Beograd, rana jesen 1995. godine. Još nam se nije streslo blato sa čizama skoreno tokom višednevne avanture kroz Bosnu, na izbjegličkom putu iz Hrvatske ka Srbiji. Kod Dukija sam na gajbi. Vrijeme je oproštaja. Život nam kroji neke nove početke. Duki pali za Novi Zeland, ja te večeri na Kosovo. Došli smo se pozdraviti. Ko zna kad ćemo se opet vidjeti. On odlazi na drugi kraj planete i nije lud da se više vraća u ovu žabokrečinu. Iskreno, zavidim mu. Ja, jebiga, bježim od Arkana, čiji Tigrovi love izbjeglice po gradu kao zečeve i šalju ih u Erdut, u kampove Istočne Slavonije koja je u tom trenutku još uvijek srpska. 

"Nemoj slučajno gledati Albance u oči. Izbošće te nožem. Moraš biti oprezan", savjetuje me Nada, Dukijeva sestra. Ona vješto barata situacijom na Kosovu. Ekspert. Ne možeš joj zaustaviti misli. Vidjela je i doživjela sve, a da se nije pomjerila niti iz Knina, niti poslije iz podstanarske izbjegličke gajbe na Konjarniku. Ne pratim je. Izgubio sam je negdje kod Gnjilana. Duki sliježe ramenima. Zna kakva je. Kapiramo se. Žao mi je što Duki pali, nedostajaće mi. Nada i dalje vozi svoj Kosovski boj. Moj tek kreće. Sa perona beogradske željezničke stanice u jedanaest uveče. Voz bez voznog reda. 

Vagoni na putu za jug prepuni su mladih ljudi. Izbjeglice, bivši studenti iz upokojene Krajine odlaze po drugu šansu. Posljednja stanica, Kosovo Polje. Sjećam se još kao klinac, da je u Prištini stalno bila neka frka i da je to zadnje mjesto u Jugi na koje sam poželio ikada otići. Dok tražim slobodno mjesto u kupeu, jebem karmi mater i tješim se kako samo bježim od mobilizacije. Čim prođe frka oko Arkana, eto me nazad. 

Ali, frka je zato u mislima. Preživio sam jednu neizvjesnost, zašto mi opet treba nova? Ne odlazim u mirni kutak pitome zemlje, odlazim u konfliktno grotlo kratkog fitilja. A možda je ipak bolje u Erdutu? Arkanovci će me zatući čizmama, sto posto. Lajaću kao ker na komandu napaljenog komandanta. Dobiću palicom po bubrezima ako odbijem poslušnost. Poginuću kao topovsko meso u kaljuži Slavonije ako se opet zapuca. Jer sam kurac od ovce za vojnika. Na grobu će mi pisati samo „Budala bre!“. Na ćirilici. 

Voz napušta stanicu. Beograd se gubi u daljini. Potpuno sam usamljen na putu. Ne poznajem nikoga u vozu. Ne znam ni ko su ti ljudi oko mene. Razmišljam o Džemi, kninskom poslastičaru. On je jedini Albanac kojeg se sjećam. I nikoga više. Ali Džemo je bio naš, Kninjanin. Misli klepeću kao točkovi voza o šine. 

Nakon višesatnog truckanja, voz pristaje u Kosovo Polje. Silazim na peron. Neobična hladnoća stiska kosti. Nikad ranije nisam osjetio takvu jezu. 

Crveni autobus lokalnog gradskog prevoza vozi nas ka gradu i studentskim domovima. Krcat je. Gužvam se s ljudima što nose bijele kapice. Izdriblan Nadinom frkom, izbjegavam bilo kakav kontakt očima. Gledam ispod obrva gdje kriju te noževe. Gradski bus stiže na stanicu kod Studenjaka. Izlazim. 

Sad više nema nazad. Studentski centar u Prištini čini pet domova i nekoliko baraka razbacanih po padini s koje puca pogled na grad, lavirinte kuća na obodu i dimnjake termoelektrane Obilić na horizontu. Pejsaž djeluje kao skica iz nekog sajber pank stripa. Pakujem stvari u dodijeljenoj sobi i odlazim u grad da riješim formalnosti oko prebivališta. 

Nakon nekoliko sati gužvanja u masi, sad sam i zvanično, registrovan kao izbjeglica. U džepu mi se šepuri bijela legitimacija sa adresom boravka na Kosovu. Tu sam sada zaključan. I da hoću, ne dozvoljavaju da se jednom, nekad, eventualno promjeni adresa boravka za lokaciju u unutrašnjosti Srbije. Opet, takva prijava mi garantuje sigurnost od Arkana, gdje god da se nalazim.

Šetam gradom prema studentskom domu i upijam prizore. Priština mi djeluje kao socrealistički mastodont bez koncepta, nikao iz blata i prašine. Nebom krstare rojevi vrana i grakću iz krošnji centralnog korza. Hodže se javljaju sa minareta u ustaljenom ritmu molitvi. Klinci u improvizovanim kutijama dilaju cigarete po ulici. "Cigore! Cigore!", mumljaju. Oni i izbjeglice koje od nedavno žive u kolektivnim centrima u Prištini, bratski dijele teritoriju i niko se nikom ne petlja u posao. 

Atmosfera odiše orijentalnom kakofonijom mirisa i okusa. Nalazim se na nekom predvorju bliskog istoka. Etnička polarizacija vidljiva je na svakom koraku. Grad me zbog toga podsjeća na Johannesburg iz zlatnog doba aparthejda. Kapiram da manjina koju čini deset posto stanovništva, drži za muda većinu. 

Iz tog razloga, većina živi paralelnu stvarnost. Jedino prožimanje je robonovčana razmjena dobara. I šalteri institucija koje sam maločas ovjerio. Sve ostalo je polarizovano. To nije suživot, kao što je bio u Kninu. To je paralelni život dvije etničke grupe koje dijele ulice istog grada, bez fizičke i verbalne interakcije. Trebaće mi vremena da pohvatam niti lokalnog folklora. Ali, kosovski konflikt nije moj konflikt. Neću da se miješam u te stvari, na kraju krajeva nisam zbog toga ni došao. Nevoljno priznajem u sebi, do tada nepoznata egzotika uvlači mi se pod kožu. Ima nešto divlje u zraku. 

Ponoć je. Konobar za šankom spremio je kintu i čeka. Policijska patrola stiže tačno u sekund. Pandur preleće pogledom preko gostiju, rukuje se s konobarom, uzima lovu i odlazi. Konobar stavlja ključ u bravu, spušta zastore i stišava muziku. Isti prizor posmatram svako veče otkako odlazimo u taj kafić. Zove se „Mesnata“ i moj je prvi kontakt sa noćnim životom Prištine. Kafić je albanski. „Mesnata“ na albanskom znači ponoć. Za razliku od srpskih kafića koji rade slobodno, albanski rade isključivo do ponoći i murija ima pravo da bane kad hoće. I da radi šta im se prohtije. „Mesnata“ nije izuzetak.

Podmazani pandur aminuje produžetak radnog vremena iza zavjese. Čudna mi je ta dodatna recka impresijama iščašene stvarnosti kojoj svjedočim u Prištini. Mislio sam da neću vidjeti bizarnije stvari od života u ratnom Kninu, ali sam se prevario. 

„Mesnata“ je zanimljivo mjesto, prkosi stereotipu o podjelama. U kafiću se okupljaju studenti iz domova, lokalni urbani Srbi i Albanci. Ima odličnu atmosferu i muzika je baš ono što želim da čujem u tom trenutku. 

Uskoro ću upoznati i srpsku inačicu „Mesnate“, srpski kafić „Avalon“. Malen i zbijen kafić, savršene energije u kojem su se isto tako, okupljali i Srbi i Albanci. Tu ću upoznati većinu prištinskih Srba koji su bili iznad podjela. Divni ljudi koji slušaju sjajnu muziku. Kliknuli smo na keca. 

Neće proći puno vremena, a u Prištini ću se zaista odomaćiti. Priština će postati moj novi Knin. Sa nekim novim ljudima. Opojan je taj miris istoka. 

Kad sam, po povratku u Beograd otvorio oči, shvatio sam da su to bile najbolje tri godine života u drugoj životnoj šansi. Toliko dobre i intenzivne da sam iz Prištine otišao “svojevoljno”, na vrhuncu žurke, pobjegao kad je bio najljepše. Jer Priština kad te zagrli, ne pušta te. A mi smo se toliko zavoljeli da nas je ta ljubav moga rastrgnuti. 

Čitave tri godine mog boravka, trajala je neprekidna žurka. Isijavanje u osvit nekog novog rata koji je kucao na vrata. I kad sam otišao kao student, vraćao sam joj se kao novinar sa ozbiljnim zadacima, I uvijek je druženje bilo na granici kreativnog incidenta, ludo i razuzdano. Kako da ne voliš takav grad. 

Posljednji put u Prištini sam boravio februara 1999. godine. Djelovala mi je jako sumorno i mislio sam da se nakon tog boravka više nikad neću vratiti. Iako me kopkala sve vrijeme kroz uspomene, pa i porodične veze jer sam u međuvremenu postao prištinski zet. Nekako sam se radije prisjećao Prištine nego Knina. 

Avgust je 2024. godine. Četvrt vijeka nakon posljednjeg prelaza preko Merdara. Živim ugodan i ispunjen, sređen život u Beogradu. U međuvremenu sam diplomirao Antropologiju i postao dokumentarni fotograf. Nadoknadio sve ono što sam u Prištini propustio zbog raskalašenog života tokom tri lude godine. Imre Sabo, slavni srbijanski i jugoslavenski fotograf ima izložbu fotografija na festivalu Fotoist u Prištini, a ja, kao ko-editor njegove knjige “Kuća na prodaju”, koju sam prelamao i editovao, činim mu pratnju. 

PRIŠTINA KROZ OBJEKTIV IGORA ČOKE: Prošlost prošlosti, sadašnjost sadašnjosti

Ljudi koji su odlazili u Prištinu pričali su mi o drastičnim promjenama kroz koje je prošao grad svih ovih godina, ali nisam uspio sklopiti tu sliku u glavi. Uspomene iz Prištine koju pamtim, imale su primat nad novom realnosti. Imre je isto gotovo dvadeset godina visio tamo po terenu i smatra da poznaje Prištinu kao svoj džep. O, kako ćemo se obojica zajebati!

Dio nove realnosti (FOTO: Lupiga.Com/Igor Čoko)

Vozeći se autoputom prema jugu, dok nam je Muddy Waters držao tremu, evocirali smo uspomene. Svako iz svog perioda boravka. Imreov je mnogostruko veći i značajniji. Možda smo se i sretali u tom periodu u Prištini, a da toga nismo bili ni svjesni. 

Prelazimo administrativnu granicu kod Merdara. Objekat sa carine na obe strane podsjeća me na regularni prijelaz iz jedne države u drugu. Znam, prolazio sam doslovno istu proceduru iz jedne države u drugu, toliko puta. Nakon sunčanog neba Srbije, čim smo napustili nadstrešnicu administrativnog prijelaza, dočekala nas je kiša iz vedra neba. Osmjehnuo sam se. Tako karakteristična atmosferska turbulencija specifična je samo na Kosovu i sto puta sam je proživio. 

Probudile su se emocije i stare slike su počele iskakati poput fleševa. Ali, to uzbuđenje je trajalo tek na trenutak. Stare slike su ipak, imale patinu memle. 

Poznati stari grafit (FOTO: Lupiga.Com/Igor Čoko)

Približavajući se Prištini iz pravca Podujeva, preko Obilića, pucala je sasvim nova, nepoznata dimenzija. To su dakle te promjene o kojima su mi pričali i na koje su me upozoravali, a ja kao nisam obraćao pažnju. Imre je isto bio zatečen. Gotovo u glas smo se upitali, gdje smo se mi to zapravo zaputili? Osim dimnjaka termoelektrane Obilić i spomenika na Gazimestanu na horizontu, kraj kojeg je stao novoizgrađeni hotel “Happy Life”, sve je djelovalo neobično nepoznato. A onda je pejsaž nekada poznatog grada bljesnuo pred očima. 

“Jebote, šta je ovo!”, uzviknuli smo u isti glas, zarobljeni u poslijepodnevnom gradskom špicu, spuštajući se u pravcu autobuske stanice. Grotlo. Vučemo se kao puževi. Oko nas neki novi neboderi, Beograd na vodi da se posrami. U tom krkljancu, gdje pred očima iskače sve novo, tih nekoliko stotina metara prelazimo duže od sata. Dovoljno da u nedoumici i nevjerici upijamo svu tu transformaciju prostora. Razumijem promjene urbane strukture nekog grada, proživljavam je svakodnevno u Beogradu, ali ovo što nas je dočekalo u Prištini, nadmašilo je sva očekivanja. 

U nevjerici upijamo svu tu transformaciju prostora (FOTO: Lupiga.Com/Igor Čoko)

Stigli smo u grad čija je transformacija u trenutku potisnula sva naša sjećanja i dovela u pitanje validnost istih. Da li su momenti iz prošlosti bili stvarni događaji ili plodovi naše mašte? Osim simboličnih detalja i nekoliko institucionalnih zgrada, gotovo ništa nije imalo link s prošlošću. Jedina veza sa Prištinom koju pamtim iz vremena boravka u tom gradu, bile su satelitske antene koje sada stoje u obliku umjetničke instalacije i nedovršeni pravoslavni hram usnuo u šiblju i šikari.

Pretpostavlja se da u Prištini danas živi blizu milion stanovnika. Od tog pretpostavljenog broja, mikroprocenat otpada na, "otprilike trojicu" pripadnika etničke srpske manjine koja živi u samom gradu. Tako barem kaže moj drug Neša koji tamo živi. Ne u obližnjoj Gračanici gdje Srbi imaju svoju enklavu, nego baš u centru grada. Nekada je Gračanica bila selo, udaljeno od Prištine petnaestak kilometara, a danas su maltene spojeni. 

Nedovršeni pravoslavni hram usnuo u šiblju i šikari (FOTO: Lupiga.Com/Igor Čoko)

Nakon posljednjih novosagrađenih zgrada, nekih novonastalih kvartova u Prištini, tek nekoliko stotina metara dalje, viju se srpske zastave i označavaju neku drugu kosovsku realnost. A nekada je u Prištini bilo oko 40.000 Srba. Ali, to su neka druga vremena, čije se konture više ni ne naziru. Jer, Priština se radikalno izmijenila.

Presvučena novim bojama, koje eliminišu prošlost i uspomene na posljednjih nekoliko decenija podčinjenosti, slagali se ili ne, ona je rapidno rastuća prijestolnica nove mlade još uvijek zamalo pa države, nisu članovi Ujedinjenih nacija, ali za njih bitnije, nemaju više ništa zajedničko sa Srbijom. A toga su postali svjesni i Srbi u unutrašnjosti Srbije, iako i dalje, više iz navike nego iz ubjeđenja još uvijek viču “Kosovo je Srbija”. 

Jučerašnja borba je za Kosovare prošla, na nju podsjećaju tek murali i spomen ploče (FOTO: Lupiga.Com/Igor Čoko)

Afrim, stari Prištevac i umjetnik, nada se da će se već slijedeće godine uspostaviti diplomatski odnosi za dobrobit svih, jer ipak, moramo živjeti jedni pored drugih. Na način na koji to treba, a ne pod tenzijom zamrznutog konflikta kojim politika hrani neuki puk.

Priština odiše čudnom energijom. Kao dijete u izlogu slatkiša, momentalno sam istrčao na ulicu i krenuo sa street fotografijom. Grad mi se otvorio, široko raširio ruke. Kao „gdje si ti do sad, magarče mali“! 

To je grad u kojem se prepliću krajnosti, radost svakog antropologa. S jedne strane obrisi socrealističkog mastodonta u kojeg se za vrijeme Juge trpalo šakom i kapom da se smanji siromaštvo i priguše tinjajući socijalni i etnički nemiri. Porušena stara čaršija i sivilo betona niklo iz blata, bez rijeka i parkova. Nimalo romantično. 

Novorođeni grad (FOTO: Lupiga.Com/Igor Čoko)

S druge strane, Priština djeluje kao - United States of America. U slavu oslobodilaca grad na svakom koraku odaje počast, od Bulevara Billu Clintonu i velikog spomenika bivšem američkom predsjedniku, do zastava razvijenih po gradu, naziva ćevabdžinica, kafića, butika, pa i samog Burger Kinga preko puta bivšeg hotela Grand, koji prkosi tradicionalnom lokalnom hamburgeru ili nezamjenjivom bureku iz buregdžinice Bosna, jednom od rijetkih relikta koji spaja Prištinu moje mladosti i savremenu Prištinu danas. Pitam se samo, kako još nisu stigli McDonalds ili Taco Bell. I okupana je zelenilom. Što je vrlo ugodno iznenađenje. 

Uprkos megalomanski rapidnom rastu i razvoju grada, Priština ipak djeluje urbanistički neplanski razbacana i zgusnuta, ali opet, sve to odiše nestvarnom, izazovnom energijom neukrotivog prostora. 

Na svakom koraku odaje se počast SAD-u (FOTO: Lupiga.Com/Igor Čoko)

Nakon dekade pod Slobinom čizmom, Albanci, pušteni s lanca, dočekali su svojih pet minuta i organizovali grad prema svojim potrebama i interesima. I baš su se zaigrali. Ulice vibriraju neobično dobrim vajbom, preovladava moderna estetika, urbana mladost sa savremenim tendencijama da budu dio svijeta, željom za životom i pogledom u budućnost. Molitve sa džamija presijecaju bitovi techno housea. Mladi znaju šta žele i guraju tu priču naprijed, u sutra. 

U Prištini postoji i portal Kosovo 2.0. koji me neobično podsjeća na miks Radija B92 i Feral Tribunea iz onih naših zajebanih vremena. Jučerašnja borba je za Kosovare ionako prošla. Na nju podsjećaju tek spomen ploče i biste palim borcima Oslobodilačke vojske Kosova, ali tako je u svakom kutku Balkana koji je osjetio bič po leđima. 

Priština i ja kao da smo se ponovno upoznali i kliknuli na prvu, baš kao i onda, kad sam prestrašen, zagazio tamošnje tlo kao izbjeglica. Neobičan osjećaj pripadnosti. Sad nisam bio prestrašen. Sad sam bio razigran kao malo dijete. 

Detalj iz centra Prištine (FOTO: Lupiga.Com/Igor Čoko)

Priština danas vibrira u nekom svom pulsirajućem, živahnom ritmu, brza i haotična, oslobođena stega, spremna da primi u zagrljaj svakog putnika namjernika s dobrim namjerama. Zaplesali smo kao nekad, ne dozvolivši patetici da naruši fleševe uspomena. Bio sam iskreno sretan i oduševljen ponovnim susretom. Imre je isto plesao, ovog puta u centru pažnje zbog svog izuzetnog rada. 

Grad čine ljudi, na kraju krajeva, a u toj novoj Prištini žive sjajni ljudi s kojima postoji interakcija odavno, samo se sa društvenih mreža u mom slučaju sada prelila u stvarnost. Burim Myftiu, veliki kosovski fotograf, sjajan je domaćin. 

Novi ljudi, nova stvarnost. Neki novi grad u kojem tek na mahove prepoznajem svoju staru Prištinu. Čak i studentski centar gdje smo iživljavali svoju mladost ne djeluje isto. Porastao je za tri nova doma i amfiteatar na otvorenom, drugačiji je. 

Priština je grad mladih, kreativnih ljudi, punih ideja, otvorenosti (FOTO: Lupiga.Com/Igor Čoko)

Imre me fotka za uspomenu ispod sobe 244 koja je u ono moje vrijeme slovila za jedno od najboljih mjesta u gradu za izlazak, sa najboljim žurkama. Provodimo se zaista sjajno, a Fotoist, bogmi, ima tendencije da postane balkanski Perpignan. Definitivno, treba češće gledati u pravcu Kosova, jer Priština je grad mladih, kreativnih ljudi, punih ideja, otvorenosti. Nisu više zapećak kao u bivšoj Jugi, sad su ravnopravan regionalni igrač koji mašta da svašta ponudi. I to kvalitetno. 

U povratku kući, dok smo usput razmjenjivali utiske, pokvario nam se auto u okolini Podujeva, tačno ispred automehaničarske radnje mladog Besima. U radnji tragovi prošlosti. Slike dvojice boraca UČK poginulih u ratu, estetika koja paranoično oko može zavarati kao da su u pitanju albanski ekstremisti, ali u stvari su ljudine koje će pomoći putniku u nevolji, pa makar mu na autu stajale beogradske tablice. Prošlost prošlosti, sadašnjost sadašnjosti. Jedini razuman razvoj stvari. 

Treba češće gledati u pravcu Kosova (FOTO: Lupiga.Com/Igor Čoko)

Kad smo se nakon pet sati provedenih pored auta na kanalu konačno zaputili ka granici sa Srbijom i kad nas je srpski carinik ljubazno upitao imamo li šta za prijaviti, Imre je primijetio kako mu je Besim u stvari, popravio i više nego što je trebalo. To je to albansko gostoprimstvo u kojem stanuju čistoća obraza, dobra energija i čiste namjere. 

I zato, dogodine u Prizrenu. Ali, na Dokufest festivalu. I nekom novom Fotoistu u Prištini. Druženju sa sjajnim ljudima. Jer, realnost ne stanuje u manipulativnim medijima, nego na ulici među ljudima koji žele samo bolje sutra. Sebi i svima drugima.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com/Igor Čoko

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.