Čovjek je batinom mlatio svoja dva magarca, koja nisu mogla podnijeti teret preopterećenih kola. Teret je bio toliko visok da je nadmašivao visinu životinja i do pet puta. Magarci su jedva držali ravnotežu, a njihovim prednjim nogama prijetila je opasnost da završe u zraku, što se nekoliko puta i dogodilo. Vidjelo se da nožicama mlataraju tik iznad asfalta. No, gazda nije imao obzira, on očito ne uvažava bilo kakva opravdanja. Njegova jedina misao bila je maksimalno iskoristiti rad životinja uz minimalna ulaganja, kako bi ostvario što veću dobit.

U lokalu uz cestu, na plastičnim su stolcima lijeno sjedili prolaznici i pijuckali kavu s listom rute. Netko je sa strane pržio tibu. Miris se širio brzo i nije mu trebalo dugo da obujmi sve što se cestom u tom trenutku kretalo, od pješaka, autobusa i kola pa do motor-rikši, od kojih me jedna izbacila točno ispred ona dva nesretna magarca, na samom početku Šašamanea. 

Put za Šašamane (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Ovdje u susjedstvu živi vozač Boba Marleya. Tako se barem govori. Oni to govore. Rastafarijanci. Čovjek, rekli bismo, uživa poseban status i netko bi mu se mogao klanjati ili ga zasuti pitanjima uz turanje papira za autogram. 

Joshua zna kamo idemo, on se spretno probija prašnjavim puteljkom koji vodi kroz nasade papaje, tik uz derutne ciglene kuće koje je vrijeme zaboravilo. Ljudi nas pozdravljaju, pokušavaju se pridići iz hladovine, ali im ne ide. Iz njihovog se smjera širi opojan miris marihuane, uz veliki oblak dima. Ovdje se, pomislio sam, puši samo domaće: gdje baciš tu raste pa se, kad dođe vrijeme, ubere. 

U dvorištu nas dočekuje koščati starac i uvodi nas u kuću koja djeluje kao soba za meditaciju, kao špilja u koju bi asket pobjegao od svijeta. Nasred prostorije nalazi se madrac, a oko njega sve se bijeli od golubljeg izmeta. Ptice guguću i polete čim se pomaknemo.

“Danny, drago mi je. Danny God”, kaže.

Danny God uvjeren je da je ovo obećana zemlja (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Vodi nas u susjednu sobu u kojoj ponosno stoji još jedan dio pokućstva, rasklimani smeđi ormar. Iz njega vadi bilježnicu s izrezanim novinskim člancima i fotografijama. Otvara na određenoj, posebno bitnoj stranici i pokazuje društvo u sobi na fotografiji. Od svih ljudi prepoznajem jedino Boba Marleya, ali Danny me spremno upućuje na još jednog čovjeka. Prstom uperi na lika koji stoji naslonjen na zid i kaže da je to on.

Iako je teško povezati umiveno lice i čistu košulju s trenutačnim stanjem njegove vanjštine, Danny je za našeg boravka nenametljivo tvrdio da je bio vozač Boba Marleya na Jamajci.

“Vozio bih njegovu djecu u školu i nazad”, kaže i dodaje: “a zatim bismo svi skupa igrali nogomet”.

Nakon toga je govorio najviše o Bogu, o Isusu i o “Njegovom Carskom Veličanstvu, Haile Selassiju I, Kralju Kraljeva, Gospodaru Gospodara, Pobjedničkom Lavu iz Judinog Plemena”.

Haile Selassije na svakom koraku (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

U Etiopiji se nalazi već godinama, niti sam ne zna prije koliko vremena je napustio Karibe. Od čega je pobjegao i što ovdje zapravo radi? Ono što govori je da je Etiopija obećana zemlja i da on ovdje mora biti, da je to njegova obaveza. Ne želi govoriti puno o dolasku pa takvi detalji ostaju u magli. Jedino onaj ormar s novinskim člancima možda skriva tajnu, ali namjeru da se dočepamo dodatne informacije prekidaju susjedi koji upadaju u prostoriju sa željom da saznaju nešto više o nama, dok mi hitrim korakom napuštamo prostoriju s lažnim obećanjem da ćemo se vratiti. 

Tih je mjeseci u Etiopiji vladalo izvanredno stanje i na svakog se stranca gledalo sa sumnjom. Rat na sjeveru se širio, pa su gotovo svi stranci napustili zemlju, a oni koji su ostali i govorili, čak i najtiše, protiv vojnog narativa, bili bi označeni kao špijuni. Ksenofobija je također stigla na jug, u Šašamene. Jedan krivi korak poput vađenja fotoaparata ili snimača zvuka na ulici, smjesta bi izazvao poglede nepovjerenje. Neki čovjek preko puta odmah se uhvatio svog telefona i krenuo nazivati broj samo njemu znan. Agenti bi se rado nasladili s nekim tko krivo izvještava o njihovoj zemlji. Mediji su, naime, donedavnog miljenika zapada, premijera Abiyja Ahmeda, inače nekadašnjeg dobitnika Nobelove nagrade za mir, počeli nazivati sudionikom u genocidu. Njegovom se establišmentu to nije dopalo, a oni koji su izvještavali bivali su označeni jednostavnom riječju „farang“, odnosno stranac. 

Tuk tuk je Šašamaneu glavno prijevozno sredstvo (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Lako je uočiti da je Šašamane, čak i uz sve napetosti koje su zavladale u ljudskim glavama, živ grad s ljudima koji se iz okolnih mjesta i sela slijevaju ka centru kako bi na bilo koji način nešto zaradili. Od prodaje kineskih drangulija i elektroničkih naprava, do vožnje tuk tuka i trgovanja rabljenim tekstilom iz Europe. Sve to, koliko god bilo sitno, Etiopiju je pretvaralo u afričko ekonomsko čudo koje je u očima Zapada obećavalo puno. Sve do početka građanskog rata. 

Joshua je među mladićima koji svakodnevno borave u jednom od rastafarijanskih utočišta. Iako je rođeni Etiopljanin iz naroda Oromo, on je s rastafarijancima odrastao, pohađao školu jamajčanske udruge u gradu i na neki način se s njima stopio. Ne odmaže ni ugodan ambijent Zion Train Lodgea, jedinog prenoćišta koje drže rastafarijanci. 

Joshua je odrastao s rastafarijancima (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

U ogromnom dvorištu među širokim krošnjama wanze i ostalog raslinja, smješteni su drveni stolovi za koje može sjesti bilo tko, uključujući prolaznike, ali i goste koji u prenoćištu odsjedaju. Prvo što lokalci naprave kad sjednu za stol je da izvade vrećicu khata, biljke čije lišće se žvače satima, a njegov sok izaziva stimulativan efekt, umanjuje glad i povećava želju za socijalizacijom. Običaj je sveprisutan u Etiopiji, ali u rastafarijanskoj zajednici dodatno se dani začine i s pokojim vrhom marihuane, njima svete biljke. Neki je rastafarijanci povezuju s “manom” zbog njene uloge u pružanju duhovne i emocionalne hrane, slično kako je mana hranila Izraelce u pustinji. Postanak 1:29 - Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu.

Prenoćištem upravljaju Alex i Sandrine. Pokrenuli su ga prije dvadeset godina, odmah po doseljenju iz Francuske. U posao su uložili sve što imaju, a ovdje im se rodio i sin što je samo dodatni pokazatelj njihove ozbiljnosti. Stvorili su više kućica poslaganih oko otvorenog prostora ispod krošnji raznolikog drveća.

Alex i Sandrine su ovdje doselili iz Francuske (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Tamo vas ujutro probude ptice i molitva iz obližnje etiopske crkve. U takvom ambijentu lako je otvoriti oči. Alex, s kosom od metar i pol i dugom bradom, već u zoru započinje s jogom. Pridružuje mu se tko prohtije. Živi se zdravo, barem u njegovu slučaju. Ne pije alkohol, ne puši ni cigarete ni marihuanu. Kaže da je ona samo izlika rastafarijancima da se unište do kraja jer mnogi završe kao zombiji bez ikakve perspektive. Danas je teško zamisliti da je ova zajednica sedamdesetih brojala više od dvije tisuće članova da bi ih danas ostalo tek nekih tristotinjak i to novih doseljenika, a od tih tristo, kako kaže Alex, tek se šačica bavi nekim poslom dok ostali samo dokoličare. 

„Blagoslovljena ljubav”, dobacuje Alex u prolazu, odjeven u svoju svečanu košulju i široku pletenu kapu.

Njegovi pokreti su odmjereni, a u stavu je sasvim siguran. 

„Ja sam rastaman, Etiopija je moja sveta zemlja. Prvi dolazak u Etiopiju za mene je bio poput hodočašća. Nakon toga sam došao ovdje sa ženom i sa željom da se repatriramo. Ja sam se, kao pripadnik afričkog naroda, htio vratiti kuću, za mene je dužnost vratiti se u zemlju predaka”, objašnjava nam. 

Jutro se započinje s jogom (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Rođen je u Francuskoj, ali je porijeklom s Karibima. Kaže da ga je Zapad dosta dugo trovao i da je trebalo neko vrijeme da se detoksicira. Nije rođen u Francuskoj svojim izborom već slučajno, jer su njegovi ljudi na to bili prisiljeni zbog kolonizacije.

“Znaš, zato sam rasta, i svi crni ljudi, usput, pripadaju Africi”, kaže ponosno.

Rastafarijanski pokret je nastao na Jamajci nakon što je tamošnji revolucionarni vođa Marcus Carvey objasnio svoj san: „Pogledajte u Afriku. Tamo crni kralj će se okruniti, jer dan oslobođenja je nadomak ruke“.

Kad su Šašamaneu tijekom velikom prosvjedu protiv stranaca paljene kuće i banke, Zion Train je ostao pošteđen(FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Etiopski car Haile Selassije je u travnju 1966. godine posjetio Jamajku. Bilo je to, čak i za trope, iznadprosječno kišovito jutro. Rijetki građani koji su imali kabanice i kišobrane uspjeli su se spasiti od vode koja se uvlačila pod kožu. Fanatični rastafarijanci su uz pjesmu i ples očekivali avion i sasvim uvjereno izjavili da će „kiša prestati čim Bog sleti na pistu“. Kotači su zagrebli jamajčansko tlo, avion se počeo zaustavljati i, prije no što su se otvorila vrata, kaže legenda, kiša je prestala padati. Bilo je to pravo čudo. Znak. Proslava koju su rastafarijanci priredili za „svojeg Boga“ mora da se dojmila etiopskog cara – vladara jedine nekolonizirane afričke zemlje. Dojmila ga se do te mjere da je ubrzo potom dodijelio zemlju pokretu, odnosno religiji. 

Rastafarijanci vjeruju da je upravo Haile Selassije ponovni dolazak Isusa Krista, a sve je povezano s biblijskom pričom po kojoj su oni potomci drevnih Izraelaca, posebno plemena Jude, čime izražavaju duhovnu povezanost s biblijskom tradicijom i svojim identitetom kao "izgubljeni Izrael". Njihova vjera uključuje odbacivanje zapadne kulture, koju nazivaju Babilon, kao simbola korupcije, tlačenja i udaljavanja od duhovnih vrijednosti. 

Još je Haile Selassije pokretu dodijelio zemlju, ali danas zemlje nema (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Joshua kaže da su Rastafarijanci donijeli novu kulturu s Kariba, ali da je ona sad prihvaćena i od manjeg broja lokalnih ljudi. Koliko je to zbog širom otvorenih ruku kakve ima Alex, a koliko zbog stvarne vjere, diskutabilno je, ali daje rezultate. U velikom prosvjedu protiv stranaca u Šašameneu su spaljene kuće i banke, ali Zion Train je ostao pošteđen zbog dobrih odnosa s lokalcima. 

Naselje na rubu grada karakteriziraju zemljane ceste prepune dubokih rupa. Kuće su od jednostavne opeke i od pruća, a one bogatije su okružene visokim zidovima i ogradama sa šiljcima. Tipično afrički, rekli bismo. 

“Mislim da moramo paziti na naše mobitele ovdje. Gurni ga duboko u džep”, savjetuje me Joshua pri prolasku do glavne ceste.

Bogatiji stanovnici ograđeni su visokim zidovima (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Grad može postati mjesto torture ili noćne more jer svatko ovdje vidi da prolazi stranac. Žele ga dotaknuti, žene koje prose žele se približiti jer takva se prilika ne propušta. Promatrači žele detaljnije vidjeti kako bi u stanici opisali ono što su vidjeli. Grad je iznimno naporan i dva sata boravka djeluju kao da vas je pregazio tuk tuk. 

Rečeno mi je da svatko može postati rasta. I ja mogu postati rasta ako u srcu to želim, ako osvijestim Babilon. Biti rasta je prvenstveno crnačka stvar i fokusirana je na cijeli niz uzročno posljedičnih veza koje su Afrikance dovele iz Afrike do Kariba, ali u široj slici, fizička kolonizacija predstavlja i kolonizaciju uma, svaki represivni sustav koji čovjeka odvaja od njegove suštine kao bića koje zavređuje u zajednici živjeti dostojanstveno. S tim u mislima, povratak u Zion Train je kao smještanje u majčinu utrobu. 

Vreva u Šašamaneu (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Tamo već danima boravi Tomek, Tomaš Baran, putnik iz Poljske koji je zaljubljenik u Etiopiju, ali iz nekog razloga malo ne voli Etiopljane. Barem one koji se okupljaju oko njega na terasi ispred sobe dok svakodnevno, od jutra, mota jointe, čiji se dim se gubi u krošnjama i negdje gore sudara s molitvom iz crkve koja dopire iz velikih zvučnika. 

“Vidio si tog dečka, ha? Vidio si ga. Ima čak i dobru odjeću i nije baš mršav, ali svaki dan dolazi do mene i traži papiriće. Drugi put traži da mu kupim pivo, treći put nešto treće i tako se nastavlja”, govori Tomek tiho i vrlo usporeno.

Njegova košarkaška karijera je propala jer zbog svoje visine nije mogao napredovati u višu ligu, iako je bio vrhunski plejmejker. Zbog toga se posvetio poslu uličnog zabavljača pri čemu izvodi trikove s košarkaškom loptom. Obišao je tako cijeli svijet, ali njegov kompas bi se uvijek zaustavio na Etiopiji što je vrlo znakovito jer kultura uličnih zabavljača ovdje ne postoji i on je tu u nemogućnosti izvesti svoju točku, ali, kako kaže, “ovdje su barem svi moje visine”. 

Tomaš je u Šašamane stigao u potrazi za ljubavnim lijekom (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Mjesecima je boravio u Adis Abebi, našao djevojku, prekinuo s njom, pa našao novu, a sad pati i za njom, jer nešto je pošlo po zlu. Izgleda da se nije svidio njezinoj braći. Odlučio je poći u Šašamane da pronađe lijek, da ga rana manje boli. 

„Gazda“ Alex uvečer obavezno svira bubnjeve uz pjesmu o obećanoj zemlji i o miru u svijetu. Sandrine mu se pridruži rijetko, jer ona je zaokupljena organizacijom zaposlenika koji pripremaju obroke gostima, a njih se uvijek nađe. Njezin je put do pokreta bio drugačije prirode, možemo reći da je bio bolan. 

“Jah nas je poslao ovdje i za nas je to vrlo važno. Pokazao nam je ovo mjesto i dao nam da ovdje gradimo”, kaže smireno. 

Ona je postala rasta tek s trideset i sedam. Prije no što je upoznala Alexa, prošla je kroz teško razdoblje u životu, izgubila je muža i sina u prometnoj nesreći. U tom je periodu osjetila jaku prisutnost s neba. Tada je negdje upoznala i Alexa jer je bila u duhovnoj potrazi. Otkrila je rastafarijanski pokret i potpuno se uklopila. Počela je čitati Bibliju, a noćima doživljavala vizije. 

“Osjećam nešto vrlo snažno u sebi. Osjećam pomoć s neba. Biblija mi daje snage da nađem odgovore na neka pitanja jer život, on se može promijeniti u jednoj sekundi”, objašnjava mi.

Znatiželjni pogledi ka strancima (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Nakon što su preselili, znali su da je ovo duhovno bolje mjesto i da tu žele ostati. Bez obzira na međuetničke sukobe, misli da su oni sigurni u pokroviteljstvo Svevišnjega na čijem se putu nalaze. 

U Šašamaneu postoji i rastafarijanska crkva koja zapravo služi kao muzej, a financiraju se prvenstveno donacijama posjetitelja. Isto tako, donacijama se financira i škola. Nekoliko se obitelji, baš poput Alex i Sandrine, bave ugostiteljstvom i turizmom, a ostali koji se žele ubaciti u posao, sanjaju o legalizaciji proizvodnje kanabisa. Jedan od njih je Ras Kabinda. 

Cijelo vrijeme našeg razgovora, Ras Kabinda je sjedio za radnim stolom na kojem je pored brojnih knjiga, razdvajao sjemenje od biljaka. Njegov materinji jezik je kreolski francuski jer davni mu je dom Dominika, država u Karibima, bivša francuska kolonija. Danas mu je želja da Etiopija prepozna mogućnosti uzgoja medicinske marihuane i da se posao zavrti, ali i bez toga mu je ovdje sasvim dobro, kaže. Otkad je doselio u Etiopiju, 1991. godine, život se za njega nekako smirio jer sve je bilo bolje od zatvora. 

“Odrastajući kao mladić afričkog podrijetla na Karibima, proučavajući svoju povijest i shvaćajući da si tamo doveden putem ropstva, kroz kolonijalni sustav podčinjavanja, postaješ svjestan da i dalje živiš u sustavu koji je pod izravnom kontrolom istih sila koje su vas tlačile, samo što su sada na njihova mjesta postavili crne ljude umjesto bijelih, dok odnosi ostaju isti. Sustav se zapravo nije promijenio. Na primjer, u mojoj zemlji, poljoprivrednici i radnici i dalje su u nepovoljnom položaju – 16 obitelji posjeduje svu zemlju u državi, dok većina od 70.000 ljudi nema vlastitu zemlju na kojoj bi mogli nešto razviti. U tim ranim danima na Karibima borio sam se za oslobođenje te zemlje. Prošli smo kroz mnogo nevolja na Dominici. Bio sam osuđen na kaznu i proveo pet i pol godina u samici čekajući pogubljenje, prije nego što sam pobjegao iz zatvora. Kroz ta iskustva mnogo sam naučio”, upoznaje nas sa svojom prošlošću, mirno vadeći sjemenke.

Kabinda je iz karipskog raja u Etiopiju došao po slobodu (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Kabinda je osuđen za ubojstvo američkog turista, a svjedok je bila jedna žena koja je u kafiću čula da on govori kako je ubio čovjeka. Kasnije je priznala da ju je policija prisilila da laže. Njemu su kaznu iz smrtne preinačili u doživotnu robiju i naposljetku je odlučio pobjeći. 

“Kad sam pobjegao, svijet je bio u razdoblju intenzivne borbe, posebno u Africi – u Zimbabveu, Južnoj Africi i Zambiji u to vrijeme. Tada smo, s duhom koji nas je pokretao, prepoznali da su Karibi samo mali dio priče, dok je Afrika ono što predstavlja cjelinu. Karibi su samo mjesto gdje su nas doveli kao robove da obogaćuju plantažne otoke. No, punina biti Afrikanac jest biti u Africi i biti dio borbe za oslobođenje, jer dok god Afrika nije slobodna, niti jedan Afrikanac, bez obzira gdje se nalazi, nije slobodan”, nastavlja svoju priču.

Nakon godina trvenja s etiopskim sustavom, rastafarijanci sada imaju status etiopskog podrijetla te iskaznicu koja to potvrđuje. Na taj način oni praktički funkcioniraju kao građani, lakše mogu investirati i kupovati zemlju, ali početni status su izgubili, no neki problemi i dalje postoje.

„Trenutačno je glavni problem ovdje u Etiopiji što nam treba zemlja kako bismo mogli opstati kao zajednica. Njegovo Veličanstvo nam je dalo 500 hektara zemlje, što bi nam omogućilo dovoljno prostora za uzgoj hrane, održavanje sebe, stvaranje industrije i opstanak. No sada više nemamo tu zemlju. Nitko od nas. Zemljište koje nam je dodijeljeno oduzeto je. Zato pokušavamo pregovarati s vladom o tome. Želimo se uključiti u komercijalnu poljoprivredu, posebno zdravu poljoprivredu. Vrlo smo jaki u agroindustriji i želimo to razviti do pune razine kako bismo mogli zaposliti mlade i potaknuti braću i sestre da se vrate kući na nešto što je već u tijeku. To je naš cilj, nadajući se da će rat uskoro završiti kako bismo mogli razgovarati s vladom. Sada smo ograničeni. Neki od nas, poput Alexa, imaju male objekte za preživljavanje, ali većina nas dolazi iz ruralnih područja, gdje smo navikli raditi na zemlji i živjeti od nje“, iznosi nam Kabinda svoje planove i snove.

A i on sanja da se u pregovorima s vladom dođe do dozvole za ulazak u industriju medicinskog kanabisa.

„Mogli bismo biti lideri u tome i pomoći naciji. To bi stvorilo značajno bogatstvo i omogućilo nam da realiziramo naše ideje, poput otvaranja Instituta za biljnu medicinu i promocije biljnih lijekova kao prihvaćenog oblika liječenja diljem afričkog kontinenta. Umjesto da se oslanjamo na farmaceutske lijekove koji imaju višestruke nuspojave i visoku cijenu, trebali bismo se više usmjeriti na prevenciju nego na liječenje”, uvjeren je.

Razgovor ugodni u Kabindinoj kući (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Dakle, treba se, kako kaže Ras Kabinda, udaljiti od Babilona i vratiti se na ekološki uzgoj hrane. Treba osvijestiti da je Afrika i dalje razdrta ratovima u kojima se koristi oružje proizvedeno negdje drugdje. Utopija? Neki su je izgleda pronašli u Etiopiji, ali ne na način koji je bio idealiziran kod prvih doseljenika.

U toj duhovnoj, eklektičnoj mreži, Šašamaneu, gdje se prepliću priče o potrazi za identitetom, duhovnim mirom i socijalnim borbama, rastafarijanska zajednica djeluje poput otoka u olujnom moru Etiopije. Njihove snove o obećanoj zemlji, iako ponekad okrnjene stvarnošću, održavaju tradicija i vjera. Etiopija je za njih više od zemlje – to je simbol iskupljenja i dom predaka. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.