvog nasilja, a zapravo takve protokole za to nemaju.

Prigodni riječki "sticker" (FOTO: Tanja Kanazir)

I ove godine imali ste neizostavnu podršku Grada Rijeke. Što Vama znači ovakav vid podrške?

- Grad Rijeka podržava Smoqua festival od začetaka 2017. godine. Smoqua je u prvih svojih nekoliko godina bila i dio Europske prijestolnice kulture Rijeka 2020 u okviru programskog pravca „Kuhinja različitosti“. To je jedna kontinuirana, ali simbolična podrška. Ono što je meni zbilja divno, a to je da te zastave koje budu duž Korza i ove godine zastave „Smoqua“ i zastava duginih boja na gradskoj Vijećnici - zbilja dižu vidljivost, ne samo queer kulture, već i o queer pitanjima u Rijeci, odnosno Hrvatskoj. Recimo, mi kada tijekom školske godine idemo na predavanja i kada pitamo mlade da li su čuli za LORI, za festival Smoqua ili za queer zajednicu, onda djeca kažu „da, da, postoji u jesen onaj festival kada budu zastave“ - što je dobro. 

No, postoje i oni koji Vas ne podržavaju. Udruga Pravda Istina Odgovornost se oglasila preko Facebooka na Vaš event i kažu: „Dok bi Riječani trebali financirati radnike Čistoće, Grad između ostalog financira ovakve manifestacije proizašle iz EPK kao i udrugice tipa SMART, koje su se dobro uhljebile u Gradu i sada neke prepisane projekte nizozemske provenijencije distribuiraju mediteranu prodavajući pamet, ali za to su bogato nagrađeni“. Kako komentirate takve napade?

- Republika Hrvatska ima razne vrste programa koje treba financirati kako bi se ostvarilo to stanje prava. Zanimljivo je u kojoj mjeri ljudi ne uviđaju da Udruga LORI od 2002. godine provodi europske projekte čime zapravo donosi novce u Republiku Hrvatsku. Gradu Rijeci u 23 godine smo kroz poreze i prireze prihodovali mnogo više od neke simbolične podrške i financiranja festivala. Udruga Lori, između ostalog, uvjetno rečeno, dovlači novce iz EU, puni hrvatski budžet ispunjavajući obveze prema Europskoj uniji, što bi razne institucije u Hrvatskoj trebale ispuniti određene usluge. 

Kada govorimo o pitanju sigurnosti, neizbježno je spomenuti i nasilje. S obzirom da pružate usluge psihosocijalne pomoći, koliko mladi zapravo prijavljuju nasilje na osnovu seksualnosti ili rodnog identiteta?

- Ako se netko udruzi LORI javi kao queer osoba s potrebom za psihosocijalnom podrškom sigurno nije zato što se osjeća prihvaćeno, nego zato što joj/mu je potrebna podrška da se osnaži da može funkcionirati ili u svojoj primarnoj zajednici ili u svojoj široj zajednici. Žao mi je da ljudi doživljavaju nasilje ili diskriminaciju LGBTIQ osoba kroz spolnu orijentaciju, rodni identitet ili izražavanje. Ne, to je pogrešno reći – doživljavaju ga zbog neprihvaćanja, neznanja, predrasuda i okoline. Ne zbog toga što su gay, već zato što ih drugi ne mogu prihvatiti. 

Detalj s ovogodišnjeg festivala (FOTO: Tanja Kanazir)

Kako reagirati na rodno i seksualno nasilja kao aktivni građani, odnosno građanke? 

- Ključna stvar je uvijek dati podršku osobi koja je na bilo koji način uskraćena za prava ili koja je upravo doživjela neki oblik napada, nasilja. To možemo učiniti otvoreno i u toj situaciji, ali možemo isto tako svakodnevno kroz život ići lišeni predrasuda, lišeni predodžbi što treba dječak, a što treba djevojčica. Dovoljno je da ne perpetuiramo predrasude, da ne govorimo nešto homofobno, transfobno, da ne kažemo dječaku nemoj plakati kao djevojčica, nego pustimo dijete da izrazi svoje emocije. 

U pogledu zakonskog okvira, jesmo li stagnirali ili napredovali po pitanju LGBTIQ prava?

- U odnosu od prije 10-15 godina, osim što je zakonski okvir u Republici Hrvatskoj znatno bolji po pitanju prava LGBTI osoba, postoji zakon o životnom partnerstvu koji izjednačava sva prava istospolnim parovima kao i straight ljudima u braku, i tako dalje. To je odlično. No, čime ugrožava netko tko je gay ili trans nekog drugog ako želi imati pravo da se zaposli, obrazuje bez da ih se u školi naziva bolesnima, da o istospolnoj orijentaciji čita u udžbeniku za vjeronauk u istom pasusu gdje je silovanje i zoofilija? Što znači da čak i ova prava koja imamo, nismo u mogućnosti uvijek i svugdje uživati i to bez straha. Pravo na obitelj, pravo na posvajanje nemaju LGBTI osobe, osobe u istospolnim zajednicama. Prava na medicinski potpomognutu oplodnju također istospolni parovi i lezbijke nemaju. To što prava postoje i što kazneni zakon postoji, i dalje ne znači da se to može uživati u svakoj situaciji.

U konačnici, jesu li ljudi u Hrvatskoj više senzibilizirani o temi queera? 

- Svijest ljudi, mislim, da se vremenom mijenja na bolje, prihvaćenost u široj zajednici je veća, ali i sama queer zajednica jeste povezanija nego prije deset ili dvadeset godina u Hrvatskoj. Ali ono što nije dobro, to su desno orijentirani klerikalni pokreti. S ovim pokretima koji su iznimno dobro organizirani dijaloga nema. Ako gay, lezbijka ili trans rodna osoba želi imati pristup zdravstvenoj skrbi ne ugrožava nekoga tko kleči ili ne kleči bilo gdje, ali desno orijentirani pokreti, već negdje oko desetljeća i više, u Republici Hrvatskoj namjerno promoviraju homofobiju i transfobiju pod plaštom da je netko tko je straight time ugrožen, ali ne – nije. Ljudi samo žele imati iste mogućnosti, kao i drugi, i to je sve.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Tanja Kanazir

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"