Završena je najveća smotra pisane riječi na svijetu. Službeno, martovsko događanje u Leipzigu, bilo je i ostalo – sajam, ali zbog njegove posvećenosti autorima i autoricama ipak mi je draži mi naziv festival, a vi kako hoćete... 

Iz Splita smo krenuli zadovoljni, a vratili se još zadovoljniji. Po čemu jedna malena splitska udruga, kao što je naša SpLitera, treba i može biti zadovoljna svojim nastupom, ako je lako zaključiti da je gotovo nevidljiva u tom beskonačnom svemiru autora, čitatelja i knjiga? Doći ovdje, osigurati izložbeni prostor i predstaviti se samostalno, izvan nacionalnih i međunarodnih mreža – veliki je uspjeh. Zadovoljni smo razumijevanjem uprave Grada Splita koja je prepoznala vrijednosti i koristi ovog nastupa. Bez sluha za ovakve „male“, ali značajne korake, oni se ne bi ni dogodili pa bi bila propuštena još jedna mogućnost za pomak. A pomak nam treba. Zadovoljni smo nastavkom suradnje s crnogorskim izdavačem Fokalizator koji je naš partner i u drugim projektima, a i zanimanjem pokazanim za knjige i autore nakladnika Fragment koje smo predstavili na svojim policama.

Udrugu SpLitera, pored mene, čine još Vilma Benković i Stjepanka Pranjković bez kojih ne bi ni bilo projekata udruge, ali čine je još i naša talijanska „ekspozitura“ – dr. Anita Vuco, kao i njemačka „ekspozitura“ – dr. Alida Bremer koja je zaslužna što je hrvatska književnost odavno stigla u fokus pažnje na ovom sajmu i uopće na njemačkom govornom području. 

Mala ekipa SpLitere u Leipzigu (FOTO: Edi Matić)

I evo… par godina nakon osnivanja, SpLitera je zastupljena na najznačajnijem europskom knjižnom festivalu. Meni osobno, nakon devet godina to znači povratak na najdraže mjesto susreta literatura, jer tu sam kao organizator i gost proveo prethodnih osam ili devet, ne sjećam se. Tada s velikim nacionalnim i međunarodnim nastupima, sada sa skromnijim, ali važnijim predstavljanjem. 

Važnijim zato jer smo otišli da predstavimo Split i splitsku scenu, važnijim i zato jer smo neovisni i nevezani za velike međunarodne grupacije koje su u međuvremenu „pojele“ čak i sve nacionalne nastupe koje navodno zastupaju. 

A zašto mi je najdraži? U istim sam ulogama (ili organizator ili gost), niz godina bio dio frankfurtskog sajma, pa onih u Beču, Zagrebu, Splitu, Sarajevu, Beogradu, Tirani i Sofiji, ali samo sam u Leipzigu osjećao kako cijeli grad diše u ritmu književnosti koji pulsira sa sajma. Onaj slogan „Leipzig liest“ („Leipzig čita“), nije samo farsa, nego konkretni koncept u kojem za vrijeme sajamskih dana na desetine gradskih lokacija, kafića, teatara, kina, muzeja i raznih dvorana otvaraju svoja vrata književnim predstavljanjima, pa u večernjim satima možete naići, primjerice, na nigerijsku autoricu koja čita iz svoje knjige u nekom kafiću, dok preko puta albanski pjesnik predstavlja svoju zbirku poezije prevedene na njemački, a u publici sjede Nijemci, Albanci, Česi, Korejanci … 

Sajamska kantina (FOTO: Vilma Benković)

Razmjena svih tih kultura gradi nadu u bolje sutra. Zbog toga smo i za svoju (SpLitera), „misiju“ postavili prikazivanje onoga što Split danas ima. Ne toliko da privučemo nove turiste, jer to nećemo uraditi, ali odškrinut ćemo vrata nekim novim suradnjama na polju suvremene kulture (literature), želimo pokretati izgradnju drugačijeg brendiranja Splita, različitog od onoga da smo samo party destinacija za turiste koji ni ne znaju gdje su bili, ali i brendiranja grada koji je i nakon Rima i Dioklecijana znao nešto stvoriti, ono što će u budućnosti biti – baština. Suvremena umjetnost i kultura, a među njima i literatura, važan su dio kulturnog turizma i ne smiju biti zanemareni ako želimo doći do kvalitetnih prijatelja našeg grada, bilo da su obični turisti, bilo da su znanstvenici ili umjetnici koji će pronaći svoje načine za nova obogaćivanja znanosti i umjetnosti.

Od splitskih autora tu smo bili Antonela Marušić (Nora Verde) i ja. Antonela je predstavljala knjigu u izdanju Edition Converso – radi se o prijevodu njenog romana „Dota“, na njemačkom nazvanim „Mitgift“ (prevela Marie Alpermann). Na njenu promociju nisam stigao, jer se nisam uspio na vrijeme probiti iz hale 2, gdje sam imao obavezu sudjelovanja na jednom panelu, a gužva i razdaljina između tih bina je tolika da se (u ovoj mojoj životnoj dobi), jednostavno ne stigne. Uz gužvu idu i slučajni susreti s poznanicima s raznih strana svijeta s kojima se naprosto sudarite i dok razmijenite par rečenica … vrijeme ode. 

Sara Renar i Antonela Marušić (FOTO: Edi Matić)

Ostatak hrvatske literarne scene uživo je predstavljao Edo Popović s knjigom „Kako sam brojio ružičaste robote“ pod naslovom „Das Leben: es lebe!“, a u prijevodu Maše Dabić. Druženje s Edom je jednostavno – brzi dogovor s Fokalizatorom o izdavanju knjige u Crnoj Gori, a onda nastavak čavrljanja o Stranici Gornjoj, selu gdje on i Ljiljana provode svaki trenutak koji ugrabe.

Na Forumu Weltweit predstavljali smo rad udruge SpLitera, a na istoj bini bila je i promocija moje knjige hrvatskog naslova „Pop“, u njemačkom prijevodu nazvane „Abtrünniger vor Inselpanorama“ (Edition Converso – prevela Alida Bremer).

Alida Bremer i Edi Matić na promociji "Popa" (FOTO: Vilma Benković)

Gdje god da svrstamo Alidu Bremer, u njemačke ili hrvatske autorice … uvijek ispadne da je naša – pa smo tako popratili i njezino predstavljanje romana „Tesla oder Die Vollendung der Kreise“ na izložbenom prostoru Bundeszentrale fur politische bildung.

U večernjem smo terminu u Literaturehaus Leipzig uhvatili dio „ženskog“ događanja „Metamorphosen“ – razgovor i čitanja s ukrajinskim autoricama, naslovljen „Svaki rat je rat protiv žena“ i novi performans naše Ivane Sajko – „This is not performance about your beauty“. Ivanu nisam vidio pet-šest godina, ali ponovo sam se uvjerio da svaki njen nastup govori nešto novo, novim glasom i starom energijom, svaka poruka je moćna – pa tako i ova, za mene najnovija. Ivana i dalje živi i radi u Berlinu, ali još uvijek je držimo za našu autoricu. I povremeno se hvalimo s njom.

Ivane Sajko – „This is not performance about your beauty“ (FOTO: Edi Matić)

Prvog je dana, u sklopu ceremonije otvaranja sajma, njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier obilazio hale i nakratko se zadržavao pored izlagačkih štandova, pružajući na taj način podršku ideji ovog sajma i dajući mu na važnosti. Steinmeier je već bio naš gost u Splitu u sklopu svog posjeta Hrvatskoj, kada su mu na ručku u Galeriji Meštrović domaći pisci u dugačkom razgovoru i druženju predstavljali Split i stanje na domaćoj sceni.

Ugodnih razgovora i spoznaja koje je tada imao, njemački se predsjednik sigurno sjeća. a baš takvi susreti, kao i oni na nižim razinama od državničkih i protokolarnih, važni su nam u građenju bolje slike Splita.

Gužva za vrijeme posjete njemačkog predsjednika Fokalizatoru (FOTO: Edi Matić)

Na zajedničkom štandu s našim partnerima iz Crne Gore zauzeli smo svoju poziciju na mjestu gdje sve vrvi od zanimanja za knjigu, autore, jezike, književnost i projekte, u jednoj od pet impozantnih hala, spremnih da prihvate sve koji nude i traže nešto u vezi književnosti. Okruženi malenim izlagačkim prostorima susjednih zemalja okupljenih pod mrežom Traduki, velikim nacionalnim štandovima Rumunjske, Slovenije, Ukrajine, Francuske i Nizozemske koja je ove godine „zemlja u fokusu“, ali i tisućama prolaznika, stotinama autora i autorica, izdavača, voditelja kulturnih fondacija i međunarodnih organizacija. Prvi susjed s jedne strane je izdavačka kuća iz Bjelorusije s izdanjima proganjanih autorica iz te zemlje, a s druge nekoliko polica s hrvatskim knjigama, ono što je ostalo od nekad impozantnih nastupa Hrvatske. Naši partneri iz Fokalizatora su u nastupu Vladimira Vojinovića, Stefana Boškovića, Alide Bremer i prevoditeljice Elvire Veselinović, predstavili knjižna izdanja i ukupan rad ove značajne književne platforme iz Crne Gore.

U trenutcima koje smo provodili na našem štandu, stalno smo dobivali potvrde o tome koliko je bilo važno doći na ovaj festival, neovisni o međunarodnim mrežama i nacionalnim organizacijama. Uživali smo u tome da je naša mala drskost dala rezultate, pa i u čestim navraćanjima starih prijatelja. Tu su Nataša Kramberger iz Slovenije, Laszlo Vegel iz Srbije (ili Mađarske, kako ga tko shvaća…), Aleksandar Hemon iz Amerike (ili Bosne i Hercegovine, kako ga tko gleda…), bivši splitski gost i veliko ime europske književnosti Stefan Hertmans, knjižar iz Ulma Thomas Mahr, lajpciška književna zvijezda Clemens Meyer, Nikola Madžirov iz Makedonije, Sara Renar i Antonela Marušić, kao i mnogi drugi s kojima smo, uz Gordanine bajadere i kavu s rumunjskog štanda, razglabali o tekućoj problematici, užitku stvaranja i zanimljivostima na sceni.

Laszlo Vegel u posjetu SpLiteri (FOTO: Edi Matić)

Tu je i austrijski pisac Elias Hirschl, jedan od prošlih gostiju našeg splitskog programa „Bečka kavana“. Taman smo se, nakon kave u prepunom sajamskom bistrou, bili rastali od Eliasa, kad je naišao i Alem Grabovac, gost našeg festivala Split Lit Int. Alem je predstavljao svoju zadnju knjigu koja završava s poglavljem u kojem opisuje baš taj svoj boravak u Splitu. To je ono čemu se uvijek nadamo – da će autori koje dovodimo na predstavljanja u Split, svoja iskustva zabilježiti i ovjekovječiti u nekom uspješnom romanu.

Znam … puno sam imena nabacio u prethodnim ulomcima, ali ne može drugačije, jer ovaj masovni događaj iz minute u minutu stavlja pred nas nešto važno, poznato i nepoznato. Fascinacija gužvom na prilazima sajmu i još veće unutar izložbenih hala, pojačava se dok se u dolascima i odlascima pokušavamo ukrcati na tramvaj koji po voznom redu ide svake dvije minute. Pored onih lajpciških, posjetitelji iz ostatka Njemačke pristižu vlakovima, automobilima i autobusima na barem jednodnevne izlete, pa kao mravi preplave sajamske hale. 

Već na ulazu u sajam počinje gužva (FOTO: Vilma Benković)

Ako ste ikada bili na Interliberu– onda možete zamisliti i usporedbu po kojoj u Zagreb dođe oko 300 izlagača postavljenih na 14.000 kvadrata - a u Leipzig 2.000 izlagača iz 40 zemalja svijeta, na prostoru od 180.000 metara kvadratnih koje obiđe 280.000 posjetitelja. To je prostor od oko 25 nogometnih stadiona. Dakle, ako ste bili na Interliberu i u sjećanju vam je ostala velika gužva – ovaj je sajam deset puta veći po svemu … osim po prodaji koja je tek neusporedivo veća nego u Zagrebu. A tu je još oko 3.000 događanja rasutih po sajamskim halama i po cijelom gradu.

Nekoliko puta sam zalazio u dio hale u kojem su se (uglavnom njemački), autori i autorice smjenjivali po sat vremena za stolovima i potpisivali na kupljene knjige. Ograde postavljene kao u aerodromskim čekaonicama u obliku meandra, kupci strpljivo čekaju da dođu na red, stotine njih kao da se čeka potpis Madonne ili Ronalda. Takve redove, kao i onu gužvu u ogromnoj sajamskoj knjižari, nikada nećemo vidjeti na našim prostorima.

Red za potpisivanje (FOTO: Edi Matić)

Osim svih vrsta literature, lajpciški sajam nudi i popularne video igre, Netflixove serijale, ali i spektakularne prostore programa „Manga Comic Con“ koji već godinama posjećuje na hiljade mladih, maskiranih u animirane likove ili likove iz bajki. Cijeli taj „karneval“ pomalo je i zamjena za naše maškare, kojih u tradiciji većinski protestantske Saksonije nema, pa eto, ovaj sajam i to lukavo nadoknađuje, uz golemu zaradu.

To nas odvodi i na jedno moje osobno viđenje ovog sajma. Za čitav taj megaprojekt, zaista najvažnijeg okupljanja europske i svjetske literature, najveće zasluge pripadaju, sada bivšem direktoru sajma Oliveru Zilleu. Gospodin Zille je, od velikog, ali potpuno zamrlog istočnonjemačkog sajma, svojom energijom i umijećem, malo po malo, od nule izgradio ono s čime se danas susrećemo kad stignemo u Leipzig. Nema izlagača i autora koji su proteklih dva desetljeća bili na sajmu, a da ne poznaju Zillea. Osobno. A i on njih. Čovjek koji je danonoćno i neumorno radio, obilazio sve hale i sve štandove, družio se i pričao s ljudima. 

Detalj sa sajma (FOTO: Vilma Benković)

Njegova su zasluga (u suradnji s Alidom Bremer) i veliki nastupi i pojačani interes za književnost s Balkana i Hrvatske. Zašto Zille više nije tu – o tome sada neću … Ali bojim se da će nakon par godina jahanja na valovima njegovih postignuća, ovaj festival lagano početi tonuti, slično kao i neki drugi – nama bliži i poznatiji. Jednostavno, kad nema one gorljive pokretačke energije, golemog znanja i entuzijazma, kad je zamjena za prave ljude tek obična birokratska figura bez duha, pristigla u klimaksu uspjeha – cijeli projekt nakon nekog vremena neminovno tone.

Vratimo se opet malo na književnost. Ovogodišnja velika i značajna nagrada lajpciškog sajma knjiga u kategoriji beletristike – otišla je u ruke Barbi Marković. Autorica nastanjena u Austriji, a rođena u Srbiji, do sada se najviše bavila ženskim iskustvima tokom rata, a u novoj knjizi „Mini horor“ govori o migrantskoj, često apsurdnoj svakodnevnici u Austriji. Razgovor s Barbi Marković na centralnoj je bini sajma pratilo oko 500 posjetitelja, a odmah nakon objave nagrade rasprodano je kompletno izdanje njene knjige. To dovoljno govori o čitateljskim navikama njemačke publike.

Ništa "flah" (FOTO: Edi Matić)

Austrijski nakladnik Lojze Wieser, doajen popularizacije balkanske književnosti na njemačkom govornom području, stalno prisutan i na ovom sajmu, davno je govorio kako su „autori sposobni prikazati svu raznolikost, proturječnost i gotovo erotičnu povezanost s ljudima i kulturama Balkana“, a da je „vrijednost tih autora u protuteži ratovima i razaranjima, jer svojim djelima oblikuju sliku pomirljivosti regije, jer su samo jezik i književnost u stanju biti miroljubivi“. Baš autori/pisci pridonijeli su da percepcija jugoistočne Europe konačno počinje nositi pozitivni predznak. 

Tome je slična i misija udruge SpLitera – naš mali pokušaj popravljanja slike Splita iz one sadašnje u kojoj izgleda kao kulisa za pijano partijanje – u sliku grada koji razvija kulturu. 

Vladimir Vojinović i Edo Popović (FOTO: Edi Matić)

Za kraj moram primijetiti, da se, nažalost, proteklih godina hrvatska prezentacija na ovom sajmu rastopila, gotovo nestala. Sjećam se vremena kad smo nastupali sa štandovima od 50 i 120 metara kvadratnih, dekoriranih i dizajniranih za što bolju promociju, uz stotine posjetitelja koji su slušali predstavljanja velikog broja naših autora. Sada se hrvatski nastup svodi na nekoliko polica koje nitko ne primjećuje, kao predstavnici zemlje koja je bankrotirala ili one koja ne prepoznaje dobre prilike za promociju. A mogli smo. Da smo htjeli učiti od boljih, pa na primjer osnovati nešto poput Slovenske agencije za knjigu, latvijske platforme Latvian Literature, nizozemsko-flamanskog Fonda za literaturu … Ali ne – Hrvati to uporno rade na svoj način.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Vilma Benković

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"