Naše putovanje u Tunis započelo je ukrcajem na trajekt u Splitu, a čuveni „Marko Polo“ nas je sigurno prebacio do talijanske Ancone. Kartu u jednom smjeru za vozilo ispod pet metara dužine i dvije osobe, s uključenim doručkom i kabinom, platili smo 325 eura. Već nakon nekog vremena, ispostavit će se, da se na trajektu i nema što raditi tijekom putovanja, osim čitati i spavati. A naspavali se nismo, jer zidovi su toliko tanki da se sve čuje iz susjednih kabina. Pri tom cijeli brod „škripi“ i dosta je lošiji od talijanskog trajekta s kojim smo iz Italije putovali do Tunisa. Fotografija s ove avanture koja će potrajati 20 dana je puno i neće sve stati ovdje, pa ih možete pronaći u ovoj galeriji. 

FOTOGALERIJA: Na krilima pustinje

Nakon iskrcavanja u oblačnoj Anconi, biramo sporedne ceste, u namjeri da pokušamo vidjeti i malo unutrašnjosti Italije. Stajemo tek u Sellano, mjesto poznato po spektakularnom visećem mostu, pa odmah dalje. U luci Civitavecchia, sjeverozapadno od Rima, susrećemo se s ostatkom ekspedicije, koju, pored nas, čine četiri vozila iz Slovačke s posadama, još četiri motociklista te tri auta iz Sjeverne Makedonije. Svi zajedno sređujemo carinske formalnosti i krećemo u red za ukrcaj na trajekt do Tunisa koji isplovljava u predvečernjim satima.

32 sata na trajektu (FOTO: Miro Škobić)

Na ovom smo brodu, za razliku od noći ranije, odlično spavali. Sobe su ugodne, imaju i tuševe, što Jadrolinijin trajekt nema, ali zato cijene na brodu i nisu pretjerano prihvatljive - pivo za 7,50 i burger za 20 eura. Ujutro se na Siciliji, u Palermu, gdje trajekt pravi pauzu, ukrcava još četrdesetak off-road vozila. Poslije cijelog dana plovidbe, kasno navečer, konačno se privezujemo za afričko tlo. Opet carinske formalnosti, plaćanje turističke takse od 12,5 eura po osobi, pa prijava automobila, što je neki papir koji, govore nam, obavezno moramo pokazati prilikom izlaska iz Tunisa. 

Odmah na granici, dok smo još u gradu Tunisu, razmijenili smo 300 eura u tuniske dinare. Dobili smo 996 dinara. Dakle, 3,3 dinara za jedan euro. Prvo odredište nam je benzinska pumpa gdje nas pozitivno iznenađuju cijene goriva - litra dizela za 1,9 dinara, odnosno niti 60 eurocenti. Plaćamo i neke cestarine, tri dinara, te dvije kave za pet dinara. Put nas vodi prema Kairouanu, nekih 160 kilometara južno od Tunisa. To nam je samo usputna stanica za prespavati, jer je put do našeg odredišta, Djerbe, jako dugačak. 

Utovar na tuniski način (FOTO: Miro Škobić)

Ujutro, četvrtog dana puta, preostaje nam još samo da savladamo 350 kilometara do otoka Djerba, gdje ćemo provesti narednih nekoliko dana. Dan je pa stignemo doživjeti unutrašnjost Tunisa i njegov ruralni, pjeskoviti, sivo-crvenkasti krajolik. Do otoka opet imamo trajekt, košta nas jedan dinar. U hotelu, unaprijed rezerviranom i plaćenom, na recepciji nas neugodno iznenađuju s još nekom taksom od 64 dinara, koju ipak bespogovorno plaćamo. 

Iako je hrana u hotelu odlična, uz mnoštvo slatkih delicija, a sve pored velikog bazena, umjesto toga, peti dan biramo odlazak do predjela Mazraia na sjevernom dijelu otoka gdje provodimo cijelo poslijepodne. Tu će nas legitimirati policijska patrola u civilu, što je, pokazat će se kasnije, sasvim normalna praksa za tunisku policiju koja želi znati tko ste, što radite u Tunisu, kamo idete i slično.

Obala Djerbe (FOTO: Miro Škobić)

Za boravka na otoku posjećujemo i Djerba Explore Park u kojem se nalazi muzej, nekoliko tradicionalnih nastambi i velika farma krokodila. Ulaznica je 65 dinara i to je bio dobro uložen novac.

Iako sam želio otići do Hara Sghira Er Riadha, mjesta poznatog po svojim živopisnim muralima, grafitima i oslikanim zidovima kuća, nisam to uspio, barem ne onako kako sam zamislio. Imali smo tek toliko vremena da se kratko provezemo kroz njegove uličice i kupimo dodatne zalihe vode, jer sutra se kreće na dug put ka pustinji.

Hranjenje krokodila (FOTO: Miro Škobić)

Cilj je oaza Ksar Ghilane. Od Djerbe do tog ulaza u Saharu prelazimo put duži od 300 kilometara. Kao i u Italiji, biramo alternativne pravce, sporedne ceste, pa i staze preko slikovitih predjela kamenite i prašnjave pustoši Tunisa. U Ksar Ghilane stižemo dobrano na krilima noći, a tamo nas zatiče mnoštvo deva, terenskih vozila i hrpa ljudi pored nas. Ne mogu se oteti dojmu da ulazimo u neki grad iz vremena Divljeg zapada.

Na samom kraju oaze, uz rub pustinje, pronašli smo mjesto za kampiranje. Noćenje s „gazdama“ dogovaramo za 40 dinara po vozilu, što uključuje i korištenje sanitarnih čvorova, vodu i tuševe. Nama dovoljno. 

Napušteni grad (FOTO: Miro Škobić)

Bol u leđima koju sam vukao još od prije puta ovdje je došla na naplatu. Jedini lijek je šetnja, što znači da ću se u narednim danima blisko sprijateljiti s ovdašnjim pjeskovitim dinama. No, vrijeme nije na mojoj strani. Vjetar silovito puše, neizbježno tjerajući pijesak u oči. 

Sutradan ručamo na ruševinama neke utvrde, koja je na kartama označena kao rimska fortifikacija The Archaeological Site of Tisavar. Sedam kilometara pješačenja kroz pustinju bila je odlična tjelovježba. 

Nepregledna prostranstva Sahare (FOTO: Miro Škobić)

Narednih dana okušat ćemo kupanje u sumpornom jezeru usred oaze te se upoznavati s lokalnom kuhinjom. Meni se svidio brik. Lokalno jelo, jaja u nekoj tjestenini. Cijene prihvatljive, dva brika plaćamo deset dinara.

Nakon tri dana boravka u oazi napokon krećemo u pustinju, ali prije toga valja dopuniti rezervoare. Ovdje je priča drugačija, jer cjenka se za svaku litru. Konačna cijena – četiri dinara po litri. Ipak, ne bih se zakleo da je svaka ta litra zaista bila litra. Kupujemo i još vode i hurmi, neka se nađe. 

Put u srce pustinje (FOTO: Miro Škobić)

Krećemo duboko u unutrašnjost pustinje. Do oaze Huidad, kamo smo se namjerili, putovat ćemo dva dana. Imamo i voditelja ekspedicije, koji nam daje korisne savjete i zahvaljujući kojem putovanje protječe bez većih problema. Ipak, da sve ne bi protekao potpuno monotono i bezbrižno, putem su se dogodila i dva-tri duža zaustavljanja. Jednom od vozila otpala je guma s kotača, dok su neki drugi zapinjali u pjeskovitim dinama pa ih je trebalo izvlačiti. Na kraju dana logor podižemo negdje u pustinji. Uživamo u privilegiji nesvakidašnjeg ambijenta, u sumraku uz logorsku vatru, druženje i kasnu večeru. 

Spavanje na pijesku bez šatora, ispod tende, godilo je mojim leđima, pogotovo jer nije bilo previše hladno. Nakon kave i doručka krećemo dalje te u poslijepodnevnim satima stižemo u oazu Huidad, nastalu oko izvora termalne sumporne vode koja izvire iz dubine pustinje. Ručamo kod naših domaćina, koji ovdje imaju dva improvizirana „restorana“. Tu su cijene bitno više nego u civilizaciji. Za 30 dinara pojeo sam brik, salatu i popio piće. Sve uz konstantnu borbu s rojevima muha. Nakon ručka spas od muha smo potražili u vreloj vodi izvora kupajući se dok je sunce tonulo za obzor.

Pospremanje kreveta u pustinji (FOTO: Miro Škobić)

Ovu noć prespavao sam u automobilu, a moj suputnik Nebojša, u šatoru. Za doručak opet brik i salata, 33 dinara, a domaćin nam prije puta na dar daje paket hurmi. Svo svoje smeće nosimo sa sobom i krećemo put planina Tembaine u čijem podnožju se nalazi kamp Mars u kojem ćemo prenoćiti. Put od oaze Huidad do kampa Mars, koji je trajao nešto manje od šest sati vožnje, ujedno je i najljepši dio ove ekspedicije. Uživali smo baš u svakoj minuti puta i vožnje pjeskovitom Saharom.

U kampu nam nude noćenje u njihovim šatorima s večerom i doručkom za 50 eura, ali većina nas je izabrala svoje šatore i večeru u vlastitom aranžmanu malo izvan kampa. Ovdje ćemo se počastiti hladnim pivom. Usred pustinje, daleko od ičega, a jeftinije nego na onom trajektu. Jedno pivo – 15 dinara. 

Sahara iz zraka (FOTO: Miro Škobić)

Na buđenju nas dočekuje najhladniji dan do sad. Slovački dio ekspedicije odvaja se od nas i dalje nastavljaju sami, a mi zastajemo ispod Tembainea i penjemo se na vrh da uživamo u spektakularnom pogledu i napravimo par fotografija za sjećanje. 

Dalje nastavljamo prema sjeveru i vozimo skoro cijeli dan, do grada Douza, kojeg zovu „Vrata Sahare“. Od Ksar Ghilanea, gdje smo ušli u pustinju, do ovog mjesta prešli smo 270 kilometara Sahare. 

Turisti na devama (FOTO: Miro Škobić)

Ovdje željno točimo gorivo, ponovno po normalnim tuniskim cijenama. I sada trebamo preći preko Chott el Djerida, golemog suhog slanog jezera, gdje nas na drugoj strani u gradu Tozeuru čeka smještaj, i to ovaj put u luksuznom hotelu Palm beach. Putem se opet sastajemo sa slovačkim dijelom ekspedicije. 

Nakon ukupno petnaest dana puta, bol u leđima mi se opet pojačava, ali ostatak ekipe izgleda mnogo bolje pa spremno pristaju na šetnju i razgledavanje lokalnih znamenitosti. Kasnije odlazimo i do oaze Chebika, čiji predivni kanjoni i napušteno povijesno selo, naprosto oduševljavaju. Potom stižemo u Tamaghza kanjon, gdje nalazimo jednako očaravajuće krajolike. 

Tamaghza kanjon (FOTO: Miro Škobić) 

Na kraju dana vraćamo se planinskim prijevojem kojeg zovu „Rommelova pista“. Naime, trasa je to kojom se njemački general Erwin Rommel u Drugom svjetskom ratu probio preko planinskih vrhova kako bi izveo iznenadni napad na Saveznike. Danas je taj put turistička atrakcija. 

Šesnaesti dan, na izmaku snaga i „voljnog momenta“, mnogi su proveli izležavajući se kraj bazena ili spavajući. Oni najuporniji, među kojima sam i ja, obišli su slane pustinje u okolici Tozeura te posjetili napušteni filmski set gdje je snimana tuniska povijesna serija „Kingdoms of Fire“, a nakon toga i mjesto zbog kojeg mnogi dolaze u Tunis – lokaciju „Mos Espa“ na kojoj je sniman dio sage „Star Wars“.

S filmskog seta (FOTO: Miro Škobić)

Moram primijetiti da za nekog tko nije toliki fan „Star Warsa“ ovo mjesto ipak nije ništa posebno, pogotovo uspoređujući s onim što smo prethodnih dana imali prilike vidjeti u Sahari. Ali već kad smo tu, ipak mi je drago da smo i ovo vidjeli.

Sutradan krećemo nazad, prema Tunisu. Opraštamo se od pustinjskog dijela Tunisa. Ekipa se već prorijedila. Dva vozila iz Makedonije su u Tunis otišla dan ranije, a četiri vozila iz Slovačke ostala su iza nas u hotelu. Vožnja, sa zaustavljanjima, traje skoro cijeli dan. A na ulasku u Tunis nas dočekuje kiša. 

Tragovi u pijesku (FOTO: Miro Škobić)

Do ukrcaja na trajekt ostalo nam je svega nekoliko sati pa odlazimo u reprezentativni dio grada, Sidi-Bou-Said, da, barem nakratko, vidimo i tu drugu stranu ove zemlje o kojoj smo do sada samo slušali. I zaista, cijene su sasvim suprotne svemu onome što smo ranije vidjeli. Cijeli kvart je mnogo bolje održavan, s manje smeća i očigledno prilagođen zapadnim turistima. 

U startu brod kasni. Iako smo trebali isploviti u ponoć, mi se u 2:30 tek ukrcavamo na trajekt. Sljedeća 32 sata provodimo na brodu. A onda vožnja. Ne idemo natrag s Markom Polom, već cestom, naokolo. Preko cijele Italije do Trsta, pa Jadranskom magistralom. S autoceste u Počitelju, za Mostar silazimo dvadesetog dana puta oko jedan sat iza pola noći. Još malo i kući smo ...

Iza nas je 3.600 kilometara puta. Cijela avantura koštala nas je po osobi oko 1.400 eura. Od trajekta, hotela, goriva, cestarina, svih pristojbi, hrane, pića, skrivenih i iznenadnih troškova. A uspomene? One nemaju cijenu…

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Miro Škobić

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.