Još u jutro dok sam gledao kako skoro zora rudi, a dan se budi, osjetio sam da ima nešto u ovom danu. Istina je kako je svaki dan života izuzetan i neponovljiv doživljaj za sve nas smrtnike, ali je nešto u ovom jutru posebno. Bar sam ja to tako osjećao dok je bljedila noć, meni se volan tresao u ruci a mobitel drmusao u džepu. Tata pita mislim li mu vratiti auto. Kao i uvijek i odgovor je isti, na putu sam, hoću, spavaj. Vozeći se jednim od hrvatskih vječnih gradilišta, splitskom…

Bio jednom jedan čovjek. Zvao se i zvali su ga Isus. Smatrao se i smatrali su ga Božijim sinom. Između ostalih, čovječanstvu je ponudio utopijsku ideju, prema kojoj bi onaj tko dobije u glavu kamen, ciglu ili komad kakvog drugog građevnog materijala, napadaču trebao uzvratiti kruhom (valjda svježim). Svojim učenicima i svjetini najtoplije je preporučao da na dobijeni šamar okrenu i izlože drugi obraz, te dugo u zanosu znao objašnjavati kako će čovjek biti sretan onda kad ne poželi učiniti…

Ovo je drugi pokušaj pisanja moje druge po redu. Malo me ova nova kolumna (riječnog raka) natjerala na razmišljanje o danima. Više o definiranju istih. Kao činjenica da nam se vrijeme u našem, naoko dugačkom, životu definira na godine, mjesece, dane, sate, minute, sekunde, pa čak i stotinke u slučaju Janice i Ivice. Ok, uzmimo godinu, koja uglavnom ima 365 dana i kao recimo da je to jedina konkretna vremenska jedinica koja nam može ostaviti nekakav dojam cijeline. U mom i Vukijevom životu…

Možda bi sve bilo drugačije da se Lesi nije vratila kući, da je uspio koji od fenomenalnih planova Mirka S. Kojotovskog za likvidaciju ptice trkačice, da je jedan Grunfov izum dobio zlatnu medalju na londonskom sajmu inovacija ili da su crveni mundiri do nesvijesti iscipelarili Velikog Bleka. Ovako sam se probudio u 12 sati i uglavnom mogu pretpostaviti što me očekuje. Kad bi barem dan potekao malo brže ili sporije. Priznajem – jutros sam se nadao, ali samo jedan pogled na sat bio je…

Sinoć smo ozbiljno razgovarali o tome da se oni koji aktivno ne sudjeluju u pisanju kolumni trebalo na neki način upozoriti. Kako bih se odmah izvukao iz te situacije štreberski pišem jednu o događanjima oko Lupige. Mnogi su iskreno prionuli na ovaj posao. Ne žale ni truda ni rada da to bude dobro. Aktivni su, angažirani i nekako su podsticaj i meni da se više prionem. Vrijedno skupljamo i pabirčimo enciklopedijske pojmove a usput smo se uvjerili da ljude dobre i pozitvne stvari ujedinjuju…

Eto, s čim se ja jebem kad ništa od nostalgije ne pali. Neka banana je u zraku ovih dana, gura me u neki kutak svog svijeta, na razmišljanje bez rezultata. Ne pušim groznicu ničeg, pa tako ni subotnje večeri, ni ponedjeljka ujutro. Groznice ni nema, osim na mojoj gornjoj usni. Izmanipuliran sam samim sobom, gade mi se neke stvari, nestat ću na par dana, ili samo brijem. Stvarno kažem ti, ali stvarno osjećam uvod u nered na svim planovima. Pogledaj samo te ljude oko sebe, potencijali najbolje…

Baš nešto razmišljam o tim ulicama, odnosno da budem točniji o nazivima ulica. Je li baš bitno po kome ili čemu je ulica dobila ime? Jesmo li možda na dobar način zahvalili recimo Vukovaru, nazvavši po njemu jednu veliku i bezličnu zagrebačku ulicu, po kojoj uzgred rečeno na svakom semaforu moraš dati kunu onim ljudima koji tamo zarađuju svoj kruh, a koje ti izbjegavaš kako ih ne bi pogodio s autom? Jesmo li zahvalili Gaju na našem pravopisu i nacionalnom identitetu, davši mu ulicu okruženu…

Dakle, potkralo se nekoliko grešaka, ali nema veze prvi je put, srećom da nije krvarilo, malo je bolilo, ali zadovoljstvo je bilo jače od boli. Nije mi ime Marijo nego MARIO, ali to ionako više nije bitno, jer od sad pa nadalje i ubuduće radi samo Vrhbosniensis, sukladno imenu naše nam premile i blažene biskupije Vrhbosne ili ako ćemo franjevačkim riječnikom (a on nam je malo miliji, jelda?) Bosne srebrene. Dobro ima par razlika, ali njih ćemo ovoga puta zanemariti. Svakome ko uđe u metro…

Prije par dana bio sam u etnološkom muzeju u Berlinu. Često odem do tamo jer je stvarno fascinantno što su sve Nijemci skupili u prethodnih 130 godina koliko postoji taj muzej. Elem, baš taj dan kad sam ja bio bila je i neka plesna grupa koja je izvodila plesove s Maršalovog otočja u Juznom Pacifiku. Uglavnom su to bili Nijemci, ali i jedna žena sa Maršalovog otočja koja živi već desetak godina u Berlinu. To me nagnalo da još jednom pogledam berlinski bilten o sastavu stanovništva u ovom…

Sjećam se kao da je bilo danas... Pingvini su napolju žicali za čaj, oni neotporniji padali u nesvijest, a ja psovao mater i čekao tramvaj. Meščini, bio je siječanj ili januar - ne sjećam se više (ovo je prepisano al' je super). Naišla petica - ja ušao u tramvaj - kad tamo ni manje ni više nego Silvija - suvlasnica čuvenog internet kluba Lupillus. Gledam ja nju, gleda ona mene i onda se prepoznamo. - Jesi'l ti onaj čojek što je jednoć živio preko puta zgrade u kojoj Mario i ja držimo…