Ostaci nekadašnjih ljudskih tijela, poput životinjske crkotine na rubu ceste, čekaju nekog da ih položi u zemlju. Raspad leša je brz, što zbog vremena, što zbog zvijeri koje raznesu ostatke u samo nekoliko dana. Svejedno, konture nekadašnjih ljudi su uočljive: noga i dio ruke u još uvijek čitavim hlačama i čizmama. U okolnim poljima nekadašnje su ruske linije, sada napuštene i jezivo prazne, iskopana zemlja oko koje su otvoreni sanduci za skladištenje streljiva. Granate su zabodene u nekad plodnu zemlju i kao da iz nje izrastaju. Pronalazimo ih posvuda, kamo god se okrenuli. 

Memljivo je, vlaga ulazi kroz odjeću i imate dojam da je ovdje tako od početka svijet: tmurno i mračno. Novooslobođena regija između Mikolajiva i rijeke Dnjepar uglavnom je ravnica, a kad na ravnici padne „došč“, ona se pretvara u mekani blatni teren kojim osobni automobili prolaze vrlo teško ili gotovo nikako. Upravo takve ceste vode do Hersona, grada koji su Rusi napustili 9. studenog i preselivši se na istočnu obalu strateški važne rijeke. Povlačenje je bilo toliko brzo da su ukrajinskoj vojsci bila potrebna puna dva dana da u Hersonu zabodu svoju zastavu i službeno vrate grad pod svoju kontrolu. 

Na putu prema Hersonu (FOTO: Hrvoje Ivančić)

Do Hersona se ne stiže teško samo zbog porušenih mostova i poljskih blatnjavih puteva. Ukrajinske vlasti trude se oko toga što će i kad pokazati svijetu, tako da je Herson sad poseban biser koji služi za kreiranje medijske slike samoga rata, što znači da ne može ući bilo tko i bilo kad, već samo uz dosta jaku vojnu kontrolu. Službeni razlog za takvo stanje je opasnost od mina, a neslužbeni je čišćenje grada od ostataka ruskih vojnika prerušenih u ukrajinske civile. Oba razloga, kako god ih uzeli, djeluju dosta nategnuto jer sam grad je prohodan, njime voze automobili i prolaze ljudi. A mine, one se zasigurno nalaze uz ceste i mostove, što je lako vidjeti jer su već na terenu brojne ekipe za razminiravanje. Bit će potrebno, kažu mineri, najmanje mjesec dana da prilazne ceste postanu u potpunosti sigurne. 

Cijela novinarska brigada čekala je tjedan dana ne bi li ušla u Herson, ali prolaz nije bio dozvoljen. Tad su, odjednom, iz ministarstva unutarnjih poslova, javili da će u srijedu ujutro u osam autobusi krenuti iz Mikolajiva za Herson. Pet punih autobusa, sve sami novinari i reporteri. Djelovalo je to kao nadrealna ekskurzija u kojoj domaćini pokazuju samo najbolje, odnosno, s obzirom na situaciju, samo najgore. U prvoj sceni, autobusi staju na mjestu gdje su još uvijek vidljivi ostaci granata na asfaltu, a u polju su petorica razminirača. Vade ostatke projektila i protutenkovske mine. Dvjesto novinara u njih je uperilo fotoobjektive i bilježi svaku sekundu. 

Mineri pokazani medijima (FOTO: Hrvoje Ivančić)

Scena druga. Stajemo u zatvoru u kojem su Rusi mučili zatvorenike. Tu su prazne barake i slučajno bačena slika Vladimira Putina s razbijenim staklom na podu. Ovdje sam već lagano odustao od bilježenja prezentirane slike i, baš kao i dosta mojih kolega, pokušao ući u susjedne četvrti kako bih razgovarao sa stanovnicima i čuo njihove priče. 

U parku, u širem centru Hersona nalazi se križ u spomen na osamnaest partizana koji su ovdje položili svoje živote, prilikom napada na ruske vojnike u teškim oklopnjacima. 

„Da, oni su poginuli točno tu“, pokazuje Anatolij, čovjek srednjih godina, hrapavog glasa kojeg ima zahvaliti prevelikom broju popušenih cigareta. 

Prizor uobičajen na glavnim cestama (FOTO: Hrvoje Ivančić)

„Ne mogu reći da je to bila borba, bila je to skroz nepromišljena akcija. Imali su molotovljeve koktele i pali su ko pokošeni. Ne znam zašto su to napravili“, prisjeća se Anatolij koji uživa u medijskoj pažnji te dodaje još neke detalje. 

„Meni, recimo, nedostaju detonacije. U blizini moje kuće Rusi su imali nekakvu malu bazu i ona je često bivala metom ukrajinske vojske. Naviknuo sam na detonacije, a sad ih više nema“, kroz smijeh će Anatolij.

U susjedstvu su ceste šljunčane i kuće su zaštićene visokim ogradama. Izgledom bismo se mogli nalaziti u bilo kojem predgrađu nekadašnjeg sovjetskog svijeta. Ono što u razgovoru s ljudima primjećujem je to da se nitko nije previše bojao Rusa odnosno ruskih vojnika. U očima im se ne nazire strah dok govore o okupatoru, već neko pomirenje. Treba uzeti u obzir i to da ljudi u Hersonu nije ostalo puno. Čak oko dvije trećine stanovnika otišlo je još prije dolazaka Rusa, a neki su se sada povukli s Rusima. 

Života ima uglavnom samo na središnjem gradskom trgu (FOTO: Hrvoje Ivančić)

U malenom kiosku kuhaju crni čaj s puno šećera, prodaju suhe kekse i ruske cigarete. Ljudi sjede i puše, besciljno gledaju i kao da samo čekaju. 

„Sve ću ti ispričati, samo mi nabavi dijelove za auto“, dobacuje čovjek, a drugi dodaje: „I ja ću ti sve ispričati, ali odvedi me u Ukrajinu, još uvijek ne možemo otići na zapad“. 

Prema riječima ljudi koje ćemo nazvati Jurij i Aleksej, nemoguće je ili vrlo teško izaći iz Hersona, dok se ne uhvate svi kolaboracionisti i (ili) ruski vojnici prerušeni u civile. O tome se govori, ali potvrde o načinu provedbe te akcije su teško provjerljive. Zašto bi, uostalom, netko ostao u pozadini, kad se iz cijele regije s ruskom vojskom, prema ruskim izvorima, povuklo oko 70.000 civila, a kako saznajemo, iz zatvora su povukli i sve zatvorenike, u svrhu popunjavanja vojnih redova. 

U Herson danas nije lako ući, ali ni izaći iz njega (FOTO: Hrvoje Ivančić)

Okupacijske su snage u svakom većem mjestu, pa tako i u Hersonu, odredile bazu u koju je stizala hrana, a ljudi su je kupovali bonovima. Svega se, dakako, moglo nabaviti i na crno, ali to je rijetko tko sebi mogao priuštiti. Na primjer, kilogram svinjskog mesa, govore nam, koštao je oko petnaest dolara. 

Herson je danas osakaćen grad. Nije razrušen, ali je iscrpljen. Njegovo stanovništvo je prorijeđeno što se jasno vidi pri prolasku kroz kvartove. Rijetki su na ulici, a i oni koji prolaze, rade to brzo i diskretno. Većina radnji i lokala su zatvoreni, poslova nema. Jedino što dobro radi je distribucija humanitarne pomoći. Tamo gdje se dijele paketi s hranom, okuplja se veliki broj ljudi. Nije slučajno da je riječ o glavnom gradskom trgu. Osim toga, tamo je i jedina zona u kojoj je moguće uhvatiti internet signal. To je najživlje mjesto koje odskače od mrtvila okolnih četvrti. Na krovove su zabodene ukrajinske zastave, ljudi defiliraju, djeca se rolaju ili voze biciklima, parovi šeću držeći se za ruke. Sve djeluje kao Potemkinovo selo koje je odnekud otrgnuto i teleportirano u Herson. 

Upravo su se na tom trgu, tek par dana nakon ruske okupacije, stanovnici okupljali i pjevali domoljubne ukrajinske pjesme, prosvjedovali protiv Rusije i mahali ukrajinskim zastavama. Takva priča samo ide u prilog ovoj neobičnoj okupaciji na teritoriju gdje se miješaju ruski, ukrajinski i sovjetski sentiment, čemu u prilog ide i potvrda mojih sugovornika o domaćim kolaboracionistima, ali i razgovor sa starijim ljudima koji se i dalje s nostalgijom sjećaju Sovjetskog Saveza. 

U modi je potpisivanje na zastave (FOTO: Hrvoje Ivančić)

Cijelo vrijeme okupacije u gradu je ostao i morski kapetan Volodimir Oleksandrevič. 

„Ne Vladimir, već Volodimir, molim lijepo“, nasmijao se dok me ispravljao oko izgovora svojeg imena. 

„Vidiš ovaj narod ovdje, koliko energije je to...“, s ponosom je izjavio. 

I zaista, taj narod trenutno živi u zanosu zbog oslobođenja i ponovnog vraćanja Hersona u pravni poredak Ukrajine. Ali patriotizam ne može nahraniti gladna usta. Kad humanitarna pomoć stigne na glavni trg, ljudi navale potpuno gladni, ne bi li čim prije namirili želudac. „Slava Ukrajini!“ može se čuti pri primitku paketa hrane. Izgleda da je trenutno jedino pogonsko gorivo patriotizam, a znamo da se on brzo istroši ili jednostavno promijeni svoju ćud. 

Euforija je nakon oslobođenja jaka. Ljudi ogrnuti žuto plavim zastavama besciljno hodaju gradskim središtem, pozdravljaju vojnike koji im se potpisuju na te iste zastave i uglavnom... čekaju. Ili pomoć u obliku hrane ili kartu za odlazak na zapad ili neku sretniju prosperitetnu budućnost u gradu koji je trenutno pust.

U selima u okolici Hersona detonacije su utihnule. Iako se sporadično čuju negdje iz daljine gdje se ukrajinske snage pokušavaju probiti na istočnu obalu Dnjepra. To će po svemu sudeći biti vrlo teško, jer upravo su se zbog jačeg utvrđivanja Rusi i povukli. Jesen je stigla i blato povezuje sve živo i neživo, a to znači da je protok vojne tehnike i ljudstva bitno otežan. 

Pusti tetar u Snihurivki (FOTO: Hrvoje Ivančić)

Jedno od glavnih naselja, koje se nalazi na granici Mikolajivske i Hersonske regije, zove se Snihurivka. Naselje je to od oko desetak tisuća duša. Nekad, danas je to ipak nešto manje. Fasada je s kuća odavno spala, a ograde su neravne i ulegnute. Glavni trg djeluje groteskno jer ispred zgrade na kojoj piše kino i teatar, skupina staraca otvara bocu jeftine votke. Izgleda, pravi i jedini teatar za one koji ovdje žive. 

Moguće da će proljetne krošnje u cvatu donijeti i više živosti u ovaj kraj, ali vrijeme kojim je regija trenutno obavijena ne ulijeva baš nikakav optimizam. Nema ga ni među ljudima koji zavise od pomoći sa svih strana. Svakom paketu u bijeloj vrećici vesele se ko dobitku na lutriji. Jedan od takvih je i Giorgij. Čovjek od sedamdeset godina, crvenih žilica po obrazima i nosu, u teškim kaljačama na nogama i maskirnoj jakni. Dok smo razgovarali, nije mu smetala ni kiša koja je čas sipila, a čas padala. Svoju je priču krenuo „od adama do avnoja“ 

„Davno sam bio zapovjednik voda u sovjetskoj vojsci…“, počinje Giorgij, dok iz njega kulja neobična radost čovjeka koji samo čeka da ga netko sasluša i da može ispričati svoju priču makar debelo izašao iz teme.

„Ovdje su za vrijeme Drugog svjetskog rata bili Nijemci…“, nastavljao je ne dajući se smesti bez obzira koliko potpitanja mu postavio.

Naselje Snihurivka bila je prva ruska linija punih osam mjeseci. Iz tog su smjera na Mikolajiv letjeli balistički projektili. I sva sela u okolici, u smjeru Mikolajiva, praktički su sravnjena sa zemljom. Snihurivka je čitava. 

„Na početku ruske okupacije meni je umrla žena. Nisu je ubili, umrla je od starosti. Tad sam prodao svo obiteljsko zlato kako bih je dostojanstveno pokopao i otad nemam ništa, nemam niti prebijene kopjejke. Ova pomoć je sve od čega živim”, izjadao se Giorgij. 

Tragovi rata ovdje će ostati još dugo vremena (FOTO: Hrvoje Ivančić)

Kaže kako su Rusi ovuda vukli tešku artiljeriju i iz tenkova ispaljivali granate. 

„To je bilo toliko bučno da su se zidovi tresli, a znam ovdje nekoliko ljudi kojima je i krv potekla iz ušiju zbog žestoke buke. Osim toga nismo imali velikih neugodnosti s Rusima, možda tek zadnjih dana kad je već naređeno povlačenje. Ulazili su u svaku praznu kuću i iznosili sve što se iznijeti dalo. Tovarili su to na kamione i otišli“, govori nam. 

Rat u Ukrajini definitivno ulazi u novu fazu. To nisu samo puke fraze već činjenice koje se potvrđuju boravkom na jugu zemlje. Dok se u Mikolajivu preko ljeta grupirala vojska s ciljem oslobođenja Hersona, Rusi su granatirali vojne ciljeve, a u Mikolajivu i civilne objekte sa svakodnevnim zbrojem mrtvih građana. Većina je civilne infrastrukture, međutim, ostala netaknuta. Danas govorimo o drugačijoj taktici, danas praktički govorimo o ruskom terorizmu protiv ukrajinskih civila. Odesa je ovih dana bez struje i bez grijanja. Lokali rade na agregate i onaj tko si ih može priuštiti, taj ih pali. Pristup internetu je ograničen ili ga nema. Grad Južni, primjerice, već je danima bez struje i interneta i nema nikakvih naznaka kada bi se to moglo promijeniti. Ali nije jedini. U Ukrajini je oštećeno više od pedeset posto strujne mreže, što će se s dolaskom zime i niskih temperatura tek osjetiti. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hrvoje Ivančić